po putu i azimutu

Danas cijeli dan pada jaka kiša tako da nisam uspio ništa konkretno napraviti, osim na kratko izvesti tri puta pse van i skočiti do marketa, ali sam se prisjetio utrka po Veneciji u ovo doba, jednom i po dubokoj vodi i povremenoj kiši. Naravno i poželio se ponovo natjecati sa najboljim orijentacistima u ovome gradu druge godine. Obično smo dolazili sa zapadne strane preko Jesola i Punte Sabbioni (negdje sam putem vidio prospekt gdje je pisalo: Jesolo e il punto di partenza ideale per visitare Venezia.) kako bi sa brodicom došli do rive Schiavoni kod Chiesa della Pieta odakle nemamo puno pješice do sportske dvorane iza Museo storico navale blizu Arsenala.

Bilo je i kruzera, ne znam da li i danas dolaze tako blizu.


Poznati prizor.


U Veneciji ima i parkova.


Jedan od mostova preko kojih smo prošli.


Ovu fotku za vrijeme visoke vode kad smo dolazili od brodice do dvorane gdje je bilo mjesto okupljanja sam već prikazao, a već se tu trebalo dobro orijentirati kako ne bi pali u more ili neki kanal.



A ovu iz tog doba (2012 g.) pod Acqua Alta a Venezia snimio je i objavio na Twiteru Mario Fusco i nazvao je Allegria. (Nije za zimogrožljive).


Jedan od videa koji sam pronašao, a ovaj prikazuje samo put od mjesta okupljanja do starta. Sjećam se ovog zidića jer sam malo hodao po njemu kako se ne bih smočio, ali poslije sam se ipak morao spustiti s njega u uličicu pod vodom, tako da smo već prije utrke bili mokri. Orijentaciste ćete lako prepoznati jer su goluždravi, turisti i građani su ipak bolje obučeni.

Prelazak preko jednog od oko 400 mostova.


Bilo je i klaustrofobičnih uličica.


Ima puno ovakvih manjih trgova sa šternama na kraju slijepih uličica. Ovdje je bila jedna od kontrolnih točki (crvenobijela prizma), a ima i grafita.


Zastao sam na jednom mostiću preko Rio di Palazzo odakle se vidi most Uzdaha (Ponte dei Sospiri), a kojeg je, kako kažu, i Casanova dobro upoznao, ali i uspio pobjeći iz zatvora.


Sad će mi prijati ovakva sirotinjska maneštra (grah, ječam, repa, broskva, mrkva, paprika, razni začini, na kraju dodano bučino ulje) kakvu su jeli i naši stari u ovo hladnije doba.


Trčalo se i preko trga San Marco.


DODATAK
Fotke koje treba povećati: cvat juke u centru Rijeke (sad je ipak stala kiša, ima i sunca) i orijentacijska karta Venecije (1525x1102 px, 1,04 MB), slična mojoj koju sam prošao te godine. Ljubičaste ravne crte povezuju kontrolne točke, a narančastim flomasterom je prikazan stvaran put, jer se ne može preko kanala direktno nego okolo. Preko mosta Rialto je bilo najteže prijeći jer je na njemu uvijek velika gužva.

U zadnje vrijeme sve manje moram do centra grada, ali ponekad se mora doći i čekati na raznim šalterima (MUP, banke, FINA, ambulante...) i kupiti neke stvari, više zbog drugih koji nisu baš mobilni nego zbog sebe.
Makar zima samo što nije došla gužve su u prometu, a na korzu i rivi je puno pješaka.

Već se postavljaju božićno-novogodišnje dekoracije.


Poziv na izložbu karikatura.


Na rivi Boduli masline.


Šetalište Molo Longo.


Između pukotina okomitih kamenih blokova lukobrana raste motar, kojeg volim imati u tanjuru


Ruzinavi m/b Galeb čeka bolje dane (izgleda će postati brod-muzej), a već su snimali na njemu akcijske kadrove za film uz pirotehniku i jurnjavu autima po obližnjim ulicama. A sjećam se kako sam popravljao neke dijelove u makini ovog broda kad je bio u remontu '70. i neke, ima dva Fiatova dizel motora od 2500 KS svaki.


Na tržnici uobičajena živost i šarenilo, zbilja je bilo svega.


Imam mušmule i kaki što sam ubrao sa stabla, ali nemam mandarine i ovdje sam uzeo 1 kg. Skoro za sve mandarine su rekli da su došle iz doline Neretve. (Sa desne strane mi je uletio "duh", ali to je tako u gužvi.)


Jedna od zgrada oko tržnice je i ova "Turska kuća", građena u neomaurskom stilu, a bila je vlasništvo Nikolaja Nikolaki-efendije Nikolaidesa (1855. - 1933.), dugogodišnjega osmanskog diplomatskog i trgovačkog predstavnika u Španjolskoj, a potom konzula u Rijeci od 1898. godine.


Zavirio sam i u riječki tunel koji je proljetos otvoren za javnost, a u linku možete pogledati i video.


Na fotkama za povećati:

Casa Veneziana na Dolcu iz 1886. g. (ulaz u tunel ispod grada je preko puta te zgrade kod talijanske škole i zgrade FINA i vodi do trga pred crkvom sv. Vida) bila je stambena kuća Engleza Roberta Whiteheada, koji je bio vlasnik tvornice Torpedo i jedan od najbogatijih građana tog doba.

HNK Ivan pl. Zajc zove na Brucknerovu "Romantičnu" simfoniju pod dirigentskom palicom Yordana Kamdzhalova.

Riječki neboder je građen od 1939. do 1942. godine prema projektu tršćanskog arhitekta Umberta Nordija, a investitor je bio Marco de Albori, povratnik iz USA, za kojeg se govori da je bio i računovođa Al Caponea.



Ovdje mi se svidjelo nakon šetnje malo odmoriti i nešto popiti, a bilo je dosta ljudi koji su danas sjedili vani.

Najzad je zahladilo, kako i treba u ovo doba. Dok je uz more padala jaka kiša u gorju je pao prvi pravi snijeg. Kad već sa balkona vidim većinu kvarnerskih planina nije čudo što ih volim posjećivati.

Na Tuhobiću odmah primjetim snijeg jer ima velik dio bez šume.


Vršni greben Učke gledam skoro svaki dan.


Na susjednoj Ćićariji Orlove Stijene i Brložnik.


Nakon jakih kiša i Rječina je živnula.


Prije kiše i snijega uspio sam na Učki pronaći nekoliko velikih sunčanica.


Sjetio sam se kako sam u ovo doba pred par godina boravio u Veneciji i trčao orijentacijske utrke čak i pri acqua alta.


Fotke za povećati klikom: pogled na vinodolske "Alpe", Viševica, Strilež, Zagradski Vrh, Kobiljak..., i na Učku.


Topla maneštra, ovaj put leća, heljda, mrkva, celer..., mediteranski začini, maslin. ulje dodano u tanjur.


Pogled prema otoku Cresu na kome nikad nema puno snijega.

Nakon posjeta groblju na Drenovi često prošećem i do obližnjeg Velog Vrha (435 m), a posjećuju ga osim planinara, penjača, sportaša, berača šparoga, i bolesni.

Put do Velog Vrha u ovo doba krasi i crvena boja ruja.


Kapelica na vrhu.


Na ostacima stare kapelice koju su izgradili talijanski vojnici 1941., a pretpostavlja se da je na tom mjestu bilo slično zdanje i prije 200 godina, 1997. je obnovljena na poticaj bioenergičara Živojina Marinkovića koji tvrdi da se ovdje izliječio od teške bolesti, i župe Drenova. Unutrašnjost apside oslikao je ruski umjetnik Aleksandar Zvjagin, a kameni reljef u preslici restaurirao akademski kipar Zlatko Kutnjak. Na zidu kapelice stoji uokviren natpis:



Pogled kroz prozor kapelice.


Kako kod refleksije nestane dio zida i krova.


Iznad kanjona Rječine vidi se grad Grobnik.


Pogled prema ist. dijelu Rijeke i otoku Krku. Dimnjak je od TE Rijeka visok 252 metara u Urinju, Kostrena.


Jezero Valić na Rječini ispod.


Primjećujem na jednom kamenu čahure iz kojih će se izleći bogomoljke.


Na stijeni Velog Vrha mogu se vidjeti penjači, a i ja sam nekad ovdje penjao. Sad su vježbala dva talijanska penjača, jedan vjerojatno početnik jer nije stigao ni do pola. Zanimljiv video od Rock Climbing.


Na većim fotkama pogledi na četiri strane:





Povratak dužim ali manje strmim putem.


Prije puta obrok od više vrsta riže i divlje vodene trave koju indijanci plemena Ojibwe zovu manumin, sa povrćem i začinima.


Bilo je i cvijeća, mislim astera (a ima iza i aspera).