(Enrique Vila-Matas: Bartleby i družba; prevela Andreja Jakuš, Edicije Božičević, 2008.)
Čitam poleđinu ove otužno oblikovane (šaka wingdingsa na podlozi boje špinat-proljeva) i solidno skupe (160 kuna za 180 broširanih stranica) pa se čudim. Njezin autor, naime, nije od jučer s nama - rođen je 1948., a objavljuje od 1973. - a ja nikad prije za njega nisam ni čuo. A Enrique Vila-Matas ne samo da objavljuje već je i jedan od najobjavljivanijih autora u Španjolskoj, dobitnik nagrade Grada Barcelone, dobitnik Prix Medicis Etranger, dobitnik International Prize Enni Flaiano i Prix du Meilleur Livre Etranger - a ja sam u cijeloj ovoj rečenici od svega čuo samo za Španjolsku!
(Ne da sam ja tu neki autoritet za literaturu, razumije se, pa da moja neupućenost u Vila-Matasa stoga ima nekakvu težinu. Nikako ne. Uostalom, kao jesam neki autoritet za pitanja stripa, a opet mi je na nekoj listi nominacija koju sam jutros čitao barem tucet stripaških imena bilo posve nepoznato. Bit će, stoga, prije da nagrada ima k'o pljeve, a pisaca k'o mljeve pa ne možeš i disat' i sve ih znat'. E.)
Te je stoga valjda prikladno i pravedno da se Vila-Matasova knjiga bavi piscima za koje, jednako tako, u najvećoj većini slučajeva nikad nisam čuo, ali koje Vila-Matas, treba dodati, nije izmislio jer je štih-proba Googletom pokazala kako svaki od u knjizi spomenutih zaista i postoji. Za neke od tih pisaca nisam bio čuo jer nikad i nisu ništa napisali. Drugi su mi promakli jer su bili napisali jednu knjigu i onda se odrekli pisanja na idućih dvadeset pet, trideset šest ili četrdeset sedam godina, umrijevši kao, kako Vila-Matas kaže, "agrafi". Vila-Matasova (svaki put kad napišem ovo ime pred očima mi se pojavi slika kakvog restorana s janjetinom na putu prema moru) knjiga, dakle, kako su bistriji među vama već shvatili, bavi se upravo problemom nepisanja. Ili prestanka pisanja, odricanja od pisanja. Ako je "problem" uopće prava riječ.
Nepisanje vjerojatno nije problem, a možda nije ni riječ (hrvatski spellchecker mi je podcrtava dok ovo tipkam; doduše podcrtava i "spellchecker"). Ali nepisanje - koje mi je dosad u najboljem slučaju bilo iritantna crta nekih nadarenih prijatelja - postaje čitanjem Vila-Matasove knjige fenomen koji natkriljuje prostor i vrijeme. Oduvijek je, izgleda, bilo onih koji su mogli i znali pisati, ali to jednostavno nisu činili. Čitajući sedamdeset-osamdeset biografskih crtica koje je u BARTLEBYJU I DRUŽINI naredao Vila-Matas, stječe se dojam kako njegov pripovjedač (ili kroz njega autor?) ne zna kome bi se više divio: onima koji su pisali ili onima koji su se odlučili za ne pisanje. Je li šutnja veća umjetnost od govora i ima li među njima stvarne razlike?
Čitajući BARTLEBYJA obilježio sam tucet mjesta vrijednih citiranja, ali sam od citiranja odustao. Kao rijetko koja knjiga koju sam čitao u posljednje vrijeme, BARTLEBY nije podložan svođenju na sumu svojih sastojaka niti ga se da prepričati. Fabula je banalna, tumačenje formalnog pripovjednog trika kojim se Vila-Matas služi mi je ispod časti (dakle, stvarno nisko), a citiranje bi nekako bagateliziralo cijelu stvar. Kad se knjiga može svesti na citat, ne stječe li se tad dojam da je ostatak knjige debeli višak?
A BARTLEBY je posve liša, nemasna knjiga. Tu nema viška, svaka je riječ na mjestu, svaki odbrojčeni odjeljak kao da vuče na svoju stranu, a opet nas svi zajedno dovuku do kraja koji kraj nije, samo mjesto iza kojeg se više nema što reći. BARTLEBY I DRUŽINA je izvrsna knjiga, a samo Vila-Matasovu riječ imam kako nije i jedinstvena. BARTLEBY I DRUŽINA, pripovijedanje o šutnji, ujedno je bila i prava knjiga da me natjera prekinuti moju višemjesečnu prikazivačku šutnju na ovome blogu.
Ne krivite je zbog toga. Pročitajte je.
(mcn)
PS Neknjiževni blog na www.darkomacan.com.
Post je objavljen 18.04.2008. u 09:07 sati.