(Baigent/Leigh/Lincoln: Holy Blood, Holy Grail; Dell, 1983. (1))
Evo sam jučer završio gledanje Terry Jonesove serije "Medieval Lives" u kojoj se taj bivši montipajtonovac hrva sa zabludama koje imamo o Srednjemu vijeku, pobijajući svako opće mjesto izvorom. Serija nije najbolja od Jonesovih, jer je u njoj još mislio da se od njega svako malo očekuju grimase, ali mi je bila fascinantna iz barem dva razloga: zbog količine istine koja usprkos svemu uvijek negdje ostane zapisana i zbog činjenice koliko istina malo vrijedi suočena s dobrom pričom.
Najme kaj? U seriji sam doznao kako Šervudska šuma uopće nije bila šuma, kako je Ričard Lavljeg srca bio govno zadnje i kako je "činjenicu" da se u Srednjemu vijeku mislilo kako je Zemlja ravna ploča faktički smislio Washington Irving pišući u XIX. stoljeću romansiranu biografiju Kristofora Kolumba. Al' sve mi to ama baš ničemu nije koristilo jer su mi filmovi o Robinu Hoodu nepovratno u svijest urezali jednu posve drukčiju sliku, jer je scena pada vikinškog broda preko ruba svijeta (iz, gle, jednog starog filma baš Terryja Jonesa) potentnija od dokazive činjenice kako Kolumbo vjerojatno ipak nije bio suicidalan.
Sa "Svetom krvlju, svetim Gralom" dogodila mi se slična stvar, ali prije nego što vam je ispričam vrijeme je za trejdmark digresiju o okolnostima čitanja, zanimala vas ona ili ne. "Svetu krv, sveti Gral" zamijetio sam prvi put prije jedno dvadesetak godina na stolu kod Radovana Devlića, stripaša i pasioniranog ljubitelja svega povijesnoga. Knjiga je otprilike tada bila kod nas prvi puta prevedena i digla je omanju buku zbog svojih svetogrdnih aspekata. Kako sam tada bio prilično konzervativan i principijelan klinac (za razliku od danas, kad sam malo manje klinac), knjigu apriori nisam htio ni taknuti. Em svetogrdno, em zavjere, em popularno - ništa od toga ja ne čitam, je l' tako?
Tako je. Kao što dvadesetak ljeta poslije apriori nisam htio čitati knjigu koja je tih dana žarila i palila pozornošću svjetske javnosti: "Da Vincijev kod". Ali sam pogledao film (blah) i neke dokumentarce te u jednom od njih vidio jednog od trojice autora "Svete krvi" kako odgovara na pitanja je li im Brown maznuo ideju ili nije (intervjuirani autor je tada tvrdio kako je ideja postojala i prije njih, ali su Browna sva trojica poslije složno tužila). Sve me to nije potaklo na čitanje "Da Vincijeva koda" (možda za dvadeset godina?), ali je raspirilo u meni očito pritajenu želju da konačno pročitam knjigu s Radovanova stola. Dvadeset godina ipak je dovoljno dugo razdoblje kako se ne bi moglo reći da podliježem trendovima, je l' tako? Recite da je tako, molim vas!
I eto nas tu, mene i knjige. I dobra je. Ali prije no što vam riječ-dvije kažem o njoj, moram vas upozoriti: ODAT ĆU VAM O ČEMU JE U KNJIZI RIJEČ. Mislim, ono: dvadeset godina je otišlo, "Da Vincijev kod" ju je prepričao, film su svi gledali, što se tu više ima kriti, je l' tako? Pogotovo što se veliki dio knjige ionako bavi kontekstom, a ne središnjom zavjerom.
Nu, dosta upozoravanja. Spremni? Spremni. U "Svetoj krvi, svetom Gralu" riječ je o tome kako loza Isusa Krista postoji. Kako je fuk'o Mariju Magdalenu, kako je ona s njihovim djetetom prebjegla u Francusku, kako je u Merovinškoj dinastiji tekla njegova krv, kako je Godfroi de Bouillon polazeći u križarski rat na Jeruzalem zapravo htio povratiti si djedovinu. I kako je sve to velika tajna koju je otad čuvao red Sionskog Priorija na čelu s brojnim velikanima. Shvatili? Shvatili.
Osobno od teorija zavjere uvijek dobijem pjege. Zavjere mi se same po sebe čine kao nadomjestak religiji: kao očajnička vjera u smisao. Jest, živimo u kaosu, oduvijek smo živjeli u kaosu i nema izgleda da se tako brzo izvučemo iz kaosa, ali netko stoji iza svega toga i sve je to dio plana! Je, da, kako da ne. Da bih povjerovao u zavjere nedostaje mi, na žalost, ključni element: vjera u inteligenciju ljudske rase; vjera da se par ljudi može organizirati, a da nitko ne zajebe; vjera da itko na ovome planetu stvarno zna što radi.
Sudeći po filmu, naglasak "Da Vincijeva koda" jest na zavjeri. Naglasak "Svete krvi, svetog Grala" nije. "Sveta krv" - iako pati od novinarske potrebe za mistifikacijom i uzbudljivšću - jest jedna poštena istraga dokumenata koja na najvećem dijelu svojih stranica istražuje mogućnost postojanja Sionskog Priorija i istinitost navoda s njom u vezi. Jest, krenuli su dokazati da postoji pa je upitno što su prešutjeli, a i dokumenti o kojima je riječ su isti kao i svi povijesni dokumenti: oni su nečija istina radije nego apsolutna istina. Povijest je, kao struka, ionako samo pokušaj pomirenja različitih istina u jednoj svima prihvatljivoj; povijest je, ako smijem, pokušaj da se ispriča definitivna pripovijest.
Jer snaga pripovijesti, kako sam predložio na početku, veća je od snage istine. Hollywood je, mislim, jednom okrstio Bibliju (Novi zavjet) kao "priču nad pričama" i premda je Baigent, Leigh i Lincoln pokušavaju poljuljati izvlačeći iz same Biblije dokaze kako Isus ne samo da je radio djecu nego vjerojatno nije bio ni razapet - to ne mijenja ništa na stvari. Priča o Isusu koji nije bio Bog jednostavno nije dovoljno zanimljiva. Zato traju one o Isusu koji je bio Bog, Ričardu Lavljeg srca kao dobrome kralju i Ričardu Trećem kao grbavom zlikovcu. Robin Hood vjerojatno nikad nije postojao, ali je jedan od 5 najprepoznatljivijih likova cijeloga svijeta. Pročitao sam dosad tri izvješća sa SFeraKona od kojih ni jedan anegdotu u kojoj sam zvjezdovao nije prenio onako kako sam je ja zapamtio, premda se prvi pojavio ni pola sata nakon događaja. Prepričavam vam knjigu koju sam pročitao prije par mjeseci, za vrijeme menopauze ovoga bloga - tko zna što sam sve krivo zapamtio, shvatio, zaključio?
Istina ne postoji, samo vjera u nju. I nada, možda ljubav. Tko god je od toga trojstva sačinio Boga, nije bio glup.
(mcn)
PS Moj svjetovni blog je na .comu
Post je objavljen 10.05.2008. u 11:52 sati.