Magla

Završavam smjenu i ulazim u svoju sobu presvući se. Tu po tisućiti put doživljavam bljesak sjećanja na neke neugodne događaje. Doslovno se trgnem cijelim tijelom kako bih preusmjerila misli. Izlazim iz sobe u toplom kaputu i prolazim kroz hladan i mračan hodnik. Izlazim na parkiralište i ulazim u auto. Primjećujem da još uvijek u glavi čujem zvuk podivljalog monitora za mjerenje vitalnih funkcija. Omamljena događajima vozim kroz maglu kući. Primjećujem da se posljednjih mjeseci stalno osjećam kao da lutam kroz maglu. Onu maglu koja se nisko spusti i grize za lice. Koja postane još gušća kad upalim svjetla.

U stanu je toplo i sklupčana sam u krevetu. Nedostaje mi dečko, pokraj njega se osjećam najsigurnije. Znam da ću jako kratko spavati jer od misli ne mogu zaspati, a rano ujutro već opet radim. Noć mi prolazi brzo i već opet kuham kavu i spremam marendu. Sjedam u auto oko kojeg se i dalje nalazi ona ustajala magla od sinoć i vozim na posao. Prolazim hodnicima dok idem na jutarnji sastanak i zastajem na križanju nekoliko hodnika. Bacam pogled na onaj koji me proganja i opet doživljavam onaj dobro poznati bljesak. I opet se trgnem kako bih ubrzala i stigla na sastanak.

Svaku minutu svakog dana prisjećam se da sam dobila specijalizaciju iz kirurgije i upravo živim svoj san. Postajem kirurg. Ali također se svaku minutu svakog dana prisjećam što sam sve prošla kako bih to postigla i poželim da sam imala manje ambicije u životu.

Izlazim na terasu na krovu bolnice i dok udišem hladni zrak obećajem si da ću uspjeti. Obećajem si da će jednog dana sve biti baš onako kako treba.