Blogov kolac
srijeda, 15.10.2008.
SF-ljeto: Klasa klasike
(Ursula Le Guin: The Dispossessed; Gollanz, 2002.)S klasicima (svake fele) nađem se pred neočekivanim problemom. Ne, ne pred problemom autoriteta. Taj je očekivan. Ni pred problemom složenosti. Klasici, većinom, nisu onako teški za čitanje koliko očekujete ako su vas gnjavili u srednjoj školi; klasici su, štoviše, najčešće pitki, razumljivi te uglavnom zanimljivi. Tako su valjda i postali klasicima: ono zanimljivo se dotiskuje, ono nečitljivo pogine još unutar generacije ... Problem klasika nije ni taj što se o njima nema što napisati jer je mnogo pisano pa valjda i sve napisano. Problem klasika je, rekoh, neočekivan. Problem klasika je što su dobri. Tlaka je recenzirati dobru knjigu. Em što je puno zabavnije mesariti neku slabu, em što mi i tako nitko ne vjeruje kad napišem pozitivnu recenziju pa mi čitatelji bloga rade sačekuše po mračnim uličicama i mitraljiraju pitanjima poput "Kaj ti je to neki frend?" ili "Kaj je zbilja dobro, ono, zbilja?" Ali i to bih nekako preživio da su klasici samo dobri. No, oni su klasici - pitki, razumljivi, zanimljivi - ali klasici. Što znači da su malo bolji od dobrih knjiga. Što znači da ih čovjek čita otprilike stranicu, a onda ga potaknu da razmišlja nešto svoje, pa ih prestane čitati ... I tako na svakoj stranici, ponekad i dva-tri puta. Klasici su jednostavno mnogo bolje knjige nego što smo u današnjoj poplavi pisanja navikli da knjige uopće mogu biti. Dobrom knjigom danas smatram nekom koja je do svoga kraja uspjela bar nešto neprepisano reći, kriteriji su mi se tako srozali da kad se sretnem s klasikom gotovo i ne znam što mi je činiti. Pripremio sam se na obžderavanje, pripremio sam se slistiti tristo stranicu u dva popodneva i onda malo čitati nešto drugo, za desert, a nasitio sam se već od prvog zalogaja ... Klasici nisu poput šalice, koja se razbije i više ne služi ničemu; klasici su poput zrcala koje, razbijeno, stvara tisuću manjih zrcala. THE DISPOSSESSED Ursule Le Guin klasik je. Žanrovski, ali klasik. Trebalo mi je godinu i pol da ga pročitam (sorry, Izitpajne!), jer sam prvo čekao neki mir da počnem, a onda sam pred polovicu jednostavno stao i nisam nastavljao. Možda zato što je dobro znati kako te, među raznim svescima, čeka bar još pola jedne dobre knjige, a možda zato što je THE DISPOSSESSED napisan na posve drukčiji način od načina na koji se danas pišu SF-romani. Današnji romani, naime, čuvaju svoje adute, nadajući se simpatije čitatelja uhvatiti dobro odigrano završnicom. Ursula, pak, igra otvorenih karata: kraj završava priču, ali nije bitniji od početka. Već na početku saznajemo sve što je bitno: s anarhokomunističkog mjeseca Anarresa, na kojeg su prije pet-šest generacija protjerani uraški revolucionari, na Urras dolazi fizičar Shevek koji radi na, po svemirska putovanja, bitnoj teoriji vremenske simultanosti. Sve što slijedi nije o onome što se Sheveku dogodilo (jer, zapravo se malo dramatičnog i dogodi) već o tome kako je biti Shevek, čovjek odgojen u kulturi bez vlasništva koji dospijeva u civilizaciju vlasništva. THE DISPOSSESSED, trećim riječima, izvrdava i obrambenašku postavku SF-a kao "literature ideja" u kojoj likovi nisu bitni, jer je, nakon uspostavljanja premise, cio o liku. Što ne znači da nema ideja. Premda je Urras (kažu da je ime jedan od načina da se na engleskom napiše Earth) gotovo preslika zapadnog društva iz vremena u kojem je Ursula roman pisala, puno je truda uloženo u stvaranje moguće "svakome prema potrebama" organizacije života na Anarresu. Funkcionalni komunizam (pišući o romanu, Suvin mu zamjera izjednačavanje komunizma sa siromaštvom, ali mislim da još čekamo ovozemaljsku konkretizaciju komunizma izjednačenog s blagostanjem), dakle, ali funkcionalni komunizam s nadom, a bez idealizacije. Na Anarresu možda ne postoje bogatstva za koja bi se vrijedilo klati, ali postoje položaji, funkcije, hijerarhije i dobra stara ljudska navada da ne misle, ne talasaju i ne dižu glavu. "Uvijek je lakše", reče jedan od likova, "pustiti neka se tobom upravlja" (str. 140). U toj situaciji Shevek, koji strahuje da će mu na Anarresu teorija biti pometena pod tepih kao nepotrebna a na Urrasu iskorištena kao žeton u trgovanju, ostaje jedini idealist, "takva luda da je mislio kako će poslužiti zbližavanju dvaju svjetova od kojih nijednom nije pripadao" (str.76). Jedina, to jest, uz Ursulu: takvomu bi junaku, prometejskom, u obrascima naše kulture slijedilo žrtvovanje, kojeg je ona Sheveka majčinski poštedjela. THE DISPOSSESSED je pisan ranih sedamdesetih i njegov bipolaran prikaz kapitalizma/komunizma (kao i neke natruhe ekološko/nuklearne zabrinutosti za naš planet) imaju jasne korijene u tom vremenu. Ono što mi je bilo zanimljivo, međutim, promjena je moje percepcije. Da sam roman čitao kada je objavljen (hm, s osam godina? teško!) ili kad se u Jugoslaviji pojavio preveden kao "Čovjek praznih šaka", možda bih uspio dešifrirati taj sloj direktne političke parabole (iako, u trenutku kad se prijevod pojavio ja sam imao srednjoškolski stav prema klasicima i nikad s "Čovjekom praznih šaka" nisam daleko dotjerao), ali sumnjam da bih komunizam u njemu doživio tako stranim kako ga doživljavam danas. Dvadesetak godina se ne čini kao velika povijesna distanca, ali joj razmjeri postaju jasni kad ih sagledam kroz svoju reakciju na Suvinovu marksističku kritiku iz UBIQ-a broj 2, u kojoj Ursuli zamjera što se revolucijom nije pozabavila kako treba. "Koji ti je kurac, čovječe!", došlo mi je da viknem, "Pa zar ti nije lijepo rekla što misli o revolucijama istakavši, na str. 296, kako 'je Revolucija u duhu ili nigdje. Za sve je ili je ništa. Izgleda li kao da ima cilj, nikad neće zaista početi.'?" Kako li će THE DISPOSSESSED tek čitati netko tko socijalizam ili komunizam nikad nije ni osjetio? Hoće li u Anarresu vidjeti nevjerojatnu imaginaciju, u Urrasu tek relativno blagu satiru? Pa, nadam se da će ga čitati kao roman, polemizirajući s njim i interpretirajći ga u ključu svoga vremena i svojih iskustava. Da će mu, četvrtim riječima, pristupiti kao što se pristupa klasicima. (mcn) |