po putu i azimutu

Nakon što smo otrčali i zadnje kolo 'Zimske lige' u Crekvini u Kastvu podijeljeni su pehari i medalje najboljima. Reportažu o utrkama snimila je opet TV ekipa kanal RI, ali ovaj put snijeg se nije vidio na vrhovima okolnih planina, osim na Snježniku nad Platkom, a i bijeli vrh Snežnika u Sloveniji je malo izvirivao u daljini. Melez se bojao da će nam biti ovdje na otvorenom prostoru zima pri proglašenju , ali je bilo ugodno i toplo, kao da je proljeće već odavno počelo.





Moglo se natjecati i kao ekipa od najviše 4 člana, a ja sam bio član najstarije ekipe.
Tko bi nam dao 220 godina?



Nakon proglašenja prošetao sam opet malo po stazi jer sam već za vrijeme utrke primijetio puno raznolikog cvijeća koje zovemo vjesnicima proljeća.

U subotu 17. veljače HPD 'Bijele stijene' iz Mrkoplja organiziralo je 8. tradicionalni zimski pohod na najviši vrh Gorskog kotara i Kapele Bjelolasicu (1534 m). Okupljanje planinara bilo je u centru Begovog Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj (1078 m) koje nas je dočekalo sa pahuljama snijega. Sklonili smo se u restoran 'Planinski raj' gdje smo popili kavu, a mogla se naručili i porcija graha za ručak nakon povratka sa uspona. U predvorju su bile prijave i žigovi pohoda.
Očekivao sam planinare-blogere Ericcu i Romanticusa i kad sam ih mislio potražiti javio mi netko iz PD Kamenjak, s kojima sam stigao iz Rijeke, da me traže neki planinari iz Slavonije. Romanticusa sam odmah prepoznao sa slika, a Ericcu sam otprilike tako i zamišljao.



Svi smo krenuli u 9.00 h cestom prema Vrbovskoj poljani gdje se račvaju markirani putevi lijevo prema Bjelolasici i desno prema domu na Janjčarici i Matić poljanu. Tu smo se mogli i okrijepiti toplim čajem i keksima, a i snijeg je skoro prestao padati.



Odatle je počeo pravi uspon na vrh Bjelolasice, u početku blažom,



a kasnije sve strmijom stazom i sve dubljim snijegom



Pri vrhu šumu je zamijenilo grmlje prekriveno snijegom.





Vrh Bjelolasice je ovaj put u magli tako da nismo mogli uživati u pogledima na okolne vrhove i poljane.





Nakon slikanja na vrhu vratili smo se nazad istim putem, ali silazak nije bio jednostavan zbog sve klizavijeg snijega.



Na granama su se mogli vidjeti pupovi obloženi snijegom i ledom.



Vratili smo se u Begovo Razdolje gdje sam u hotelu Jastreb u ugodnom društvu valpovačkih planinara proveo vrijeme do odlaska autobusom natrag prema Rijeci, dok su oni ostali jer su namjeravali prespavati u plan. domu u Tuku. Drago mi je što je ovaj izlet ujedno bio i susret blogera.

Na putu za Čavle nisam mogao ne zaustaviti se iznad Banovih vrata i pogledati kako izgleda slap Žakalj nakon toliko kiša u proteklom tjednu. Već sa početka staze sam čuo huk nabujale Rječine i slapa koji je izbijao iz stijene, ovaj put i iz više i šire pukotine.



Spust sa široke markirane staze koja dalje vodi do mlina Žakalj i izvoru Rječine bio je malo teži zbog posljedica jakih kiša, čak su i neki grmovi bili iščupani.





Preko rijeke se očito više ne može doći do mlina Žakalj, ali se može vidjeti sa uspona prema Orehovici.





Sa Buzdohnja u Čavlima vidjeli su se nedavno zasnježeni vrhovi 'Grobničkih Alpi', Snježnik i Radeševo, i Tuhobić.

Poželio sam se provozati biciklom jer nisam vozio još od prošle godine, a staze kroz šume Loze i Lužine u zaleđu Kastva su mi ponovo izgledale najpogodnije za rekreativnu vožnju.
Većina staza je markirana, a na križanjima su postavljeni putokazi tako da se može lako planirati ruta. U središtu Kastva sam pogledao veliku tablu sa kartom šetnica i krenuo kroz Crekvinu.




Odmorište Mačkov vrh

Lijep nedjeljni dan je privukao dosta šetača, trkača i biciklista koje sam sretao putem u šumi, a kod Mačkovog vrha sam sreo i veću grupu planinara. Mačkov vrh (504 m n/m) je najviša točka na
ovom predjelu, a do njega od uređenog odmorišta sa masivnim stolom i klupama uz stazu ima oko 10 min. hoda. Sa stjenovitog vrha lijepo su se vidjeli Fratar i Obruč u Grobničkim Alpama, Pliš iznad Klane, i udaljeni Nanos u Sloveniji, kao i vrhovi obližnje Ćićarije.




Pogled na Obruč i Fratar


Mačkov vrh


put prema vrhu



Nakon silaska s vrha nastavio sam biciklom do mjesta Breza, a na nekoliko mjesta uz stazu sam vidio visibabe.




Nazad sam išao crvenom stazom (srna) preko Brajana za Kastav i dalje za Rijeku.

Do ruševina mlina Žakalj na Rječini najlakše je doći markiranim putem od Frankopanskog trga na Trsatu, koji se nakon prolaska uz Gradinu strmo spušta na cestu malo iznad tunela Banova vrata i zatim preko nje do putokaza odakle vodi staza usječena u okomit kanjon Rječine. Već sa početka staze lijep je pogled na slap Žakalj koji je sad bio bogatiji s vodom nego kad sam ga zadnji put vidio, na pohodu do izvora Rječine.



Malo prije stepenica sa zaštitnom ogradom može se spustiti do slapa, ali treba paziti kako se ne bi poskliznulo.





Sa platoa visoko iznad slapa vidi se Trsatska Gradina i most preko Rječine.



Nakon uspona strmim putem od slapa nazad na stazu šetnice koja se ponovo spušta prema Rječini i mlinu i kraj njega vodi dalje uzvodno kroz kanjon.





Ruševine mlina Žakalj su skoro potpuno prekrivene puzajućim biljem.



Na osunčanim livadama u višim dijelovima kanjona bilo je i raznog cvijeća