Blogov kolac
četvrtak, 29.03.2007.
Bestseler (29) - Dame bivaju
Bitna, a skrivena, poanta jučerašnjeg pisma jest kako bestseler.net nije jedina, rekli bi Ameri, igra u gradu. Ima i drugih mjesta koja objavljuju priče, neka čak i plaćaju, i - a to stvarno vjerujem, nije da vas tješim, zašto bih vas tješio? - svatko tko je dovoljno uporan može objaviti jednu, dvije, tri, milijun priča. Evo, friški primjer: jučer sjednem u auto, jer ga treba pokrenuti svakih nekoliko dana da mu se ne bi akumulator ispraznio, i u tih pet minuta vožnje slušam završetak neke katastrofalne radio-igre za djecu. Autor? Ratko Bjelčić. Onaj isti Ratko kojemu ja bar petnaest godina govorim neka se ostavi pisanja, da nema pojma i da proizvodi samo smeće. Ali taj isti Ratko ne odustaje, gura, gura, dok ne prođe. Čak sam mu i ja, prije nekih sedam-osam godina, objavio jednu kratku, podnošljivu SF priču u "Jutarnjem" (a čujem da je i ove godine napisao nešto suvislo, hoće to jednom u sedam godina) ... Dakle, ako ste neobjavljeni autor, to ne znači da ste loši (jer Ratko je loš, a objavljivan, da i ne spominjem neke slikovničare), već da se niste dovoljno trudili, dovoljno dosadni bili. Ako ste neobjavljeni autor, onda je to samo i isključivo vaša krivica i samo se na sebe smijete ljutiti. Toliko.A danas ćemo, bez nekog posebnog razloga, čitati samo autorice. Idemo: I onda se - a nije namjerno, jer uvode pišem prije i no otvorim priče - prva autorica odlično uklopi u ono maločas napisano. Priče su joj (Začin, Utočište i Posljednja čekaonica), naime, skroz bez veze: imaju, kao, neku osnovnu ideju, ali je ne umiju povezati s uvodom i zaključkom, svaka priča završi samo tako, jer je autorici došlo, a da završetak baš i nije proizašao iz onoga što mu je prethodilo ... Ali, te su bezveznoće relativno pitko napisane pa ne sumnjam kako bi se za njih našlo mjesta u kakvim novinama gdje idu priče ili na kakvom radiju. Pogotovo, bude li autorica uporna. Jer, i urednici su ljudi i ponekad im je lakše pustiti lošu priču od koje neće propasti svijet nego trpjeti dosadne autore od kojih propada njihovo vrijeme. Sapienti sat. Idućoj autorici (priče Galjonen, Rođendan i Četvorka, tri stanice) nema, međutim, spasa. Jer ona piše literaturu. I piše je zanimljivo, kontrolirano, da ne fali koji zarez skoro besprijekorno. Pa je osuđena na neplatežne literarne natječaje, knjigu kod dotiranog nakladnika, možda poneku sitnu subvenciju pod stare dane. Jeben ti život. Prolaz. Gospodin generalni ima emocije (ljutnju, gorčinu i nešto malo ironije), ali nema vještinu pisnja. Vjerojatno bi prošlo u nekim županijskim novinama ili u kakvom humorističkom časopisu (je, znam da su svi katastrofalni) kad bi se naglasila ironija nauštrb gorčine. Sretno! Iako početak priče Pod poplunom ima barem jedan vrlo repetitivan pasus, ostatak mi se prilično svidio. Spominjanje Linusa nije štetilo. Moja sućut: prolaz. Ribari nebeskih visina su sinopsis za ljubavni roman kojeg se nadam da nikad neću morati pročitati. Dakle, za to sigurno postoji neko tržište, ali neka ga autorica sama nađe jer ovo ne valja ohrabrivati ... Rogovi su jednako takvo mlaćenje prazne slame i još praznijih mudrovanja; autorica ni sama ne zna koji joj je zaključak priče, samo se dokono i iritantno zgraža nad tuđim odlukama i sudbinom. Nastavi li tako, postoji opasnost da joj glava implodira od vakuuma. U, što volim znanstvenike koji, tako, gledaju u mikroskop, a onda samo poskoče i zapišu formulu za - izradu klona! ... Draži su mi od njih samo autori koji o strahotama pričaju s tralala osmijehom na licu. Je, je, nije li to grozno, ma da ... Autorici priče Bio sam dječak koji nikad nije puno pričao preporučam rad za katoličke revije - one cijene takvu sterilnost teksta i podređenost smisla ideji. Možda mislite da se zezam, ali ja sam skroz ozbiljan. Ako ste pisac, ali ono pisac od vokacije, a ne neki hobist koji piše samo kad ima inspiraciju, onda vam niti jedan časopis ne bi smio biti mrzak. Pisac nema uvjerenja, samo priče koje želi ispričati, gdje god da mu daju ... Lovački, ribički, konjogojski, hevimetalski, bilderski, enigmatski, pornografski, katolički, budistički, lijevi, desni ... Jeste li isprobali sve te časopise? Zašto niste? ... A u međuvremenu, u drugoj polovici ekrana: Znala sam da je Sava preduboka me u početku malo gnjavila, ali druga je polovica jako fino napisana. Jako fino. Prolaz. Kako čovjek zatvoren u mračnoj kutiji proučava čestice vlage i razvoj plijesni na zidu iste, ako pretpostavimo da su mu prsti zauzeti čupkanjem spužve, kao što autorica kaže? Zašto je prostorija prvo opisana kao hladna, a stranicu kasnije temperatura "odgovarajućom za ljudski boravak"? Gdje god da autorica bude slala Kutiju života nakon što je ovdje nemilosrdno oborim, neka je ne šalje SF-časopisima: tamošnja bi je publika sludila pitanjima poput prethodnih. Iskorak unatrag je vrlo dobro napisana priča - tako da bi autorici trebala biti otvorena bilo koja vrata na koja naiđe - ali ne prolazi jer pati strukturalno. Zadnji obrat, naime, događa se negdje oko sredine priče, činjenicom da je pred profesorovim vratima Luka, što je do tada pažljivo skrivano, i zatim se sve odvija predvidljivo. Čak ni dvojbe oko karijere nije bilo. Šteta, jer je zanat rečenice na mjestu. Kao dobru vježbu autorici priče U ledenoj pustinjil preporučio bih da je krati, pa krati i onda još malo skrati. Kad bude jedno četiri puta kraća, te kad iz nje budu izbačene bedastoće poput čovjeka koji jaknom pokušava otopiti led, onda će se ta parabola čitati puno brže, a možda će biti i jasnija ... Nostalgiji, bojim se, nema spasa: na stranu što "suđenica" i "suđena" nisu iste riječi te što mi uopće nije jasno kakve veze naslov ima s bilo čime, unutra ima toliko natezanja radnje i lošeg pisanja da bi je trebalo milosrdno likvidirati. Ratko to, doduše, ne bi učinio, pa vam uvijek preostaje njegova metoda. Uvjetna sloboda nije loša, iako se čitala kao da je napisana za javno deklamiranje, s puno teških riječi i širokim potezima ocrtanih emocija. Nije loša, udomit će je svake kulturne novine, ali meni je se danas ne pušta. Made in Romania i Matursko veče su, zato, perfektne priče, majstorski ispričane, pitke i zanimljive poput najboljih dana "Politikinog zabavnika". Kapa dolje. A Zaboraviti je posve drukčija i ništa manje perfektna. Nadam se da će sljedeće biti neko sranje, to je zabavnije recenzirati. Ježiga, nije sranje. Amerika je zanimljiva, reporterski solidna priča. Nije neka literarna eksplozija, ali nemam ni zamjerki. Tko zna hoće li se kvalificirati u knjigu, ali prolaz, za sada. Neću se ovako igrati! Posljednji kroki šminkerice, Vidilica i Palindrom su opet dobre priče. Neambiciozne, jednostavne, više manje pravocrtne, ali jasno i žestoko ispričane. Mislim da mi je "Palindrom" najdraži, ali samo zato što je kompletan dok ostale dvije djeluju kao da bi se oko njih mogla nadograditi novela, scenarij ili roman. Uh, dobro je! Kvisko nije loša priča, dapače posve je korektna, ali nimalo uzbudljiva pa u ovoj konkurenciji nema izgleda. Pokušati u obiteljskim publikacijama, kod publike koja ne hlepi za uzbuđenjima. Ne znam zašto (možda zbog žargona?) u jednom mi se času učinilo da bi Vitez u snijegu odlično funkcionirao kao neki pripovjedni rep od Elementala. I kao mali wish-fulfilling ljubić funkcionira bez zamjerke, a ne puštam ga zato što smo od ovakvih stilskih žanrovskih vježbi, pa ma kako uspjelih, imali već puno jačih stvari. Na svoj način, i Način na koji je držala čašu je stilska vježba. Korektna, ali rekao sam ih rušiti pa da ne kvarim sada. Lokalni časopisi trebali bi biti sretni s ovako nečim. Lutalici, pak, nije uspjelo doći ni do stilske vježbe, ostala je na razini srednjoškolske zadaće. Ajd', bar ne moram puno misliti što s njom; to mi paše, baš sam jeo ... Gle, ako citirate Kušanove romane za djecu, onda citirajte neki dobar, a ne "Ljubav ili smrt" jer mi tako odmah srozate povjerenje u vlastitu inteligenciju ... Ah, da, i onda slijedeća literarna aluzija bude na Jackie Collins. Preživimo li to, zaključit ćemo kako je priča Branko i čarobni bicikl malo previše samodopadna, humor isforsiran, ali da nekog štiha ima. Ne prolazi ni pod razno (zbog Kušana i tako to), ali vjerujem da se zanat uz dovoljno ratkijanske upornosti sigurno može uhljebiti negdje. (mcn) |