Blogov kolac
subota, 10.02.2007.
Bestseler (16) - žute ruže
Neka proceduralna pitanja: bilo kakva komunikacija da vam je došla od Bestselera, to nisam ja, to je Jesus osobno (kako mu volim tipkati nick! :)) ... Mene ne zanima ništa o vama. Što ne znači da ponekad ne gvirnem u biografije jer a) priča iste osrednjoće mladog autora od kojeg možda može nešto jednom i biti ima prednost pred pričom iste kvalitete starog autora od kojeg se napredak u principu i ne može očekivati i b) po pristupu biografiji vidi se i što čovjek misli o sebi, dakle kakav je. Onaj tko popiše sve što je ikad radio ili je mlad pa nije puno radio, ili je užasno nesiguran, ili je toliko pun sebe da su mu priče gotovo sigurno prazne. Pokušaji duhovitih biografija isto su klisko tlo, jer nije svatko duhovit koliko misli da je duhovit ... Elem helem, i biografija je lakmus, a čitanje priča test kojim se provjerava i koliko je lakmus bio u pravu. Pa, hajd'mo na čitanje:Pa, moram priznati da nisam očekivao priče na makedonskom, iako ih propozicije, istina, nisu isključile. Je li to problem? Jest, jer se doslovno moram probijati i kroz pismo i kroz jezik i rezultat mi zvuči stilski obojen (starinski) i mimo autoričine namjere. Čini mi se da su obje priče - Amon Ra i Pismo do Ruždi monolozi, ali jednostavno ih ne mogu ocijeniti, jer ih ne mogu ni ravnopravno čitati. "Krik za pomoć", kako glasi podnaslov druge priče, možda bi ipak trebalo prilagoditi onome kome se za pomoć kriči. Omoria je, s druge strane, lijepo na latinici pa se odmah vidi da ne valja. Odnosno, možda i valja, samo mene takva pseudopoevska fantazmagorija iritira koliko i glavnog junaka u četvrtom pasusu stijena ... A možda sam samo opet loše volje? Napokon! Napokon! Dajte iduću ... Tropričaše preskačem, dakle ... Sunce zalazi na istoku solidno je napisano opće mjesto (on se napije i zaboravi godišnjicu, njoj to prelije čašu pa nakon rasprave odlazi) kojemu se nema što prigovoriti, ali koje nema ništa (osim zaista tečnog pisanja) što bi priču izdiglo u pamtljivu ... (I onda prođe minuta, a Macan još uvijek razmišlja o priči. Ponovo čita svršetak. Uzdahne.) ... Završna scena je jaka, jer je arhetipska, ali zaista nije posebna, viđena je u milijun filmova. Autorici preporučam dužu formu ili pisanje za televiziju. Zaista mi se sviđa kontrola stila i ne bih htio da prestane, ali materijal bi ipak morao, za ovakve natječaje, biti originalniji. Majka je vrlo čudna, dašak magičnog realizma, i užasno je površno redigirana (s mnoštvom tipfelera i nedostajućih dijakritika) ... Ali sviđa mi se atmosfera. Domaća Ane i Venera milonska zada si autogol već tim "n" u "milonska". Onda se trsi oporaviti i gotovo joj uspije kad li prenaglo završi i ostavi čitatelja na cjedilu. Tema je, avaj, obećavala ... Teta Mica i trnjanske vedute je, pak, bolja, možda i za prolaz. O, veselja ... još jedna cigla teksta, bez proreda i stanke. Izgubila me na petom-šestom retku i jednostavno se nisam uvjerio da je vrijedno truda pokušati nastaviti čitati takav samodopadni, pretenciozno napisan tekst. Srećom pa se priča zove He, malo morgen pa je sama sebi odredila točan datum uvrštenja u zbirku. Tropričaša hop, pa slijedi ... Ima, ima tih priča kojima je stil takav nekakav prazan da već na drugoj rečenici bacam oko na brojač da vidim koliko još, pobogu, toga ima, koliko još vremena moram gubiti na nešto što me ne uspijeva zainteresirati. Horor priča je točno to, puno više naporno lošeg stila no dobrog sadržaja, iako jest priča ispod svega, kakva-takva. Iduća je autorica za svoje priče izabrala neki kurzivni kvazirukopisni font što je kod bilo kojeg normalnog izdavača automatska diskvalifikacija - kad autor nema milosti prema čitatelju, ni sam je ne zaslužuje. Kratak pogled na Igru svijetla (sic!) i tame te Miris mora pokazao je kako se sklonost autorice kiču ne proteže samo do slova kao na knjigama Barbare Cartland već i na priče smještene na one neke nestvarne plaže kakve djevojčice od dvanaest godina vole vidjeti na koricama svojih bilježnica. Bljak. Zato je Zagledan u urnu dvostruko dobra. Dobra mala kriška života, zanimljiva za čitanje, i dobro mjesto da za danas, odobrovoljen stanem. Da mi ne klizne neki polutan kroz dobrohotne prste, ne? Pravila, pravila, da bi me zadavila su tu, pazite kako pišete biografije, koji font koristite i sve to što vam se čini nebitnim. (mcn) |