po putu i azimutu

Nakon povratka na Rajsku plažu odakle smo i startali, a sad se nalazila 4. kontrola, krenuli smo strmo uzbrdo prema slijedećoj kontrolnoj točki i mekani pijesak zamijenili oštrim kamenjarom.



Plaže poluotoka Lopar ubrzo su bile duboko ispod nas.



Neki su išli okolo sve po stazi, a grupa u kojoj sam bio malo je skratila put i došla na stazu direktnim usponom, ali po dosta težem terenu. Često je izbor terena važan za dobar rezultat, a u treking utrkama se po običnoj planinarskoj karti ne može uvijek dobro ocijeniti kakav je teren ispred, kao u preciznim kartama za orijentacijsko trčanje, ali primijetio sam da su orijentacisti dosta dobri i u trekingu, a i pobjednik treking lige Bojan Jevševar bavi se i orijentacijom.



Kamenjar je na prijevoju zamijenila lijepa šuma, uglavnom hrasta crnike, i kroz nju smo se spustili do sela Matkići gdje nas je čekala 5. KT.



Putem smo našli vremena i za slikanje među neobičnim stijenama.



Selo se nalazi u dolini kroz koju prolazi glavna cesta iz Raba za Supetarsku dragu i Lopar i sad smo se morali dignuti lijevo gore i Premužićevom stazom krenuti prema vrhu Kamenjak (408 m), najvišoj točki na Rabu. Nakon što je brži dio grupe otišao naprijed, nas nekoliko iz sredine smo na pogodnom mjestu odmorili i obnovili izgubljene kalorije i vodu. Proučavajući kartu i uputstvo, zaključili smo kako su oni ispred nas otišli ravno naprijed Premužićevom stazom, koja vodi nazad prema Loparu, a trebalo je skrenuti
desno u kamenjar prateći crveno bijele trakice na rijetkim stablima. Netko je imao broj mobitela jednoga iz grupe koja je krivio skrenula, ali nije mogao dobiti signal dok se nismo popeli na greben.


Na nekim mjestima smo se našli skoro okomito iznad mora.




Nakon nekog vremena ugledali smo na grebenu iza nas dio grupe koja je ipak uspjela pronaći pravi put prema vrhu ,zahvaljujući i dobivenoj vezi mobitelima. Nekad je ipak dobro sjesti i odmoriti.


Skakutanje preko kamenja bilo je dosta naporno i tu sam prvi put osjetio umor, a i sunce se sve brže spuštalo prema horizontu, a ovaj grebenski put trebalo je završiti prije mraka. Zato je i rečeno tko ne stigne do Matkića prije 14.30 ne smije nastaviti utrku nego se mora vratiti u Lopar.


Na grebenu nije bilo nikakve staze i morali smo paziti gdje stajemo, tako da smo dosta sporije išli nego prije, a i kad smo ugledali repetitor na vrhu izgledao je puno bliže nego što je ustvari, jer zbog obilaženja neravnog terena i visokih suhozida trebalo nam je još najmanje pola ure. Dvoje se već žalilo na bolove tako da sam ih sačekao kako bih bio siguran da su stigli do vrha gdje se nalazila gorska služba spašavanja, koji su ujedno bili i "živa" kontrola za točku 6 i 7.
Putem smo se u šali pitali da li je živa kontrola još uvijek živa kad je nismo nigdje našli u toj divljini kamenjara gdje smo naišli i na jednu mrtvu ovcu, a poslije smo ipak zaključili da nas čekaju u blizini vrha ili čak na vrhu kao što je i bilo. Do antene na vrhu vodi cesta i tko nije mogao dalje vratio se sa terencem GSS-a u Lopar.





Sa spusta planinarskom stazom lijep je pogled na grad Rab, u čiju blizinu smo se i spustili a zatim krenuli desno ponovo prema selu Matkići (dobro ću ga zapamtiti, makar ga u ni jednom turističkom vodiču nisam pročitao). Ispod vrha sam se sreo sa Ivanom, također suputnicom po bespućima Učke i još jednim trekerom i zajedno smo došli do Lopara. Na pola puta od Matkića nas je uhvatio mrak, ali nismo morali upotrijebiti lampe.



Na jednom mjestu pred kampom u Loparu smo krenuli desno umjesto lijevo i naišli na visoku žičanu ogradu, ali sam ubrzo pronašao prolaz uz jednu pregradu preko kanala.
Cilj se nalazio u gostionici Laguna (čija li je to bila ideja?) i svaki ulazak u cilj (naravno, ako je ispaćeni treker), bio je popraćen pljeskom.
Prijava, bon za večeru, majica, i to je to. Osim što me uhvatio grč u nozi nakon prvog pokušaja ustajanja sa stolice, nisam imao većih problema nakon utrke. Sa ovom ekipom, također blogerima, a blog im u imenu, ako sam dobro zapamtio nako dvije pive, ima i "otpisani", vratio sam se katamaranom u Rijeku.



Molim vas! (mah, mah) Da, ona crna na kraju, nek se okrene! Klik! Hvala.



Zar su ova zadovoljna (blogerska) lica na slici zbilja prevalila toliki put?!
Jesu, a onog lijevo poslije vrha više nisam mogao uhvatiti. (Welcome2 & Pustolofka, incognito).



Nakon što su svi učesnici Rab trekinga doplivali u Lagunu, počelo je proglašenje pobjednika ove utrke i ukupne treking lige.





Kasnije na tulumu neki valjda su htjeli reći kako im je ovaj treking bio prelagan.



Nakon što smo drugo jutro uspjeli probuditi "službenog" vozača, koji je ostao do kasno na tulumu (vidi ovdje) dovezli smo se do Raba i uspjeli ukrcati na katamaran za Rijeku. Bilo je na moru dosta jako jugo s kišom, a naša trekerska grupica (dvije + četvorica) bila je najživlja, potpomognuta s vicevima raspoloženim konobarom. Iskrcali smo se na Rivi Boduli i rekli da se vidimo na slijedećem trekingu.