matebalota

Sa mnom si Marija

Sa mnom si Marija.
Hodamo kroz duboku prašinu,
Glatku i sitnu kao brašno.
Vučemo noge kao umorni beskućnici
U potrazi za komadićem kruha.
Grube i teške čizme kao lanci
Na zglobovima opasnih zatvorenika
Otvaraju bolne i krvave rane na peti.
Boli me Marija, ali još više boli me
Užareno srce moje.
Gori kao talionička peć u kojoj se željezo otapa, a iz nje u kalupe lije.
Tko može razumjeti te sile
U kojima se srce rastapa, a ljubav ga oblikuje?
Koračam misleći na tebe Marija.
Mijenjaju se slike tvog lepršavog plesa u mojim očima.
Vuče me onaj ispred, a gura onaj iza.
Ne mogu stat' i da hoću jer sam samo jedan u koloni koji se valja napred.
Marija, ljubljena moja Marija,
Nitko ne zna kamo idemo.
Nitko nam ne nudi odmor.
Nitko ne zna kad ćemo stati.
Nitko ne zna jesmo li došli.
Mi smi ljudi poslani u smrt.
Topovsko meso ubojitih granata.
Kad jedna padne deset nas je manje.
Udišemo težak miris raspadanja i baruta.
Nitko ne kašlje a pljujemo krv pod noge.
Što je jedna kap u moru crvenila?
A tijelo samo što ne padne u nesvijest.
Marija moram misliti na tebe. Moram!
U ovoj grozoti ti si moje svjetlo koje me vodi.
Onako kako smo popadali, jedan preko drugog,
Tako smo zaspali. Uniforme su se osušile na nama.
U snu postala je bijela od soli skrivenoj u našem znoju.
Marija dušo moja. Srce moje. Snago moja.
Budimo se na slami ukopanoj u zemlji,
Pola metra ispod površine i niskog šatora iznad nje.
Sve smrdi od povraćanja.
Svi oni koji su podizali čase u zrak
Nazdravljajući bogu rata i njegovim žrtvama,
Sada šute ili plaču.
Ni meni nije ništa lakše.
Vjerujem da će ovo pismo doći do tebe.
Ne budi tužna. Živ sam samo zbog tebe.
Zato je jača ljubav moja prema tebi Marija.

Zauvijek tvoj Marija! Zauvijek!
Tvoja ljubav me pokreće!