Blogov kolac
subota, 17.03.2007.
Bestseler (26) - Duplići
Nisam sad radio preciznu statistiku, ali nekako mi se čini kako duplića, onih koji su slali dvije priče, ima manje i od onih koji su slali ili jednu ili tri. To je logično - ili imaš jednu, ili imaš punu ladicu pa šalješ maksimum - ali vjerojatno i nebitno, poput svake statistike (osim one o postotku nepročitanih priča koja mi damoklovski visi nad glavom). Stoga, hajd'mo napasti postotak, čitajući samo dupliće.O, priča napisana kompletno malim slovima! Kad je to ono izašlo iz mode? Nema veze, Laka priča za tešku noć ima dobru centralnu ideju, ali nisam uživao u tekstu, cijelo sam vrijeme želio da bude kraći. Ili da makar ima velika slova. Ili ... Dosije Pervert na sličan je način samodopadan, kao da smatra da je površna oneobičenost dovoljna da ga zavolimo. Rijedak jezik tišine je, tak, srednja žalost. Ili srednje veselje, da ne bi apriori zvučalo negativno. Plus, ukrao je jednu foru iz "Sela mojeg malog", što je minus, čak i ako je nenamjerno ... Flora i fauna jedne subote zanimljiva je kao i sve priče o čarima narkotika, dakle nimalo, barem neiniciranima. Uf: bez razmaka iza točke, sa razmakom ispred zareza. Pa onda tri razmaka zaredom usred rečenice ... To, ono, baš moram čitati? Nu, dobro, kad pročitam Šankerica je čudna kombinacija morala (tko ševi naokolo dobije rak) i pesimizma (tko učini dobro djelo, podleti pod autobus) pa je zanimljiva, ali nije baš najbriljantnije napisana ... Cipele su koherentnije, solidne, ali im fali "žnskva" za prolaz. Joj što volem kad se lik zove "Đek". Bolje od toga mi je samo moronski običaj da se stanovnici sela moraju ženiti samo u selu - te otud valjda i moroni koji su stvorili moronski običaj. To što ostatak Majstora Teda nema ni glave ni repa, u usporedbi s navedenim je mila majka ... Strašno ružna žena Helga ima zanimljivu strukturu koja, međutim, ne služi ničemu jer kad počnemo od samoubojstva i idemo unatrag, onda očekujemo i neko objašnjenje samoubojstva, kojega ovdje nema. Možda je nemanje poante autorova poanta, možda i prethodna priča ima ne-poantu, ali ono, mislim, zbilja. Iako je ponekad bilo trenutaka kad sam mislio da "ne mogu više" (u ovom natječaju, nekoliko), to "ne mogu više" nikad nije bilo tako crno i snažno kao u pričama ove autorice. I Zemlja tisuću sjena i Tiha smrt posljednjega sa Sjevera su priče o samoubojstvu, nožem, na samotnom mjestu; obje su pune proživljenog i doživljenog očaja i besmisla, ispričanog s dovoljnom dozom dara da se i meni smrkne ovaj sunčan dan. Za autoricu ne znam što bih mogao učiniti, ali "Zemlji" (koja mi je mrvicu draža, zbog slike iz zadnjeg dolomka) želim dati prolaz. Oči, idućeg autora, su kao vesela verzija tema prethodne autorice pa, stoga, ne funkcioniraju jednako dobro. Zapravo, ne funkcioniraju i zato što nisam posve siguran što se na kraju dogodilo ... Zapravo zapravo, autorov je problem što nejasnoća postoji i na rečeničnoj razini pa tako u prvoj rečenici Džungle s majmunima koji jedu naranče nedostaje subjekt, a u cijeloj priči smisao koji nije samo autorova interna dosjetka. Pisanje je komunikacija, čini mi se, i nije uspješno dok taj posao nije obavilo. Osnovna vrlina iduće autorice jest da su joj priče kratke. Osnovna mana jest da joj - premda ima neku poantu, neki obrat, neku sliku koja je dobra - ne uspijeva priču usmjeriti točno tom obratu već vrluda i nabada i gubi se u prostoru papira/ekrana. Glupo je reći da bi joj priče - i Sataraš bez začina i Priča iz ormara - trebale biti još kraće, ali trebale bi ... Ili barem domišljenije, ispoliranije, manje dosadne na putu do poante. Život nije pisanje grafita - sastoji se od nečega (kurzivni dijelovi) što bi moglo biti dobar esej, uz malo dorade, te od nečega što bi moglo biti dobar roman kad bi ga se protegnulo. Ovako je samo ispuhana anegdota s pretencioznom zagradom premda potencijal postoji ... Novi zet nije vjerovao ostavlja sličan dojam žala što je zgoda završila: taman smo se navikli na likove, taman smo se zainteresirali, a kada tamo: autorica više nema što za ispripovijedati. Tako prevaren, ne dam prolaz. Kome pjeva šojka ptica i Harlekinova posljednja predstava jesu priče, ali zahtijevaju mrvicu previše truda da bi se na njima zadržala pažnja no što se meni čini da vrijede. Ono, na kraju nema zaprepaštenja ni divljenja u čitatelja, a trebalo bi, jer priče svojom starinskošću to cijelo vrijeme obećavaju. Studio i Nikola djeluju pomalo nedovršeni, kao da im kraj pomalo visi u zraku. No, nisu loši pa će biti kako je razlika u onome što autoricu zanima pisati i mene zanima čitati. Prolaz? Neka. Vrata i Jabuka su posve u redu i ni po čemu posebne. Čini mi se kako tim dobro opisanim prizorima fale romani koji bi ima dali dublje značenje. Mogu li idući put žirirati romane? Pliz? Ako ništa drugo, bit će ih manje. I lakše ih je, vjerujte, likvidirati ... Znam da gadno zvuči kad kažem da me za likove iz priča Slap i Poljubac života jednostavno nije bilo briga, da mi se fućkalo hoće li živjeti ili umrijeti, ali je tomu tako ... S previše priča je kao i s previše ljudi na planetu: ne može nas biti briga za sve, samo za one koje volimo ili mrzimo. Konačno, u zadnjoj današnjoj turi, Smiješak bi bio bolji da je više dijaloga, a manje banalnih opisa. Tragovi, pak, nemaju dijaloga pa su samo banalni. Uz to, autor ne zna baš dobro "č" i "ć", što uvijek smeta. I, ooo, trinaest autora manje za čitanje, koliko ih ima ostaje pitanje ... Vidjet ćemo, nisam išao po redu pa mi tablica nije uredna.. Matična stranica ovog natječaja je gdje i uvijek, moram lektorirati jedno još iljadu i po stranica prije no što se vratim ovom veselju. Lajf iz lajk ej parti det never stopz! (mcn) |