po putu i azimutu

Kad smo već bili daleko od kuće htjeli smo vidjeti još nešto od otočkih zanimljivosti koje nismo stigli za vrijeme treking utrke. Nakon što smo ujutro popili kavu kod ljubaznih domaćina apartmana krenuli smo prema Šćahu, najvišem vrhu otoka Ugljana (288 m) , koji nije bio uključen u rutu trekinga. Uspon je najlakše početi iz sela Turkija do kojeg se skrene sa glavne ceste.

Ovaj tovar na livadi kraj sela kao da nam pokazuje put.



Tu su i planinarski putokazi i markacije.



Za razliku od jučer, danas smo se kretali puno sporije i imali više vremena uživati u pogledima. Sa Šćaha se lijepo vidi vrh Sv. Mihovil, na koji smo se uspinjali strmim putem iz uvale Željina, a na jednom dijelu uspona postavljene su i sajle.



Na sjeverozapadu prepoznali smo vrh Osorščice na otoku Lošinju i greben Učke, a najbolje se vidjela planina Velebit. Zadar preko puta Zadarskog kanala izgledao je blizu, a mjesto Preko na otoku Ugljanu je baš preko puta Zadra s kojim je povezan čestim trajektnim vezama.












Na vrhu Šćah, koji je i kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice.



Tu je i žig za planinarski dnevnik, makar sam očekivao "žik".



Ispod vrha se vidi selo Turkija, odakle smo krenuli pješice.








Spustili smo se u mjesto Sutomišćica gdje smo vidjeli i ovu poznatu jedrilicu koja je dvaput obišla svijet.



Htjeli smo prošetati i susjednim otokom Pašmanom na kome su se održavali dosadašnji "škrapinzi", ali zbog rekonstrukcije mosta nije se moglo do njega i nastavili smo po Ugljanu do mjesta Ugljan, gdje sam primijetio ovo stablo sa limunima.



DODATAK:

U cvijeću su uživale pčele drvarice.



Ugljan ima puno zanimljivih starina



Stigli smo na trajekt u 15 h za Zadar



Prije polaska za Kvarner i Istru pogledali smo neke znamenitosti Zadra, kao što je i ova instalacija "pozdrav suncu".

Ovogodišnja Treking liga počela je 7. ožujka prvi put utrkom na otoku Ugljanu popularnim "škrapingom" koji se do sada tri puta održavao na susjednom otoku Pašmanu. Većina trekera od oko 350, najviše do sada, došlo je već uvečer u petak i stvorila se velika gužva pred turističkom agencijom u mjesto Preko gdje su bile prijave za škraping. Vlasnici apartmana su imali priliku ugostiti puno ljudi van sezone i nakon prijava pokazali su nam put i odvezli trekere koji su bili bez prijevoza.
Zajedno sa blogerom otkucaj vjetra i njegovim prijateljem koji nas je dovezao smjestio sam se u ovom objektu, čiji vlasnici su slučajno i moji susjedi u Rijeci, a učesnici škrapinga su uskoro zauzeli sve sobe.




Gužva za prijeve se nastavila i u ujutro jer su neki došli trajektom malo prije predviđenog starta, a ni svi se nisu stigli prijaviti jučer, tako da je start pomaknut za skoro cijeli sat. Ugljanski Škraping bio je dosta dobro medijski popraćen i bilo je snimatelja iz HTV-a, National Geography, Zadarskog lista i drugih.



Obzirom na lošu kartu na kojoj je i prva kontrolna točka bila krivo ucrtana trekera se moglo vidjeti posvuda po otoku, a kad smo ju najzad pronašli opet smo morali čekati u redu kako bi perforirali kontrolni karton.



Putem sam primijetio narcise



Lutanje se za većinu nastavilo i do druge KT na vrhu Fratar, ali kad smo ugledali vrh brzo smo se probili kroz grmlje i suhozide do vrha, a nazad do ceste spustili smo se za 5 min, dok je jednoj grupi trebalo i sat vremena jer su se pogubili u teško prohodnom gustišu.



Nije izgledalo jednostavno za spustiti se do mora gdje se negdje nalazi i 3. KT.



Uspjeli smo pronaći jedva vidljivu strmu stazu i za 15 min bili smo na 3. kontroli.



Po škrapama uz more treba se pažljivo kretati ali ipak smo brzo napredovali do 4 KT.



Bilo je na mjestima i profesionalnih snimatelja, a slikali smo se i međusobno







Jedna trekerica je pala u more ali u blizini su u čamcu patrolirali gorski spasitelji i brzo su pružili pomoć



Na plaži od koje put vodi prema 5 KT, vrhu Sv. Mihovil malo smo se odmorili i kad nam je opskrbni čamac donio vodu krenuli smo uzbrdo strmom jedva vidljivom stazom. Na plaži u uvali skoro okomito ispod nas neki su odlučili odustati i čamac GSS-a ih je prevezao u Preko.



Ovdje sam morao nekima dati ruku kako bi se izvukli iz ovog uskog prolaza, ali do Sv. Mihovila više nije daleko.








Na Sv. Mihovilu je stara venecijanska tvrđava odakle su bili lijepi pogledi na sve strane. Vidio se cijeli Velebit sa vrhovima pod snijegom.



Pogled na Sv. Mihovil sa puta na susjedni vrh, 6. KT.



Sa vrha smo se vratili ponovo na cestu i požurili do KT 7 negdje u dolini koj usmo začudo brzo našli. Sad je samo trebalo doći između dva brda do suprotne obale otoka, sa koje smo i krenuli jutros. KT7 imala je naziv Polje, a zadnja KT8 Poljane i nalazila se na poluotoku kraj crkvice Sv. Petra. Požurio sam prema cilju u mjesto Preko i vidio dosta trekera kako dolaze iz toga pravca prema zadnjoj kontrolnoj točki, što znači da su napravili dulji put.

Najbrži je i ovaj put bio Bojan Jevševar ,a ovdje je njegovo viđenje trke.



Ni meni se nije svidjela večera ni muzika, ali uvijek vesele članice Medica teama i oporavljena Pustolofka su se dobro zabavljale.



Bio je lijepi doživljaj kretati se stazama kroz maslinike, škrape i teško prohodne dijelove otoka, još samo da je organizacija sportskog dijela utrke bila kao na drugim sličnim natjecanjima. Drugo jutro smo prošetali lagano do najvišeg i po meni najljepšeg otočkog vrha Šćah (286 m) i bilo bi dobro i njega dodati u ovaj škraping. Turistička karta otoka bila je puno bolja nego koju smo mi dobili, i tko je više surfao mogao se bolje snaći na trekingu.

Nakon povratka sa Skradskog vrha (1043 m) i kratkog odmora u Skradu spustili smo se do slapa Zeleni vir. Zeleni vir i Vražji prolaz proglašeni su rezervatom prirodnih vrijednosti 1962. godine. Na stazi nije bilo leda, ali je iznad na stijenama bilo ledenica.




Uz strmu stazu vidio sam nekoliko kukurijeka



Slap Zeleni vir nazirao se kroz granje



Uskoro smo bili ispod slapa



Na ovom slapu pred nekoliko tjedana penjali su i pripadnici GSS-a.



Od slapa smo nastavili prema munjari i izletištu Zeleni vir. Dom je još bio zatvoren, a uz potok se se zadržale naslage leda.



Krenuli smo oprezno kroz kanjon Vražji prolaz, ali osim malo snijega na jednom dijelu staze nije bilo problema. Metalne stube su dosta oštećene, ali na drugom kraju kanjona su postavljeni novi konopi za osiguranje.












Obavezno se pogleda i Muževa hižica



Još je ostao samo ovaj strmi uspon. Dosta brzo smo prošli kroz kanjon tako da smo stigli i na raniji vlak. Snijega i leda bilo je dovoljno za zimski ugođaj, ali ne i previše da bi smetao pri prolasku. Za svaki slučaj imali smo i nekoliko cepina i dereza.