Blogov kolac
petak, 30.05.2008.
Sveska groteska
(Ilija Bakić: NOVI VAVILON (prosa brutalis); Umetnička radionica Kanjiški krug, 2001.)Ne znam kako bih pohvalio ovu knjigu, iako to želim, a KAKO je, k'o za vraga, u cijeloj priči ključna riječ. ŠTO je skoro nebitno. ŠTO mi je, zapravo, ustanovljavam što više čitam, i inače sve manje bitno u beletristici. Ako želim čitati ŠTO, čitat ću dokumentaristiku, gdje još postoji mogućnost da me sadržaj iznenadi. A da bih beletristiku ovih dana uopće dočitao potrebno mi je KAKO, potrebni su mi les belles lettres, jedinstvenost teksta i neponovljivog autorskog doživljaja svijeta. Dobro je, u ovom slučaju, da mi je ŠTO nebitno jer se u Bakićevoj knjizi ŠTO nalazi u zanemarivim količinama; ŠTO je kičma ovoj priči koliko je dim cigarete os oko koje se uvijaju riječi uz koje je dim iz pripovjedačevih usta pobjegao. ŠTO glasi: tu negdje, kod nas, rat traje desetljećima, narod se privikao, a Kraka - s rupom na stomaku kroz koju cure govna - nošen valom slučaju nalazi novu bandu jer važno je da se živi dok se može i kako se može. ŠTO je, kad smo već kod toga, možda oduvijek bilo u drugom planu Bakićeva pisanja jer pročitao sam od njega bar jednu knjigu i nekoliko priča, a nikako da im se zapleta sjetim, sjećam se samo ugođaja izblijedjelosti i sjećam se da su bile dobre. NOVI VAVILON je od tih prijašnjih priča možda još i bolji. I sad, jer vam o ŠTO nisam mnogo ispričao, očekujete možda kako ću razraditi KAKO, kako ću vam rastumačiti makar metodu kad sam se od sadržaja ogradio. Ali to mi je, nekako, još veća muka jer to svi slabi kritičari rade: nakon što prepričaju sadržaj, objasne ono od metode što je i malom slijepom majmunu na prvi dodir vidljivo. Mogao bih i ja - veliki, slijepi majmun - tako, ali ništa bliže NOVOM VAVILONU ne bismo time došli. Jer, što Ilija Bakić radi? Što je NOVI VAVILON? Ilija Bakić se kolaž tehnikom pomalo igra Vonneguta (u onoj mjeri u kojoj se ja sjećam Vonneguta) što rezultira knjigom koja je pomalo kao one teke koje šiparice izlijepe slikama iz magazina kad tek počnu shvaćati svijet i kad im je ta teka nužno potrebna kako bi mislile da su ga shvatile, ručicama obuhvatile i na prsi privinule. Svijet s kojim se Bakić bakće na stranicama NOVOGA VAVILONA nije, međutim, svijet čuda kojeg nam otkrivaju hormoni već svijet koji mu se ogoljen pokazao za vrijeme ovog zadnjeg balkanskog rata (knjiga je dovršena u ljeto 1995.). Daleko od uzrasta šiparice, Bakić se svejednako našao u čudu - svijet kojeg je do jučer znao je nestao, a zamijenio ga je jedan posve novi, a zajedno s njime i užas mogućnosti da je taj novi svijet istinit te da će trajati vječno (ili nas makar nadživjeti). Izgubljen u kaosu, Ilija se hvata ovog sveska kao djevojčica svoje sveske i u njega lijepi sve što opaža i sve čega se sjeća u nadi da će u kolažu laži i koljaže na kraju moći prepoznati smisao. (Alternativno, možda je pisanje ove knjige Bakiću poslužilo poput šlaufa kojim je iz svoga uma jednim mlazom hladne vode isprao sav godinama nataložen izmet? Interpretacije uvijek hode na labavim nogama ...) NOVI VAVILON otužno je izgledajuća knjižica. Bijelih korica, fotokopirane ilustracije, prelomljena u Wordu s nekom čudnom dadom od word-arta na stražnjoj korici ... Ali je, jednom pročitanu, ne mogu više zamisliti u drukčijem obliku. Čemu bi služila bolje prelomljena, u tvrdim koricama s reprodukcijom u boji? Takva bi samo privukla pozornost, takva bi potrajala, a nije napisana - čini mi se - da je se čita za stotinu godina, već da je se čita sad, dok su još živi oni kojima svaki pabirak u njoj budi uspomene i asocijacije, dok su još živi oni koji su se, probuđeni, čudom čudili nedjelima iz kojih je nastalo ovo djelo. (mcn) PS Elektronska zbirka priča Ilije Bakića nalazi se ovdje. Moj blog na putu u vebsajt je i dalje gdje je bio prije. |
- 11:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
srijeda, 14.05.2008.
Smijem li vam svrnuti pozornost ...
|
... na sestrinski mi blog, na kojem Manekineko piše i fotka Japan? Hvala što ćete ga posjetiti. mcn |
- 08:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 10.05.2008.
Da Vincijev rod
(Baigent/Leigh/Lincoln: Holy Blood, Holy Grail; Dell, 1983. (1))Evo sam jučer završio gledanje Terry Jonesove serije "Medieval Lives" u kojoj se taj bivši montipajtonovac hrva sa zabludama koje imamo o Srednjemu vijeku, pobijajući svako opće mjesto izvorom. Serija nije najbolja od Jonesovih, jer je u njoj još mislio da se od njega svako malo očekuju grimase, ali mi je bila fascinantna iz barem dva razloga: zbog količine istine koja usprkos svemu uvijek negdje ostane zapisana i zbog činjenice koliko istina malo vrijedi suočena s dobrom pričom. Najme kaj? U seriji sam doznao kako Šervudska šuma uopće nije bila šuma, kako je Ričard Lavljeg srca bio govno zadnje i kako je "činjenicu" da se u Srednjemu vijeku mislilo kako je Zemlja ravna ploča faktički smislio Washington Irving pišući u XIX. stoljeću romansiranu biografiju Kristofora Kolumba. Al' sve mi to ama baš ničemu nije koristilo jer su mi filmovi o Robinu Hoodu nepovratno u svijest urezali jednu posve drukčiju sliku, jer je scena pada vikinškog broda preko ruba svijeta (iz, gle, jednog starog filma baš Terryja Jonesa) potentnija od dokazive činjenice kako Kolumbo vjerojatno ipak nije bio suicidalan. Sa "Svetom krvlju, svetim Gralom" dogodila mi se slična stvar, ali prije nego što vam je ispričam vrijeme je za trejdmark digresiju o okolnostima čitanja, zanimala vas ona ili ne. "Svetu krv, sveti Gral" zamijetio sam prvi put prije jedno dvadesetak godina na stolu kod Radovana Devlića, stripaša i pasioniranog ljubitelja svega povijesnoga. Knjiga je otprilike tada bila kod nas prvi puta prevedena i digla je omanju buku zbog svojih svetogrdnih aspekata. Kako sam tada bio prilično konzervativan i principijelan klinac (za razliku od danas, kad sam malo manje klinac), knjigu apriori nisam htio ni taknuti. Em svetogrdno, em zavjere, em popularno - ništa od toga ja ne čitam, je l' tako? Tako je. Kao što dvadesetak ljeta poslije apriori nisam htio čitati knjigu koja je tih dana žarila i palila pozornošću svjetske javnosti: "Da Vincijev kod". Ali sam pogledao film (blah) i neke dokumentarce te u jednom od njih vidio jednog od trojice autora "Svete krvi" kako odgovara na pitanja je li im Brown maznuo ideju ili nije (intervjuirani autor je tada tvrdio kako je ideja postojala i prije njih, ali su Browna sva trojica poslije složno tužila). Sve me to nije potaklo na čitanje "Da Vincijeva koda" (možda za dvadeset godina?), ali je raspirilo u meni očito pritajenu želju da konačno pročitam knjigu s Radovanova stola. Dvadeset godina ipak je dovoljno dugo razdoblje kako se ne bi moglo reći da podliježem trendovima, je l' tako? Recite da je tako, molim vas! I eto nas tu, mene i knjige. I dobra je. Ali prije no što vam riječ-dvije kažem o njoj, moram vas upozoriti: ODAT ĆU VAM O ČEMU JE U KNJIZI RIJEČ. Mislim, ono: dvadeset godina je otišlo, "Da Vincijev kod" ju je prepričao, film su svi gledali, što se tu više ima kriti, je l' tako? Pogotovo što se veliki dio knjige ionako bavi kontekstom, a ne središnjom zavjerom. Nu, dosta upozoravanja. Spremni? Spremni. U "Svetoj krvi, svetom Gralu" riječ je o tome kako loza Isusa Krista postoji. Kako je fuk'o Mariju Magdalenu, kako je ona s njihovim djetetom prebjegla u Francusku, kako je u Merovinškoj dinastiji tekla njegova krv, kako je Godfroi de Bouillon polazeći u križarski rat na Jeruzalem zapravo htio povratiti si djedovinu. I kako je sve to velika tajna koju je otad čuvao red Sionskog Priorija na čelu s brojnim velikanima. Shvatili? Shvatili. Osobno od teorija zavjere uvijek dobijem pjege. Zavjere mi se same po sebe čine kao nadomjestak religiji: kao očajnička vjera u smisao. Jest, živimo u kaosu, oduvijek smo živjeli u kaosu i nema izgleda da se tako brzo izvučemo iz kaosa, ali netko stoji iza svega toga i sve je to dio plana! Je, da, kako da ne. Da bih povjerovao u zavjere nedostaje mi, na žalost, ključni element: vjera u inteligenciju ljudske rase; vjera da se par ljudi može organizirati, a da nitko ne zajebe; vjera da itko na ovome planetu stvarno zna što radi. Sudeći po filmu, naglasak "Da Vincijeva koda" jest na zavjeri. Naglasak "Svete krvi, svetog Grala" nije. "Sveta krv" - iako pati od novinarske potrebe za mistifikacijom i uzbudljivšću - jest jedna poštena istraga dokumenata koja na najvećem dijelu svojih stranica istražuje mogućnost postojanja Sionskog Priorija i istinitost navoda s njom u vezi. Jest, krenuli su dokazati da postoji pa je upitno što su prešutjeli, a i dokumenti o kojima je riječ su isti kao i svi povijesni dokumenti: oni su nečija istina radije nego apsolutna istina. Povijest je, kao struka, ionako samo pokušaj pomirenja različitih istina u jednoj svima prihvatljivoj; povijest je, ako smijem, pokušaj da se ispriča definitivna pripovijest. Jer snaga pripovijesti, kako sam predložio na početku, veća je od snage istine. Hollywood je, mislim, jednom okrstio Bibliju (Novi zavjet) kao "priču nad pričama" i premda je Baigent, Leigh i Lincoln pokušavaju poljuljati izvlačeći iz same Biblije dokaze kako Isus ne samo da je radio djecu nego vjerojatno nije bio ni razapet - to ne mijenja ništa na stvari. Priča o Isusu koji nije bio Bog jednostavno nije dovoljno zanimljiva. Zato traju one o Isusu koji je bio Bog, Ričardu Lavljeg srca kao dobrome kralju i Ričardu Trećem kao grbavom zlikovcu. Robin Hood vjerojatno nikad nije postojao, ali je jedan od 5 najprepoznatljivijih likova cijeloga svijeta. Pročitao sam dosad tri izvješća sa SFeraKona od kojih ni jedan anegdotu u kojoj sam zvjezdovao nije prenio onako kako sam je ja zapamtio, premda se prvi pojavio ni pola sata nakon događaja. Prepričavam vam knjigu koju sam pročitao prije par mjeseci, za vrijeme menopauze ovoga bloga - tko zna što sam sve krivo zapamtio, shvatio, zaključio? Istina ne postoji, samo vjera u nju. I nada, možda ljubav. Tko god je od toga trojstva sačinio Boga, nije bio glup. (mcn) PS Moj svjetovni blog je na .comu |
- 11:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.05.2008.
A kao da je samo sekunda (paralaksna) prošla otkako ...
(PARSEK broj 100 (ur. Boris Švel); SFera, 2008.)U ime objašnjenja: čitalačke navike ovih dana su mi takve da ćete mi na noćnom ormariću, u dvije-tri gomile pored kreveta, na prozorskoj dasci, radnome stolu, na kovčegu uz ormar, na pola tuceta neprikladnih mjesta te, naravno, na veš-mašini uz zahodsku školjku pronaći hrpice knjiga i stripova, sve otvorene na mjestu gdje sam stao i sve jašu jedna drugu kao puževi golaći za orgije. Što znači da svašta načnem, ali malo što imam volje, koncentracije ili zanimanja dočitati. Što znači kako mi treba snažna samoprisila kako bih u jednom ili dva sjedenja dovršio i nešto ne tako voluminozno kao što je jubilarni, stoti broj PARSEKA. U ime konteksta: PARSEK je, kad želimo da zvuči pompozno, "glasilo Društva za znanstvenu fantastiku SFera". Kad želimo biti duhoviti, dodajemo pred to i "PARadoksalno-SEKularno", što mislim da je trebalo značiti kako izlazi s mijene na uštap i na svačije iznenađenje. Kad, pak, pričamo normalno, zovemo ga "fanzinom" što je kratica za "fanovski magazin", časopis kojega fanovi bilo čega (znanstvene fantastike u ovom slučaju) proizvode za druge fanove. Pismo urednika prijateljima, jednom je netko opisao fanzin i to mi se svidjelo. U ime obrazovanja: parsek je mjerna jedinica za udaljenost, a ne za vrijeme, ma kako vama zvučalo ono što je Han Solo onomad rekao o "Kessel runu". U ime povijesti: u tridesetak godina postojanja PARSEKOM je urednikovalo desetak ljudi. Boris Švel preuzeo ga je s brojem 71. i, dok nitko nije pazio, upornošću i tvrdoglavošću jedne Djevice dogurao do jubileja, ujedno postajući najdugovječniji i najproduktivniji urednik glasila (kao i onaj koji je najviše puta prijetio otkazom, al' to ide u rok službe). Pred par mjeseci pričalo se kako će ga se sa stotkom ostaviti, ali i od ove prijetnje izgleda ništa jer sad čujem kako ima i daljnje planove. Možda je mislio na vlastitu stotku? U ime istine: "dok nitko nije pazio" u gornjem odlomku ne nalazi se samo kao moj pokušaj da budem umiljat. Otužna je istina da je praiskon znanstvene fantastike - kratka magazinska priča - zadnjih godina pala u zapećak. Imate filmove, imate serije, imate romaneskne multilogije, ali čak i u magazinima namijenjenim SF-pričama sve je manje klasičnog SF-a, a sve više koketiranja s literaturom. U hrvatskom slučaju na to treba dodati malecnost tržišta koje je rezultiralo a) do vakuuma prorijeđenim izlaženjem Future i b) Švelovom željom da PARSEK popuni time nastalu prazninu. Objavljivanje proze nije ono što ja smatram primarnom ulogom fanzina, ali - hej! - urednik je odabrao kakvo pismo želi pisati prijateljima te je to i proveo. U ime ocjene: hajd'mo konačno na prosudbu jubilarnog broja fanzina koji je postao magazin. U sklopu mojih predrasuda što fanzin treba biti, veći dio zadnjih Švelovih dvadesetak "Parseka" nisam čitao: u svom klasičnom fotokopiranom obliku jednostavno mi se činio kao otužni pokušaj da bude više nego što mu je sudbinski dano i - nije mi bio zabavan. Stoticu sam (jednako, ruku na srce, vizualno neprivlačnu) uzeo u ruke privučen tekstom Aleksandra Žiljaka o Kubrickovoj odiseji koji me razgalio zalaganjem za totalitarizam u ime osvajanja svemira. Tako raznježen, prešao sam na priče Zorana Vlahovića, a poslije njega mi je trebao još samo maleni napor volje da pročitam i ostatak fanzina. Jest, priču Veronike Santo sam samo preletio jer je već objavljena i jer mi je autoricu pomalo ogadilo konstantno navijanje Žiljaka i Švela; priča Kristijana Novaka je palp koji se samo kamuflira kao SF; priča Denisa Giljevića bila mi je jednostavno jadna, dok je onu Eda Barola izvukao samo neuverljiv, ali zabavan dio o kolonizatorima planeta tako da sam iskreno uživao samo u Vlahovićevu ekonomičnom i pravovjernom SF-u, ali ... ali sam i samoga sebe na kraju iznenadio zaključkom. U ime zaključka: PARSEK kao magazin nije, dakle, ideja koja mi se sviđa, ali PARSEK uopće nije loš magazin. Ja strpljenja za dosta toga što je u njemu nemam, ali nisam ih imao ni u Futuri pa je zaključak kako je Švel samopostavljenu misiju vrlo dobro ispunio: PARSEK jest mjesto gdje najredovitije možete naći smjesu SF-proze i pridruženih članaka, PARSEK jest mjesto koje raširenih ruku prima i odgaja nove pisce, PARSEK je časno dočekao godišnjicu. Još je jedino pitanje koliko ga ljudi zaista čita? (mcn) PS Za one koji žele znati više: arhiva PARSEKA od broja 71-95 nalazi se na SFerinu sajtu. PPS Za one koji žele znati manje: moj više-manje dnevni blog je na mojoj domeni. |