Blogov kolac
četvrtak, 24.04.2008.
Zrcalo
(Dalibor Šimpraga: Anastasia; Durieux, 2007.)Prije nekoliko recenzija pobrojio sam šačicu domaćih pisaca (tri-četiri) za koje znam kako će mi probuditi zanimanje svakom novom knjigom. Ako sam Dalibora Šimpragu iz tog broja bio izostavio - a, bogumi, jesam - onda za to imam polutansko opravdanje: teško je reći kako te zanima nečija svaka nova knjiga kad je čovjek u dekadi ili više pisanja do tada objavio samo jednu. Nu, sad je i taj problem riješen: Šimpraga ima novu knjigu i dobra je. (Digresija: sjedim ja nekidan u "Thaliji" s Tončijem i Darijom pa Darija pita koje sam tri zadnje dobre knjige pročitao. Ja nabrojim onu iz prošle recenzije, ovu Šimpraginu i jednu o kojoj ću možda pisati idući puta. "Je l' ti to nabrajaš sve što si pročitao?", pita Darija. "Ne, al' nabrajam sve što sam dovršio", odgovaram. I eto potencijalnog problema za kolumnu koja se zove "Blogov kolac": ako loše knjige više nemam živaca dovršiti, kako da opravdam naslov, kako da krv poteče niz drvo uz skandiranje raje i na užitak čitatelja? Nije tajna kako su negativne recenzije popularnije - a i lakše za pisanje, bogumi - pa kako da ovaj blog istovremeno zadrži i svoju misiju (dnevnik čitanja) i svoju dvojbenu reputaciju? Ah, dileme, dileme ...) Enivej, Šimpragina dobra nova knjiga. Na svome blogu, Babl je hvali zbog brušene rečenice, slika uhićenih u pravoj riječi. Na promociji je neki profesor, kojem nisam uhvatio ime jer sam pola sata zakasnio kako bih izbjegao govorancije, Šimpraginu prozu hvalio četrdeset i pet minuta (dakle, nisam ih izbjegao) zbog korjenitih veza s Balkanom. Ništa od toga meni nije bilo posebno važno. Ono što mi se prije svega svidjelo u ANASTASIJI bilo je dobro uhvaćeno vrijeme. Ono što me već neko vrijeme muči kod čitanja proze (i ne samo domaće) jest dojam rascjepkanosti. Kao da moderni trenutak onemogućuje knjige koje bi oslikale duh epohe; kao da ni duh epohe kao takav ne postoji već se sastoji samo od milijardi eksplodiranih faseta, od jedinki koje grade svoju istinu tek od šačice fakata koji su im se voljom kaosa našli na životnome putu. Suvremena književnost postala je tako, čini se meni dalje, sve manje Prešernovo zrcalo postavljeno narodu ili svijetu, a sve više pokušaj autora da pronađu bilo kakvu sjajnu površinu u kojoj će im se odraziti lik i makar im na čas dokazati kako postoje. Blogovi su sve više nalik književnosti, jer je suvremena književnost sve više nalik blogovima: pročitajte ovaj zapis ne zato što će vam reći nešto o vama, već zato što će vam reći nešto o meni. Ja. Ja! JA! Prerano je reći kako je ANASTASIJA klasik, a upitno je bih li ja (ja!) klasika umio prepoznati i da me ugrize za dupe. No, ono po čemu mi se Šimpragina knjiga učinila drukčijom od raznih drugih proizvoda trenutka bio je baš osjet prepoznavanja vremena. ANASTASIJA je smještena negdje u ratne devedesete, među skupinu nekih studenata, i za glavnog junaka ima tradicionalnog hrvatskog šmokljana literarnih pretenzija. Ništa od onoga što Šimpraga opisuje iskustveno se ne poklapa s onim što sam ja u to vrijeme proživljavao, ali dojam koji je meni ostao iz tih godina - dojam trčanja na mjestu, dojam nepostojanja sutrašnjice, dojam svijeta koji se razdire u nešto za što me nitko nije pripremio - taj dojam mi se čitajući ANASTASIJU kao maljem u glavu vraća, dok Šimpraga zapravo pripovijeda o nečemu posve drugome, o frustracijama koje su možda njegove, a možda i nisu. Ukinuvši sebe, a pronašavši druge, Šimpraga je, dok se mene pita, napisao jednu od najboljih hrvatskih knjiga o hrvatskoj stvarnosti otkako je - da pretjeram s hrvatstvom ove rečenice do kraja - ove najnovije Hrvatske. Svatko u knjizi, jasno, pronalazi ono što traži - Babl nenapisanu erotsku rečenicu, profesor razgovor s Andrićem - ali meni ništa od toga nije bilo toliko važno koliko činjenica da je Dalibor Šimpraga (da smišljate ime za šmokljana, usput budi rečeno, bolje ne biste smislili) ANASTASIJOM potvrdio kako su te neke nestale godine jednom stvarno postojale, kako nisam sanjao njih, kako onda možda ni sâm nisam san. Dalibore, bogumi, hvala. (mcn) PS Sutra počinje SFeraKon, a moj drugi blog je tute. |
- 11:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #
petak, 18.04.2008.
Šuti, samo šuti ...
(Enrique Vila-Matas: Bartleby i družba; prevela Andreja Jakuš, Edicije Božičević, 2008.)Čitam poleđinu ove otužno oblikovane (šaka wingdingsa na podlozi boje špinat-proljeva) i solidno skupe (160 kuna za 180 broširanih stranica) pa se čudim. Njezin autor, naime, nije od jučer s nama - rođen je 1948., a objavljuje od 1973. - a ja nikad prije za njega nisam ni čuo. A Enrique Vila-Matas ne samo da objavljuje već je i jedan od najobjavljivanijih autora u Španjolskoj, dobitnik nagrade Grada Barcelone, dobitnik Prix Medicis Etranger, dobitnik International Prize Enni Flaiano i Prix du Meilleur Livre Etranger - a ja sam u cijeloj ovoj rečenici od svega čuo samo za Španjolsku! (Ne da sam ja tu neki autoritet za literaturu, razumije se, pa da moja neupućenost u Vila-Matasa stoga ima nekakvu težinu. Nikako ne. Uostalom, kao jesam neki autoritet za pitanja stripa, a opet mi je na nekoj listi nominacija koju sam jutros čitao barem tucet stripaških imena bilo posve nepoznato. Bit će, stoga, prije da nagrada ima k'o pljeve, a pisaca k'o mljeve pa ne možeš i disat' i sve ih znat'. E.) Te je stoga valjda prikladno i pravedno da se Vila-Matasova knjiga bavi piscima za koje, jednako tako, u najvećoj većini slučajeva nikad nisam čuo, ali koje Vila-Matas, treba dodati, nije izmislio jer je štih-proba Googletom pokazala kako svaki od u knjizi spomenutih zaista i postoji. Za neke od tih pisaca nisam bio čuo jer nikad i nisu ništa napisali. Drugi su mi promakli jer su bili napisali jednu knjigu i onda se odrekli pisanja na idućih dvadeset pet, trideset šest ili četrdeset sedam godina, umrijevši kao, kako Vila-Matas kaže, "agrafi". Vila-Matasova (svaki put kad napišem ovo ime pred očima mi se pojavi slika kakvog restorana s janjetinom na putu prema moru) knjiga, dakle, kako su bistriji među vama već shvatili, bavi se upravo problemom nepisanja. Ili prestanka pisanja, odricanja od pisanja. Ako je "problem" uopće prava riječ. Nepisanje vjerojatno nije problem, a možda nije ni riječ (hrvatski spellchecker mi je podcrtava dok ovo tipkam; doduše podcrtava i "spellchecker"). Ali nepisanje - koje mi je dosad u najboljem slučaju bilo iritantna crta nekih nadarenih prijatelja - postaje čitanjem Vila-Matasove knjige fenomen koji natkriljuje prostor i vrijeme. Oduvijek je, izgleda, bilo onih koji su mogli i znali pisati, ali to jednostavno nisu činili. Čitajući sedamdeset-osamdeset biografskih crtica koje je u BARTLEBYJU I DRUŽINI naredao Vila-Matas, stječe se dojam kako njegov pripovjedač (ili kroz njega autor?) ne zna kome bi se više divio: onima koji su pisali ili onima koji su se odlučili za ne pisanje. Je li šutnja veća umjetnost od govora i ima li među njima stvarne razlike? Čitajući BARTLEBYJA obilježio sam tucet mjesta vrijednih citiranja, ali sam od citiranja odustao. Kao rijetko koja knjiga koju sam čitao u posljednje vrijeme, BARTLEBY nije podložan svođenju na sumu svojih sastojaka niti ga se da prepričati. Fabula je banalna, tumačenje formalnog pripovjednog trika kojim se Vila-Matas služi mi je ispod časti (dakle, stvarno nisko), a citiranje bi nekako bagateliziralo cijelu stvar. Kad se knjiga može svesti na citat, ne stječe li se tad dojam da je ostatak knjige debeli višak? A BARTLEBY je posve liša, nemasna knjiga. Tu nema viška, svaka je riječ na mjestu, svaki odbrojčeni odjeljak kao da vuče na svoju stranu, a opet nas svi zajedno dovuku do kraja koji kraj nije, samo mjesto iza kojeg se više nema što reći. BARTLEBY I DRUŽINA je izvrsna knjiga, a samo Vila-Matasovu riječ imam kako nije i jedinstvena. BARTLEBY I DRUŽINA, pripovijedanje o šutnji, ujedno je bila i prava knjiga da me natjera prekinuti moju višemjesečnu prikazivačku šutnju na ovome blogu. Ne krivite je zbog toga. Pročitajte je. (mcn) PS Neknjiževni blog na www.darkomacan.com. |
- 09:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #
petak, 04.04.2008.
Sve puno paučine ...
|
... na ovom blogu. Moje isprike najdublje. Dijelom je razlog bio zamor, dijelom pretovarenost poslom, dijelom neka nobećanja koja nikako da obavim ... Pa su se tako knjige čitale, ali se o njima nije puno pisalo. Nu zato se otvorio novi blog, manje tematski usmjeren, neobavezniji pa donekle življi. Možete ga ovjeriti na: www.darkomacan.com A kao primjer stvari o kojima tamo pišem je i ova vijest: Lani smo u Mentoru objavili blog-troknjižje Tatjane Jambrišak kojeg je izdizajnirala Melina Mikulić. I onda je Melina prijavila taj rad na jedno svjetsko bijenalno natjecanje za dizajn, nije dobila nagradu, ali je prva među pohvaljenima!  Pa, iako se na ovom skenu otiska fotke ne vide svi detalji (svjetlucav papir, recimo), mi smo svi ođe jako sretni s takvim razvojem situacije. A sve tri knjige (inače odlične) dostupne su za bijednih 60 kn plus poštarina, naruče li se na darko/at/mentor.hr. Kombinacija ego-tripa, reklame i kulturno bitnih obavijesti, daklem. A obećajem i povratak aktivnosti na ovaj blog, u dogledno vrijeme. Do kraja mjeseca, sigurno. Hvala na pažnji, mcn |