Blogov kolac

subota, 10.01.2009.

Umalo ...

- 03:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2008.

EPP: Jadnorog

I kako to s vremena na vrijeme biva, evo moje nove knjige: Prva tri poglavlja možete pročitati ovdje. Knjiga će se najranije moći nabaviti na Interliberu (paviljon 6, štand 10b, Sfera/Mentor), a poželi li je netko naručiti (40kn + pp) može se javiti na darko (at) mentor.hr Hvala, (mcn)

- 19:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 01.11.2008.

Oda odloženoj olovčici

(Goran Tribuson: Povijest pornografije; Večernji list, 2004.) Htio sam nešto za početak pametovati, ali sam odustao. Bude li mi se pred kraj još uvijek pametovalo možda i čujete što sam hto reći, a dotad počinjem pitanjem: kad li sam shvatio kako POVIJEST PORNOGRAFIJE nije samo zabavna knjiga, već i dobra knjiga? Te odmah odgovaram: na dvjestoosamdesetšestoj stranici (od četiristočetrdesetčetiri). Kud baš na dvjestoosamdesetšestoj stranici (od četiristočetrdesetčetiri)?, možda ćete upitati. Što ima na dvjestoosamdesetšestoj stranici čega nije bilo na prethodnih dvjestoosamdesetpet?, možda ćete pritom svisoka dodati. A ja ću samo vrtjeti glavom. Jer, kad bi na dvjestoosamdesetšestoj stranici bili nečega čega nije bilo na prethodnih dvjestoosamdesetpet onda bi to bio dokaz da je dvjestoosamdesetšesta stranica jedna dobra stranica, bolja od svih prethodnih, a ne da je dvjestoosamdesetšesta stranica mjesto na kojem sam shvatio kako je POVIJEST PORNOGRAFIJE dobra knjiga. Jest, dvjestoosamdesetšesta stranica je i dobro mjesto - olovkom sam obilježio prvi pasus trinaestog dijela petog poglavlja - ali dvjestoosamdesetšesta stranica nije posebna po tome što sam na njoj nešto obilježio već što mi je u svijest prizvala činjenicu kako na prethodnih dvjestoosamdesetpet stranica niti jednom nisam potegao olovku. Aha, reći ćete možda, onda dvjestoosamdesetšesta stranica jest i važnije i bolje mjesto od prethodnih dvjestoosamdesetpet stranica, na kojima se nije imalo što pribilježiti! Ne, zgrozit ću se ja i neću se moći suzdržati nego ću i dodati, blesani jedni! Duboki i najdublji značaj dvjestoosamdesetšeste stranice POVIJESTI PORNOGRAFIJE jest što sam na njoj shvatio kako na prethodnih skoro pa tristo stranica (da ne pišem opet, po dvjestoosamdesepeti put, dvjestoosamdesetpet) nisam imao ni najmanju primjedbu. Ljudi moji, blesani jedni, znate li vi kako je to rijetko? Meni se ne događa svaki dan da pročitam tristo stranica (ili, makar, dvjestoosamdesetpet), a da na prvoj, desetoj ili stotoj ne počnem cičati kao da me kolju lošim pisanjem, da ne počnem pijukati kako je pisac kreten i ne počnem vjernom si olovčicom bilježiti sve stranice na kojima je dotični kreten počinio zločine protiv literature i moga ukusa. A ovo, isukati olovčicu tek na dvjestoosamdesetšestoj stranici i to samo kako bih označio lijep odlomak ... kad li sam to zadnji put doživio? Ali, kažete vi, ako se lijep odlomak pojavljuje tek na dvjestoosamdesetšestoj stranici tad je Tribuson napisao bar dvjestoosamdeset pet stranica bez lijepog odlomka? Ne, kažem ja prezirno, blesani jedni! Zar ne znate baš ništa o lijepim odlomcima? Lijepi odlomci nisu svrha dobrog i lijepog pisanja, lijepi su odlomci svrha isključivo sami sebi! Svrha dobrog i lijepog pisanja je da ništa ne iskoči, da ne strši nikakav lijepi odlomak, nikakav citat unaprijed priređen za čitanke i kritičare, svrha je lijepog i dobrog pisanja da se čitav tekst jednako dobro potaraca, da na njemu nemu kocaka što vire, jednako kao što nema ni rupa. A u tome je Tribuson maher. Olovčicu sam potegao još dva puta - jednom kako bih zabilježio vic o Kinoteci (str. 307) koji možda neće ništa značiti onima koji je nisu bar koju godinu redovito pohađali, a drugi put kako bih označio rečenicu ("Znači da mogu napisati bilo što, ne riskirajući ništa, jer će sve biti interpretirano u skladu s općom slikom koju imaju o meni?" - str. 314) koja je jako dobro opisala problem za kojeg nisam ni znao da me muči - ali onda sam je pustio kvragu i do kraja (četiristočetrdesečetvrte stranice) samo čitao jer me zanimalo kamo priča ide. Zanimalo me, hej, zanimalo me kamo priča ide! Znate li kako je to tek ovih dana rijetko? Mimo čuđenja nad spoznajom koliko mi se dalek i stran (opet! vidi blog o Ursuli) čini komunizam o kojem Tribuson piše, a u kojem sam i sam dijelom živio, mimo nevažnih pitanja o tome koliko je od Tribusona u glavnom liku, a koliko istine u fabuli, mimo razmišljanja o dekadama koje su nekima ovakve, a nekima onakve (Tribusonu pedesete sjajne koliko mom ocu posrane; meni sedamdesete sjajne koliko Tribusonu posrane) ... Mimo svega toga zanimalo me kamo priča - obična jedna priča, generacijska priča posve ista kao i sve druge - ide. To, vidite, to je za mene majstorstvo. I zato sam odustao od pametovanja i pričao vam o dvjestoosamdesetšestoj stranici, koja je dovljan razlog da u dahu smlatite nju i četiristočetrdesettri ostale. (mcn) PS Ipak: Večernji je knjigu očito OCR-ao i onda nije baš pazio u korekturi pa smo dobili "Laknula" umjesto "taknula", "unijela" gdje je trebalo "umjela" ili "Agathu Ohristie", uz još nekoliko tuceta takvih propusta. Cijena koju je trebalo doplatiti kako bismo ovu dobru knjigu jeftino na kiosku platili? Možda, ali rekoh spomenut ću, da mi se ne prigovori kako pretjerano gledam kroz prste knjigama koje mi se svide.

- 08:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2008.

SF-ljeto: Klasa klasike

(Ursula Le Guin: The Dispossessed; Gollanz, 2002.) S klasicima (svake fele) nađem se pred neočekivanim problemom. Ne, ne pred problemom autoriteta. Taj je očekivan. Ni pred problemom složenosti. Klasici, većinom, nisu onako teški za čitanje koliko očekujete ako su vas gnjavili u srednjoj školi; klasici su, štoviše, najčešće pitki, razumljivi te uglavnom zanimljivi. Tako su valjda i postali klasicima: ono zanimljivo se dotiskuje, ono nečitljivo pogine još unutar generacije ... Problem klasika nije ni taj što se o njima nema što napisati jer je mnogo pisano pa valjda i sve napisano. Problem klasika je, rekoh, neočekivan. Problem klasika je što su dobri. Tlaka je recenzirati dobru knjigu. Em što je puno zabavnije mesariti neku slabu, em što mi i tako nitko ne vjeruje kad napišem pozitivnu recenziju pa mi čitatelji bloga rade sačekuše po mračnim uličicama i mitraljiraju pitanjima poput "Kaj ti je to neki frend?" ili "Kaj je zbilja dobro, ono, zbilja?" Ali i to bih nekako preživio da su klasici samo dobri. No, oni su klasici - pitki, razumljivi, zanimljivi - ali klasici. Što znači da su malo bolji od dobrih knjiga. Što znači da ih čovjek čita otprilike stranicu, a onda ga potaknu da razmišlja nešto svoje, pa ih prestane čitati ... I tako na svakoj stranici, ponekad i dva-tri puta. Klasici su jednostavno mnogo bolje knjige nego što smo u današnjoj poplavi pisanja navikli da knjige uopće mogu biti. Dobrom knjigom danas smatram nekom koja je do svoga kraja uspjela bar nešto neprepisano reći, kriteriji su mi se tako srozali da kad se sretnem s klasikom gotovo i ne znam što mi je činiti. Pripremio sam se na obžderavanje, pripremio sam se slistiti tristo stranicu u dva popodneva i onda malo čitati nešto drugo, za desert, a nasitio sam se već od prvog zalogaja ... Klasici nisu poput šalice, koja se razbije i više ne služi ničemu; klasici su poput zrcala koje, razbijeno, stvara tisuću manjih zrcala. THE DISPOSSESSED Ursule Le Guin klasik je. Žanrovski, ali klasik. Trebalo mi je godinu i pol da ga pročitam (sorry, Izitpajne!), jer sam prvo čekao neki mir da počnem, a onda sam pred polovicu jednostavno stao i nisam nastavljao. Možda zato što je dobro znati kako te, među raznim svescima, čeka bar još pola jedne dobre knjige, a možda zato što je THE DISPOSSESSED napisan na posve drukčiji način od načina na koji se danas pišu SF-romani. Današnji romani, naime, čuvaju svoje adute, nadajući se simpatije čitatelja uhvatiti dobro odigrano završnicom. Ursula, pak, igra otvorenih karata: kraj završava priču, ali nije bitniji od početka. Već na početku saznajemo sve što je bitno: s anarhokomunističkog mjeseca Anarresa, na kojeg su prije pet-šest generacija protjerani uraški revolucionari, na Urras dolazi fizičar Shevek koji radi na, po svemirska putovanja, bitnoj teoriji vremenske simultanosti. Sve što slijedi nije o onome što se Sheveku dogodilo (jer, zapravo se malo dramatičnog i dogodi) već o tome kako je biti Shevek, čovjek odgojen u kulturi bez vlasništva koji dospijeva u civilizaciju vlasništva. THE DISPOSSESSED, trećim riječima, izvrdava i obrambenašku postavku SF-a kao "literature ideja" u kojoj likovi nisu bitni, jer je, nakon uspostavljanja premise, cio o liku. Što ne znači da nema ideja. Premda je Urras (kažu da je ime jedan od načina da se na engleskom napiše Earth) gotovo preslika zapadnog društva iz vremena u kojem je Ursula roman pisala, puno je truda uloženo u stvaranje moguće "svakome prema potrebama" organizacije života na Anarresu. Funkcionalni komunizam (pišući o romanu, Suvin mu zamjera izjednačavanje komunizma sa siromaštvom, ali mislim da još čekamo ovozemaljsku konkretizaciju komunizma izjednačenog s blagostanjem), dakle, ali funkcionalni komunizam s nadom, a bez idealizacije. Na Anarresu možda ne postoje bogatstva za koja bi se vrijedilo klati, ali postoje položaji, funkcije, hijerarhije i dobra stara ljudska navada da ne misle, ne talasaju i ne dižu glavu. "Uvijek je lakše", reče jedan od likova, "pustiti neka se tobom upravlja" (str. 140). U toj situaciji Shevek, koji strahuje da će mu na Anarresu teorija biti pometena pod tepih kao nepotrebna a na Urrasu iskorištena kao žeton u trgovanju, ostaje jedini idealist, "takva luda da je mislio kako će poslužiti zbližavanju dvaju svjetova od kojih nijednom nije pripadao" (str.76). Jedina, to jest, uz Ursulu: takvomu bi junaku, prometejskom, u obrascima naše kulture slijedilo žrtvovanje, kojeg je ona Sheveka majčinski poštedjela. THE DISPOSSESSED je pisan ranih sedamdesetih i njegov bipolaran prikaz kapitalizma/komunizma (kao i neke natruhe ekološko/nuklearne zabrinutosti za naš planet) imaju jasne korijene u tom vremenu. Ono što mi je bilo zanimljivo, međutim, promjena je moje percepcije. Da sam roman čitao kada je objavljen (hm, s osam godina? teško!) ili kad se u Jugoslaviji pojavio preveden kao "Čovjek praznih šaka", možda bih uspio dešifrirati taj sloj direktne političke parabole (iako, u trenutku kad se prijevod pojavio ja sam imao srednjoškolski stav prema klasicima i nikad s "Čovjekom praznih šaka" nisam daleko dotjerao), ali sumnjam da bih komunizam u njemu doživio tako stranim kako ga doživljavam danas. Dvadesetak godina se ne čini kao velika povijesna distanca, ali joj razmjeri postaju jasni kad ih sagledam kroz svoju reakciju na Suvinovu marksističku kritiku iz UBIQ-a broj 2, u kojoj Ursuli zamjera što se revolucijom nije pozabavila kako treba. "Koji ti je kurac, čovječe!", došlo mi je da viknem, "Pa zar ti nije lijepo rekla što misli o revolucijama istakavši, na str. 296, kako 'je Revolucija u duhu ili nigdje. Za sve je ili je ništa. Izgleda li kao da ima cilj, nikad neće zaista početi.'?" Kako li će THE DISPOSSESSED tek čitati netko tko socijalizam ili komunizam nikad nije ni osjetio? Hoće li u Anarresu vidjeti nevjerojatnu imaginaciju, u Urrasu tek relativno blagu satiru? Pa, nadam se da će ga čitati kao roman, polemizirajući s njim i interpretirajći ga u ključu svoga vremena i svojih iskustava. Da će mu, četvrtim riječima, pristupiti kao što se pristupa klasicima. (mcn)

- 08:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2008.

SF-ljeto: Univerzalna Biblioteka Imaginativne Qnjiževnosti

(UBIQ, književni časopis za znanstvenu fantastiku, broj 1 i 2 (ur. Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić); Mentor, 2007.-8.) Zadnja dva bloga koja sam napisao bila su za dobru polovicu, ako ne i dvostruko duža od uobičajenih postova na ovome blogu, a sve iz jednog jedinog razloga: jer su bila o SF-u. Ne zato što bi SF bio, ne znam, slojevitiji i time za dužim tekstom potrebitiji, već zato što je SF žanr čija pravila na blogu opće prakse jednostavno treba svaki put objasniti kako bi svi razumjeli zašto me nešto ljuti, a nešto oduševljava. To je uvijek problem sa žanrovima: njihove kvalitete i mane nisu inherentne izvan žanra, stoga je i percepcija žanra posve različita gleda li ga se izvana ili iznutra. Te otud objašnjenja. A kad već tumačim, nešto svakako treba rastumačiti. UBIQ je časopis kojemu sjedim u savjetu pa kako mu onda smijem pisati prikaze? Mogu, jer - nastranu što mi ne bi bilo prvi put kako pišem prikaz nečega na čemu sam radio, malo smo tržište i malo je kome do malo čega stalo - ovo i nije prikaz kakvog bih napisao da pišem prikaze, već više glasno razmišljanje, možda pismo uredništvu. Kad bih pisao prikaz, naime, onda bih smatrao poštenim o svakom prilogu u UBIQ-u reći ili hračnuti riječ-dvije. To danas ne kanim učiniti jer mislim kako su neki od uključenih autora jednostavno predugo prisutni na sceni kako bi im se prigovarala manira, a neki drugi previše u milosti urednika kako bi prigovori imali ikakvog učinka. Usredotočit ću se zato na šačicu imena kod kojih imam što pohvaliti ili kod kojih javna kritika možda može polučiti nekakav učinak. Ali, najprije, je li, još objašnjenja kako biste uopće znali o čemu govorim. Zadnjih se tridesetak godina hrvatskog SF-a može podijeliti na nekoliko faza, gledamo li prema tržištima. Najprije je tu bio Sirius, koji je programatski objavljivao i domaću prozu uz stranu, zatim Futura koja je to činila kako kad i kako pod kojim urednikom, a zatim (iako, preklapajući se vremenski s Futurom) je stiglo razdoblje godišnjih zbirki (četrnaest sferakonskih i, mislim, sedam istrakonskih) isključivo namijenjenih domaćim autorima. Na taj način stvorila se ovelika masa autora fantastičke proze svih tipova kojima su - samo napola paradoksalno - nakladničkim dekretom bila zatvorena Futurina vrata. U tu jednadžbu ulazi urednički "odd couple" hrvatskog SF-a, Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, koji, na krilima dobrog prijema njihove "Ad astra" antologije, želi nastaviti suradnju pokrećući kod "Ad Astrinog" nakladnika časopis. Taj časopis je UBIQ koji je i zamišljen kao zamjena prorijeđenoj Futuri (umjesto jednom godišnje kako dvomjesečna Futura stvarno izlazi, UBIQ-u je zacrtan polugodšnji ritam), i nikako joj nije mogao pretendirati biti zamjena. Za naklade potrebne za pohod na kioske jednostavno nije bilo dovoljno novca a, ruku na srce, vjerojatno ni interesa: u korijenu paradoksa neobjavljivanja domaćih radova u Futuri leži par pisama iznerviranih čitatelja iz trenutka kad je tadašnji urednik, iz razloga u koje ne bih ulazio, u nekoliko uzastopnih brojeva objavio pregršt domaćih radova, ono, s dna ladice. Uz to, Žiljak i Šakić htjeli su stranice otvoriti opakoj teoriji, akademskijem i literarnijem pristupu znanstvenoj fantastici što - položimo preko srca i drugu ruku - svi znamo da nije materijal za kojim bi mase na kiosku željno pružale prste, bar ne dok istovremeno mogu birati izmđu novih knjiga Lane Biondić i Nives Celzijus. UBIQ u maloj nakladi i knjižarskoj distribuciji, dakle. UBIQ koji jako lijepo izgleda. UBIQ s dvije trećine od svojih četiristotinjak kartica posvećenih prozi i jednom trećinom za teoriju. Kakav je taj UBIQ? UBIQ je odličan. Odličan na svoj način, doduše, što će reći kako nikome ne mogu garantirati stopostotno čitateljsko zadovoljstvo na svakoj stranici, ali to ne bih valjda ni za jedan magazin na svijetu mogao. "Odličan na svoj način" u UBIQ-ovu slučaju znači da je sjajno koncipiran i dovoljno raznovrstan kako bi UBIQ-ova šuma naveliko nadrasla zbroj svojega drveća. UBIQ je odličan zato što jest čak i u trenutcima kad nije odličan kakav jest. A kakav jest? Počnimo od teorije, u kojoj se osjećam manje doma, do te mjere kako ponekad uopće nisam siguran čitam li je na pravi način i što propuštam. Tako nepotkovanome, jasno, bili su mi draži članci puni podataka (poput tekstova Darka Suvina o Lemu, Borisa Švela o Heinleinu, Milene Benini o ženama u (hrvatskom) SF-u, a čak mi je poučan bio i prilog Biljane Oklopčić o Zagorkinim "Plamenim inkvizitorima"), bibliografije da i ne spominjemo. Manje su mi bila draga čista teoretska raspredanja, najvjerojatnije stoga što nisam znao gdje u njima tražiti nove doprinose, a posve mi je antipatičan bio cmizdrav i samoljubiv tekst Nikice Mihaljevića o, recimo, Šufflayu (iako puno više o Nikici Mihaljeviću). Od petnaestak novela objavljenih u prva dva UBIQ-a, pak, za čupavu je glavu odskočila ona urednika Aleksandra Žiljaka. Njegovi "Dani Orgona" tako su dobro osmišljen, pitko i zabavno napisan SF (a uz to "pravi") da se ta novela ubraja i među najbolje u autorovom opusu i pušta na slobodu određene crviće sumnje ... Ako Žiljak tako dobro može dotjerati svoju novelu, zašto uredničkom palicom nije bolje odgojio svoje pulene, ponekad preopširne ili jednostavno dosadne? Je li mu uređivačka politika, zlobno još dodajem, objavljivati samo slabije od sebe? A kao primjer slabe, možda i najslabije autorice navest ću Terezu Rukober kojoj je u oba (sic!) broja objavljena po jedna novela. Tereza Rukober autorica je koja se zadnjih godina dokazala produktivnošću (iako, daleko od skribomanije jedne Viktorije Faust), objavljivanošću, ali ne i kvalitetom. Njezine u UBIQ-u objavljene novele dobar su katalog svih njezinih mana: SF-motiv ruban i često za priču nebitan, proza srednjoškolska, negdje oko polovice ljubić preotima stvar, dok su završetci posebna priča. Rukoberičina priča "Bijeg" jednostavno odbija završiti, dok "Zaboravljeni" u jednom trenutku odluče kako je kraj diskusije započete na zadnjoj stanici ujedno i kraj priče. Bilo je u UBIQ-u priča koje su me manje zanimale ili čiji me stil više davio, ali mislim da me niti jedan trenutačni hrvatski fantastičar ne iritira tako svojim elementarnim nepoznavanjem strukture priče kako to, pod uredničkim blagoslovom, čini Tereza Rukober. Nepoznavanje strukture priče nije ono što se može prigovoriti Zoranu Vlahoviću. Zoran Vlahović je moj stari favorit i možda jedini naš SF-mitotvorac, jedini pisac koji se uspješno bakće sa situacijama i likovima većima od života, ali njegovo pisanje nije bez problema. Konkretan problem njegove "Padalice" jest što se perfektan hard-siže jednog budućeg rata i mnoštvo ideja gube ili previđaju u nedovoljno objašnjenim prizorima. Znam da je Vlahoviću jasno što piše, a i prekaljeni ga SF-fan uz malo napora može pratiti, no bojim se kako se namjerniku lakše izgubiti nego naći put kroz Zoranova razdoblja, likove i tehnologiju. Vlahović bi sebi učinio uslugu da ponekad pomisli na tog namjernika, a urednik mu ne bi naudio kad bi mu označio sva mjesta na koja se treba vratiti, udahnuti, i stvar nanovo, čitko ispripovijedati. Zadnji autor na kojeg ću se osvrnuti je Danilo Brozović. Danilo je u svojoj kaijeri napisao nekoliko vrhunskih ili makar vrlo dobrih novela ("Prsti", "Anne Droid", "Besmrtna Diana"), ali je jednako tako i dobar dio opusa posvetio nekim pucačkim novelama, kiber i inim ratovanjima. Sve takve njegove novele koje sam ikad čitao (a to će reći skoro sve) bile su za tri koplja slabije od odličnih, intimističkih, gore nabrojenih novela, dok su u UBIQ-u objavljeni "Maroderi" jednostavno slabi. Nakon intrigantnih uvodnih rečenica u kojima srećemo bojne svemirske brodove katoličke Crkve u Hrvata, priča vrlo brzo odlazi nizbrdo i pretvara se u najbezveznije napucavanje sa smiješnim i bezrazložnim čudovištima i jeftinim psihologiziranjem, posve zanemarujući svoj polazno zanimljiv religiozni sukob. Umjesto da se ugledao na makar tematski dosljednu religiozno-napucavalačku novelu "Djeca Božja" Dalibora Perkovića, dakle, Brozović kao da se ovdje poveo za Perkovićevim pseudo-SF bezvezarijama iz ciklusa o Quentinu. I tako, UBIQ je prvoklasno mjesto za susret sa suvremenom hrvatskom fantastičkom prozom i razmišljanjima o SF-u općenito. Neće vam se svidjeti sve, jer ne može, ali ne griješite dušu i ne protežite nesviđanje na projekt koji nam je nužan, dobro zamišljen i čija će se kvaliteta i doprinosi pravilno moći ocijeniti tek kad za koju godinu zaokruži svoje postojanje. (mcn) UBIQ na webu: http://ubiq.nosf.net/ Macan na webu: http://darkomacan.com/

- 09:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.09.2008.

SF-ljeto: Na roge, na!

(Iain M. Banks: The State of the Art; Orbit, deveto izdanje iz 2001.) I tako, rekoh sam sebi pakirajući nužan broj stranica za more, zašto ne uzmeš više SF-a? Ovaj blog je počeo sa SF-om pa su ti se interesi promijenili, ali zašto se bar još jednom ne pokušaš vratiti izvornoj žanrovskoj ljubavi, vidjeti kako stoji i kako se opire onome što si naučio (ili misliš da si naučio) i shvatio (ili misliš da si shvatio) u međuvremenu? Okej, odgovorih, ali znaš kako mi je zadnjih par godina išlo sa SF-romanima, svi su mi djelovali razvučeni, dosadni, bezidejni, samo comfort food za nekritične zaljubljenike, predlošci za filmove u najboljem slučaju, slaba djelca na previše stranica. Pa zašto onda, nisam se dao od samoga sebe smesti, na put ne uzmeš SF u onom obliku koji ga je porodio i proslavio, u onom obliku za kojeg će se čak i većina onih koji se prehranjuju romanima složiti da je dušu dao za SF; zašto na put ne poneseš priče? I na to si više nisam imao što reći. Moja antipatija prema SF-romanima ne proizlazi samo iz toga što me SF osvojio kraćim formama (od priča s pola tuceta riječi do romana dužine polovice Aceovih Doublea) niti stoga što ovih dana nemam djetinju slobodu da bez grižnje savjesti cijelo popodne ne radim ništa osim što zavaljen ljuštim knjižurine od nekoliko stotina stranica. Dobar dio moje antipatije, naime, klija i iz potvrdive činjenice da SF-romani nisu nužno postali bolji time što su postali duži, što su slijedili navade tržišta i čitateljsku želju da posjeta zanimljivom svijetu prebrzo ne prestane. SF je bubrio kako su bubrili trileri i svi drugi žanrovi, iz romana od stopedeset stranica kao nagrade najboljim kratkopričašima pretvorio se u mnogoknjige sedamstostranične serije i putom me sve više gubio. Dva su me pisca tijekom devedesetih još držala uz SF-romane: Greg Egan i Iain M. Banks. Egan je bio jedini pravi nasljednik SF-a kao literature ideja - stvarno nove znanstvene premise koja se iz poglavlja u poglavlje preispituje i razvija - dok je "M." (dvadesetak svojih knjiga Banks je otprilike popola podijelio na "običnu" književnost potpisanu s "Iain Banks" te onu znanstvenofantastičnu, gdje je potpisu dodao i inicijal) udahnuo novi život starom i ofucanom žanru space opere. Bilo je otkriće i veselje uzeti Consider Phlebas u ruke (kod nas preveden kao Sjeti se Phlebasa) i vidjeti kako još netko zna biti napet i grandiozan, vezati nas uz likove, a istovremeno ne škrtariti s idejama. Use of Weapons pokazao se zatim još boljim, dodavši nabrojenom još i stilsku pirotehniku. Player of Games (preveden kod nas, ali ne sjećam se kako) i Against a Dark Background bili su, zatim, nešto malo slabiji jer su im raspleti odavali kako se ispod vještine zrelog kriju ponovo napisani romani po zamislima osamnaestogodišnjeg Banksa, ali ni to mu nisam zamjerao jer su i dalje slike i scene i ideje bile sjajne. Shvatio je tad lisac Banks zašto ga kupujemo i što mu lako ide te je negdje of Feersum Endjinn počeo pisati barokno raskošne romane čiji bi zaplet i rasplet stali u priču od šest kartica ... ali nemojmo sad o tome jer THE STATE OF THE ART dolazi prije. THE STATE OF THE ART prva je - kaže na koricama - a koliko mi se čini i jedina zbirka Banksove kraće proze. Ne isplate se te kratke stvari, znate: s uvrh glave osam centi po riječi za priču koja zauzme tridesetak stranica u magazinu možete dobiti jedno 500-600 dolara, a možda ćete na red čekati i godinu-dvije. Iole vješt pisac, dakle, svakako će uložiti malo više truda, od iste ideje složiti roman i za predujam pobrati deset puta veću svotu, s mogućnošću dodatne zarade bude li se knjiga prodavala ... No, skrećem s teme. Pravo pitanje nije zašto je Banks uopće pisao kratku prozu već gdje ju je - kad su prilike već takve - izabrao objavljivati i u koje se svrhe njome poslužio. Koliko mogu prosuditi, od osam kratkih priča i novela u ovoj zbirci, jedna je prvotno objavljena u izdanju povodom birminghamskog SF-skupa, jedna u jedinom britanskom žanrovskom časopisu "Interzoneu", dvije u mainstream magazinima, tri u pozivnim antologijama i jedna, kako se čini, nigdje do objavljivanja u ovoj knjizi. Zbrajao ja to ovako ili onako, ispada mi kako se na kratku prozu Banks uglavnom dao namoliti: pa daj nam nešto za konvenciju, pa kako nećeš za jedini nam domaći časopis, pa evo agent zove da bi koji komad u mainstream publikaciji možda pomogao da se za autora čuje, isto i sa žanrovskim antologijama ... Ta osma, "Descendant", jedino mi malo kvari računicu jer je klasičan SF-ovski motiv - kako prepješačiti planet - naizgled napisan ni zbog čega, iako napisan vrlo dobro. Ali dobro, kakve su ostale? Ona napisana za "Interzone" djeluje kao da je napisana za "Interzone" - za žanrovski časopis, to jest - sa svojim akcijskim zapletom, u reklamne svrhe smještanim u Banksov svemir "Kulture" (koju bi vjerojatno bilo bolje prevoditi kao "Civilizacija", ali 'ajde da sad ne cjepidlačim) i s malim risque-faktorom (gaystvo) kako bi Banks opravdao svoj ugled zločestog djeteta. Ona napisana za Birmingham je pizdarija, usputna ideja o svemirskom otpadu nad čijom tehnološkom čudesnošću Zemljani svršavaju, napisana uobičajenom vještinom ... tu me Banks dosta podsjetio na Predraga Raosa koji je, između svojih značajnih romana, znao napisati poneku takvu pizdarijicu, tehnički presavršenu za osrednjost dosjetke. Pizdarija je i "Odd Attachment", jedna od onih složenih za antologije, ali kraća i zabavnija od prethodne. "Road of Skulls" nagoviješta buduće Banksove romane užasno jakom (naslovnom) slikom i naslućivanjem bogatog okolnog svijeta dok sama priča skoro pa i ne postoji. Od dviju priča za mainstreamaše jedna je čisti prozni eksperiment možda sastavljen od tadašnjih novinskih naslova, dok je druga razgovor o religiji i cenzuri sa završetkom koji djeluje kao pomalo isforsirana ironija. To nas ostavlja s naslovnom novelom "The State of the Art", koja je i pojela pola zbirke i čini se kao glavni razlog njezina sastavljanja. Novela "The State of the Art" čvrsto je uklopljena u Banksov svemir Kulture - budućnost apsolutne hipertehnološke (do točke nevidljivosti) osobne slobode - a opet se iz njega izdvaja činjenicom da je to prvi (i do "The Algebraista", nisam li nešto pobrkao, možda jedini) put kako se Kultura vremenski i prostorno približila Zemlji. "Šteta!", pomislio sam kad sam shvatio o čemu će u noveli biti riječ, jer me baš veselio ne-geocentrizam ranijih romana."Što mu je ovo trebalo?" Trebalo mu je, pokazalo se, kako bi se kroz dodir s Kulturom obračunao s frustracijama i pitanjima svijeta iz doba svoje kasne adolescencije.Točnije, godine 1977. kad je svima nad glavom još visjela atomska bomba i svijet se lomio između izgledne bezizglednosti i nekih sjajnih produkata pop-kulture. Nad taj i takav svijet dolazi jedan od brodova Kulture - a Banksovi su brodovi, ti karakterni veleumovi naizgled proizvoljnih imena poput "Točne prirode katastrofe" ili "Bog mi je tako naložio", jedan od njegovih najnezaboravnijih doprinosa SF žanru - ne da bi nas osudio već da bi se malo oduševljavao kulturom, malo preispitivao ratovanja, a malo procijenio vrijedi li Zemlji ponuditi pristupanje Kulturi. Odgovor na zadnje pitanje ne biva jednoglasan jer je pripovjedačica za to da se Zemlju svakako primi kako bi joj blagotvoran učinak Kulture iscijelio sva zla, brod se koleba jer smatra kako Zemlji treba vremena ne bi li sama riješila svoja goruća pitanja, dok se drugi promatrač zaljubljuje u Zemlju takva kakva jest i od broda traži da ga zauvijek i, koliko je to u Kulturi moguće, nepovratno pretvori u čovjeka. "The State of the Art" postaje, tako, varijacija na jedan od starih, prastarih motiva žanra: svemir je možda stariji, napredniji i pametniji, ali Zemlja je, u svoj svojoj nesavršenosti, začin koji mu nedostaje! Ili, kako to Banks (na str. 156) ustima zaljubljenog Lintera kaže: "Oni su stvarni jer žive kako moraju. Mi nismo, jer živimo kako želimo." Ili ponovo Linter, sa stranice 195: "To smo, znaš, izgubili. Vi ste to izgubili, svi vi. Osjećaj čuda i strahopoštovanja i ... grijeha. Ovi ljudi znaju kako još uvijek postoji nešto što ne znaju, kako sve još može poći ukrivo, mjesta gdje oni još mogu pogriješiti. Još uvijek se nadaju jer ta mogućnost postoji. Bez mogućnosti pogreške ne postoji nada. Oni imaju nadu. Kultura ima statistiku." Taj inat, taj balkanski, sirotinjski inat kojeg SF-pisci desetljećima bacaju u lice blistavim budućnostima koje su sami izgradili ... Taj inat je tako proziran i tako mome srcu drag. Banksova Kultura mi je možda jedna od najdražih budućnosti, jedan ostvariv raj u kojem bih rado od borba počinuo, ali ponekad više od bezbrojnih milijuna vrijedi milijunašu pokazati roge. THE STATE OF THE ART je dobra knjiga. Valovita je, kao i svaka zbirka priča, i neki su njezini strahovi i motivi pomalo zastarjeli. No, pristojno je tanka, lijepo je pisana i nije loš uvod u jednog od najboljih žanrovskih pisaca devedesetih, a možda i današnjice. (mcn)

- 11:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2008.

SF-ljeto: Gibsonov paradoks

(William Gibson: Pattern Recognition; Berkley, 2005.) Paradoksalno je da sam Williama Gibsona, značajnu facu na polju znanstvene fantastike, počeo stvarno cijeniti, a možda i voljeti, kad je znanstvenu fantastiku prestao pisati. Ali, krenimo otpočetka ... Negdje u zadnjim godinama svoga izlaženja, a to bi bilo krajem osamdesetih, čuveni je naš znanstvenofantastični mjesečnik Sirius najposlije počeo hvatati korak sa svojom dekadom i umjesto klasika objavljivati kurentne i potentne pisce trenutka. Bio je to, ujedno, i početak pada njegove prodaje, ali optužimo za to lošu ekonomsku situaciju, a ne tvrdokornu čitateljsku tvrdoglavost. Nazadnjaštvo i nespremnost za novo nije način na koji SF-publika voli misliti o sebi, premda ... No, kako rekoh, optužimo za to hiperinflaciju i svima će biti lakše. Najkurentniji i najpotentniji SF-pisac trenutka tad je bio William Gibson, perjanica kiberpanka, i Sirius mu je objavio (oslanjam se na pamćenje jer ovo pišem metrima daleko od interneta i kilometrima od kolekcije Siriusa, a tko me želi u laž utjerati neka potraži elektronsku bibliografiju negdje na, mislim, SFerinim stranicama) gotovo sve priče iz njegove ključne rane zbirke Burning Chrome (naslovna je priča u Siriusu bila prevedena kao "Kako smo popalili Kromu"). Dodamo li i tome jedan prijevod u Alefu ("Red Star, Winter Orbit", ako se ne varam) i relativno brzo objavljen prijevod Neuromancera ("Neuromanta", prevedenog kao "Neuromanser") kod jednog od nekolicine specijaliziranih beogradskih SF-nakladnika i postat će jasno kako je svakom fanu bilo dano dovoljno predložaka kako bi o tadašnjem vunderkindu Gibsonu stvorio utemeljeno mišljenje. Meni se nije bio svidio. Jest, bilo mi je jasno kako je to nova i nabrijana SF-proza (iako će sama riječ "nabrijana" pričekati još koju godinu da uđe u upotrebu), na sve strane sam viđao konvertite i apostole kiberpanka, ali ja sam imao neodoljivu (i uglavnom kukavički prešućenu) potrebu vikati kako je car gol. Dio je razloga za to svakako bio i u tome da sam sa svojih, otprilike, osamnaest (i skoro polovicom tog vijeka provedenog u čitanju žanra) već bio tvrdoglavo tvrdokoran kao i bilo koji drugi djedica, ali ... Ali dio je razloga bio i u tome - bez obzira što se Gibson na papiru najviše približio mom filmskom paragonu "Blade Runneru" u prikazivanju izgledne budućnosti - što su njegove priče bile, pa, ovaj, bez veze. Drugim riječima, nisam se sjećao ničega nakon što bih ih pročitao. "Ničega" je malo pretjerana tvrdnja, doduše. Sjećao sam se bio sve Gibsonove kozmetike - ustroja svijeta, detalja likova i nekih kul džidžabidža - ali nekih njegovih velikih SF-ideja u podlozi zapleta baš i ne. Gibsonova je velika ideja, kad sad razmišljam, bila stil. Poput sebi suvremenih bendova ranih osamdeseth, on je shvatio da je trenutak sklon slici i površini pa je, dok su se oni sve više oslanjali na spotove, on oslanjao na svjetlucave prizore nalijepljene na najobičnije male noir-krimiće. Dvije knjige poslije (o kojima vam ništa ne znam reći, iako sam ih čitao), to jest na kraju "Neuromantove" trilogije, od Gibsona sam digao ruke i ništa što je napisao u devedesetima nisam čitao. Ne bih vjerojatno pročitao ni PATTERN RECOGNITION da ga Tanja, svojim neshvatljivim sistemom, nije u Algoritmu kupila s još naramkom drugih knjiga. Možda ga, usprkos tome, još uvijek ne bih otvorio da ga nisam dokon zatekao na ultimativno izazovnom mjestu - polici pored wc-a - te da mi, a sad stvarno nagađam, predrasude nije omekšao dokumentarac No Maps for These Territories nakon kojeg sam zaključio kako Gibson uopće nije glup. Otvorio sam, dakle, knjigu, zagazio u pomalo joj neprohodne prve rečenice, uzdahnuo, namrštio i potrudio se ponovo. Na moje iznenađenje, trud se nije pokazao bačenim. Desetak stranica poslije, na moje zaprepaštenje, volio sam Gibsona. A PATTERN RECOGNITION nije čak ni SF. Ili sam ga, možda, volio baš zbog toga? PATTERN RECOGNITION je, izašavši iz žanra, ubio dvije Gibsonove mane jednim udarcem: ukinuo je očekivanje velikog koncepta te njegov dar opažanja i uobličavanja opaženog stavio u prvi plan. Kako je i svijet - donekle oblikovan Gibsonovim viđenjem budućnosti - tu budućnost ionako sustigao, Gibson je učinio prvoklasno pametnu stvar ne pretvarajući se kako je i dalje vizionar već bivajući jednostavno pisac u svijetu kojemu su potrebni pisci koji ga razumiju. SF-pisci znaju loše ostarjeti kad desetljećima pokušavaju zadržati imidž nezaustavljivo divljih umova koji svakih pet minuta porađaju novu zemljotresnu ideju (što se najčešće događa "prorocima" i promicateljima žanra poput Harlana Ellisona). Prepoznati promjenu pa priznati svoje nove mjesto, kako je to Gibson učinio, velika je stvar. PATTERN RECOGNITION roman je o potrazi za Bogom ili barem smislom. Tu moju rečenicu treba, jasno, promatrati u kontekstu činjenice da se meni ovih dana čini kako je sve potraga za Bogom ili smislom, ali i pomalo u mom (navedenom činjenicom oblikovanom) uvjerenju kako je dobar dio znanstvene fantastike pod ovom ili onom krinkom zapravo priča o jednom deklarativno ateističkom žanru u potrazi za nadomjestkom onoga što je deklarativno odbacio. Čemu inače uzdizanje znanosti, sve te priče o besmrtnosti i drugim oblicima nadrastanja ljudskosti, čemu ta putovanja u potrazi za većim i boljim i ... Hmm, što kažete? Da? Ne? Nema veze, ostavimo to za neku drugu zgodu. U PATTERN RECOGNITION Cayce (izgovara se "Case" što je, ako se grdno ne varam, homofon imenu junaka Gibsonova prvog romana) ne traži, jasno, Boga kao takvoga. Ona traži Tvorca, autora komadića povezanih-nepovezanih komadića filma koji već neko vrijeme nenajavljeni iskrsavaju na internetu i koji su na rubu toga da postanu globalni fenomen, dočepa li ih se prava agencija, prepoznaju li ih pravi interesi. Ako "Tvorac" sam po sebi nije dovoljan trag, u paralelnoj potrazi-nepotrazi Cayce traži i svoga oca, nestalog-nenestalog u krucijalnom događaju zore dvadeset i prvog stoljeća, padu Tornjeva Blizanaca. Potraga za Tvorcem i Ocem i smislom u umjetnosti vodit će je samo i isključivo prijestolnicama nekadašnjih carstava (London pa Tokio pa Moskva pa Pariz), jer Gibson (s pravom?) smatra kako se izvan metropola ne događa ništa značajno. Možda ni ne zna da izvan gradova i njihovih periferija egzistira neki drugi planet, možda mudro ne smatra kako je njegov posao opisivati ono o čemu nedovoljno zna? U svakom slučaju, toliko o zapletu koji je ionako bitan samo kao pokretač radnje (kad se roman počne rasplitati, odgovori nazirati i uredno svođenje računa nuditi, PATTERN RECOGNITION postane nešto slabijom knjigom nego što je dotad bio). Ono glavno i veliko veselje je u načinu na koji Gibson percipira i opisuje današnji svijet kaotične slobode, svijet bez prave ideje vodilje umjesto koje se nude samo prividi bliskosti ("drugi koji razumiju" sa strance 265), pretakanje šupljeg u prazno (u vidu zvanja i zanimanja većine likova knjige: Cayce je zamorac za trademarke) ili prepuštanje paranoji. Apropos paranoje: "To je uvijek bila Winova prva crta unutarnje obrane: prepoznavanje da je on tek dio nečega većeg. Paranoja, govorio bi, je u suštini uvijek egocentrična pa svaka teorija zavjere na neki način služi samo kako bi uveličala onoga tko u nju vjeruje." Gibson, stranica 174. Dobar, a? Meni jest. I tako to. Ako se iz ranih Gibsonovih romana sjećam malo čega, kod ovoga je stanje posve drukčije. Ako sam nastavke Neuromancera čitao bio iz fanovske žanrovske dužnosti, PATTERN RECOGNITION probudio mi je želju da se vratim na Gibsonovu nepročitanu dekadu i provjerim što sam propustio. Također me je potakao da napišem ovaj tekst kako bih vam rekao da se jedan od najboljih znanstvenofantastično zamišljenih romana zadnjih godina uopće ne događa u budućnosti niti je iz naše stvarnosti ikako pomaknut: mi tu sanjanu budućnost živimo pa, ako je poželimo malo bolje shvatiti, ne postoji puno knjiga koje su je bolje pokušali objasniti od PATTERN RECOGNITION. (mcn)

- 08:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2008.

Ide, ide, pa stane

(Alen Bović: METASTAZE; Konzor, 2006.) U zadnje vrijeme se baš nešto moram siliti čitati prozu i jako mi malo nje bude po guštu. Pa onda, kad čitam, volim čitati domaću prozu iz jednog jako jednostavnog razloga: kad zapinjem, ne trošim vrijeme pokušavajući shvatiti što je pisalo u originalu; kad ne valja, znam da je pisac kriv. METASTAZE ne valjaju. Svojevremeno je bilo dosta buke oko ove knjige. Ne sjećam se detalja, ali u PR igri su bile i činjenica da je autor pseudoniman ("Čuo sam da je neki doktor", pitalo me par ljudi onomad, "Je l' ti znaš koji?") i da je knjiga objavljena literarnim posredovanjem kApe (sad pokojne?), a možda i tematika. Knjigu sam promptno posudio prije iks-ipsilon vremena (sorry, Ana!), odgađao je načeti i onda uredno - zagubio. Nekidan sam, u vrijeme gadnih neradničkih vrućina, pokušao provjetriti svoj mali, uski stan otvarajući prozore na oba kraja te pritom srušio šest kila svezaka s radijatora. Na vrhu preostale hrpe ukazale su se baš METASTAZE te sam to uzeo kao znak da nastavim s neradništvom i ujedno si olakšam dušu time što ću pročitanu knjigu najposlije moći i vratiti. METASTAZE su se dale pročitati izuzetno brzo, unatoč vremenu i glupavim glavoboljicama koje je izazvalo. Pretežno dijaloška forma i rahao dizajn pomogli su da je strajbam u par sati. Što je dobro, jer da sam više vremena potrošio to svakako ne bih umio njezinom kvalitetom opravdati. Zašto su, dakle, METASTAZE loša knjiga? METASTAZE su loša knjiga ponajprije jer autor ne zna svoj posao (a posredno ni urednici, ali na to smo navikli). Autor, kako god se zapravo zvao, ne shvaća da je roman obećanje koje započinje prvom rečenicom. Pa, kad se već prvom rečenicom poziva na Krležinog Filipa, onda se od njega očekuje i daljnji dijalog, dekonstrukcija ili rekonstrukcija uzora. On to, međutim, ne čini i time obezvrjeđuje svoj obećavajući početak do razine jeftine fore. Što je još gore, autor - jer ne razumije pisanje - posve obezvrjeđuje svojih prvih stotinu stranica kad na sto i nekoj njegov junak ponovo izlazi iz bolnice. Dva povratka - onaj iz komune i onaj iz bolonice - dramaturški se tako stapaju u jedan i sve između njih nestaje u lakuni. Ni s likovima se autor, tko god on zapravo bio, ne snalazi najbolje. Tri glavna lika - glavnoća je, zapravo, upitna pa recimo "titularna" jer se po njima poglavlja zovu - u svojim se razmišljanjima i stavovima uglavnom ne razlikuju. Filip se možda malo više od drugih nabacuje načitanošću (što je čudno jer nam je njegova lektira na početku omeđena Zagorom i u komuni dobivenom Biblijom), ali to je od karakterizacije - to. Štoviše, neke od svojih likova - Mrtvog - autor napušta malo iza polovice knjige, a neke su scene posve arbitrarno razbijene na dva očišta tako da za multiperspektivnost zapravo ne postoji niti jedno prihvatljivo opravdanje jer su i jedan lik i sveznajući pripovjedač jednako dobro mogli obaviti posao. Pardon: jednako loše. Skoro pa najgore je što autor zapravo ne razumije strukturu priče. Ona kod njega ne prelazi razinu anegdote pa se neke epizode (more, zaručnica, šverc droge) u životu jednog od likova redaju bez ikakvih uzroka ili posljedica. Pomalo je to kao ono pozivanje na Krležu s početka ili iz starog vica ukradeno "Pljačka ti materina, ovo je pička!" - samo fora. I sve ostalo autoru kao da je samo fora: psovanje, nasilje, redanje općih mjesta degradacije ... cijela ideja romana kao da je bila da autor zabavi isključivo sebe. Pa onda, kad nije znao ni umio okončati niti jednu nit drame - ne može lik koji se zove Mrtvi, jer je jednoć skoro umro i kome svi živi umiru, i sam umrijeti! što se dogodilo s Filipom? ne može Kizo dobiti jedno poglavlje i mačke da o njima brine tek kad autor zaključi da će ga maknuti pa da nam ga bude više žao! zašto Krpina priča završi epilogom o Dejanovu ocu, kad Dejan nije čak ni titularac? Što je bilo s Krpom? - onda je i to valjda samo još jedna fora u nizu. A najgore mi je bilo - gore i od toga što nas je autor dvjestopedeset stranica jebuckao, a nije svršio - što me u svoj svijet uopće nije uvjerio. Je, da, droga i navijači i kladionice i birtije i nasilje i pljuvanje po političarima i svakom tko ima novac ili status (interesantno je da autoru likovi ili prostače ili govore kao ekstremne karikature; trećega nema) ... Sve to ima privid relevantnosti, s naglaskom na privid. Ja sam, ono, u načelu sucker za luzersku prozu, za "život kakvog nisam proživio", ali nakon čitanja METASTAZA ostaje dojam kako autor, tkogod bio, nema od mene ni miligrama više pojma kako žive likovi koje opisuju. Njegovi uvidi su pročitani, vlastite likove on gleda iz daljine i bez simpatije, njegova knjiga čita se kao slumming, napisan za vlastito uzbuđenje pa, nažalost, objavljen. (mcn)

- 17:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.06.2008.

EPP: MACAN ČITA! (poziv na đoranje)

Da, ovo je objavljeno prije koji mjesec, ali nisam htio gnjaviti dok se kakva-takva aktivnost na ovom blogu opet ne uspostavi. Sad, je li, mogu te želim: Knjiga, dakle, ali da stvar bude gore riječ je o KNJIZI KRITIKA! Većina ih je objavljena u Futuri, neke na ovom blogu i sve se bave SF-om u Hrvata, ali na takav način da budu zanimljive i smiješne i onima koje ta tema ne zanima. Drugim riječima, riječ je o knjizi koja mi je poprilično prirasla srcu: I sad bih je ja, kao trebao prodavati. Al' neću: tko bi normalan kupio knjigu kritika?! Neću je ni poklanjati. Al' ću se đorati, ako netko hoće! Adresa je darko /at/ mentor /./ hr - javite mi koju (očuvanu) knjigu imate za đoranje, ako se dogovorimo pošaljite je i ja po primitku šaljem ovu. Je l' može? Može! A ako vam je se baš kupuje, može i tako. Ima je, recimo, u Superknjižari. Hvala! (mcn)

- 18:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 30.05.2008.

Sveska groteska

(Ilija Bakić: NOVI VAVILON (prosa brutalis); Umetnička radionica Kanjiški krug, 2001.) Ne znam kako bih pohvalio ovu knjigu, iako to želim, a KAKO je, k'o za vraga, u cijeloj priči ključna riječ. ŠTO je skoro nebitno. ŠTO mi je, zapravo, ustanovljavam što više čitam, i inače sve manje bitno u beletristici. Ako želim čitati ŠTO, čitat ću dokumentaristiku, gdje još postoji mogućnost da me sadržaj iznenadi. A da bih beletristiku ovih dana uopće dočitao potrebno mi je KAKO, potrebni su mi les belles lettres, jedinstvenost teksta i neponovljivog autorskog doživljaja svijeta. Dobro je, u ovom slučaju, da mi je ŠTO nebitno jer se u Bakićevoj knjizi ŠTO nalazi u zanemarivim količinama; ŠTO je kičma ovoj priči koliko je dim cigarete os oko koje se uvijaju riječi uz koje je dim iz pripovjedačevih usta pobjegao. ŠTO glasi: tu negdje, kod nas, rat traje desetljećima, narod se privikao, a Kraka - s rupom na stomaku kroz koju cure govna - nošen valom slučaju nalazi novu bandu jer važno je da se živi dok se može i kako se može. ŠTO je, kad smo već kod toga, možda oduvijek bilo u drugom planu Bakićeva pisanja jer pročitao sam od njega bar jednu knjigu i nekoliko priča, a nikako da im se zapleta sjetim, sjećam se samo ugođaja izblijedjelosti i sjećam se da su bile dobre. NOVI VAVILON je od tih prijašnjih priča možda još i bolji. I sad, jer vam o ŠTO nisam mnogo ispričao, očekujete možda kako ću razraditi KAKO, kako ću vam rastumačiti makar metodu kad sam se od sadržaja ogradio. Ali to mi je, nekako, još veća muka jer to svi slabi kritičari rade: nakon što prepričaju sadržaj, objasne ono od metode što je i malom slijepom majmunu na prvi dodir vidljivo. Mogao bih i ja - veliki, slijepi majmun - tako, ali ništa bliže NOVOM VAVILONU ne bismo time došli. Jer, što Ilija Bakić radi? Što je NOVI VAVILON? Ilija Bakić se kolaž tehnikom pomalo igra Vonneguta (u onoj mjeri u kojoj se ja sjećam Vonneguta) što rezultira knjigom koja je pomalo kao one teke koje šiparice izlijepe slikama iz magazina kad tek počnu shvaćati svijet i kad im je ta teka nužno potrebna kako bi mislile da su ga shvatile, ručicama obuhvatile i na prsi privinule. Svijet s kojim se Bakić bakće na stranicama NOVOGA VAVILONA nije, međutim, svijet čuda kojeg nam otkrivaju hormoni već svijet koji mu se ogoljen pokazao za vrijeme ovog zadnjeg balkanskog rata (knjiga je dovršena u ljeto 1995.). Daleko od uzrasta šiparice, Bakić se svejednako našao u čudu - svijet kojeg je do jučer znao je nestao, a zamijenio ga je jedan posve novi, a zajedno s njime i užas mogućnosti da je taj novi svijet istinit te da će trajati vječno (ili nas makar nadživjeti). Izgubljen u kaosu, Ilija se hvata ovog sveska kao djevojčica svoje sveske i u njega lijepi sve što opaža i sve čega se sjeća u nadi da će u kolažu laži i koljaže na kraju moći prepoznati smisao. (Alternativno, možda je pisanje ove knjige Bakiću poslužilo poput šlaufa kojim je iz svoga uma jednim mlazom hladne vode isprao sav godinama nataložen izmet? Interpretacije uvijek hode na labavim nogama ...) NOVI VAVILON otužno je izgledajuća knjižica. Bijelih korica, fotokopirane ilustracije, prelomljena u Wordu s nekom čudnom dadom od word-arta na stražnjoj korici ... Ali je, jednom pročitanu, ne mogu više zamisliti u drukčijem obliku. Čemu bi služila bolje prelomljena, u tvrdim koricama s reprodukcijom u boji? Takva bi samo privukla pozornost, takva bi potrajala, a nije napisana - čini mi se - da je se čita za stotinu godina, već da je se čita sad, dok su još živi oni kojima svaki pabirak u njoj budi uspomene i asocijacije, dok su još živi oni koji su se, probuđeni, čudom čudili nedjelima iz kojih je nastalo ovo djelo. (mcn) PS Elektronska zbirka priča Ilije Bakića nalazi se ovdje. Moj blog na putu u vebsajt je i dalje gdje je bio prije.

- 11:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #