MASTERGUITAR
23.09.2008., utorak
.: Vlatko Stefanovski - biografija gitaristickog genija :.
|
Vlatko Stefanovski rođen je u Prilepu, Makedonija u glumačkoj obitelji. Sa 13. godina počeo je svirati gitaru, a kao stariji tinejdžer osnovao je grupu Leb i sol, koja je postala jedno od najvećih imena na ex-Yu glazbenoj sceni. Bend je svirao poseban stil glazbe, mješavinu makedonskih tradicionalnih neuobičajenih ritmova i tadašnjeg rocka. Leb i sol izdao je 13 albuma i imao je turneje po cijelom svijetu. U novije vrijeme Vlatko Stefanovski ima vrlo uspješnu solo karijeru. Njegov prvi solo uradak pod nazivom 'Kauboji i indijanci' (1994. godine) prikazao je njegove različite interese od etna preko ambijentalne glazbe do klasičnog bluesa. Drugi album 'Sarajevo' (1995. godine) bio je projekt za UNICEF-ov fond za potrebe djece. U svibnju 1996. godine osnovao je svoj električni trio, te su izdali svoj prvi album u prosincu 1998. godine. Napisao je glazbu za film 'Gipsy magic' (1997.godine), koji je režirao Stole Popov, a izdan je i sound track album istog naziva. Također je napisao glazbu i za turski film'Journey to the sun' koji je režirao Yesim Ustaoglu, koji je osvojio dvije nagrade na berlinskom filmskom fetivalu 1999. godine. Svjetlo dana 1998. godine ugledao je i album 'Krushevo', na kojem je Vlatko surađivao s vrlo poznatim gitaristom Miroslavom Tadićem. Album je izdan pod etiketom MA Recordings američko-japanska diskografska kuća. Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić promovirali su svoj album sa tri koncerta na HI-FI festivalu 1998. godine u Los Angelesu i na Skopje jazz festivalu (1998. godine). Na koncertu u Sava centu u Beogradu 1999. godine, snimljen je album 'Live in Belgrade' koji je na tržište izašao u ožujku 2000. godine. U posljednjih nekoliko godina svirao je i snimao u Francuskoj, sa grupom Koreni koju je osnovao klavijaturist Bojan Zulfikarpasic. Vlatko Stefanovski je i član grupe Balkan horses band , zajedno sa ostalim poznatim glazbenicima iz sedam balkanskih zemalja. Pojavio se i kao gost na zadnja dva albuma, te na velikim koncertima hrvatske pop zvijezde Gibbonia, zajedno sa nekim svjetskim glazbenicima poput Manu Katche, Pino Paladino i Toni Levin. Posljednji uradci Stefanovskog uključuju i glazbu za filmove, kazalište i balet. On je vrlo poznat po svojoj nevjerovatnoj gitarskoj tehnici, te stvara bogat zvuk ispunjen imaginacijom i jednostavnošću. Njegov trio u zadnje vrijeme nastupa u klubovima od 1000 do stadiona za 15 000 ljudi u Makedoniji, SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, BIH, Srbiji i Crnoj Gori, Bugarskoj... Vlatko Stefanovski je u kontaktu s mnogim umjetnicima, glazbenicima i gitaristima u cijelom svijetu, među kojima su i veličine poput Allan Holdsworth i John McLaughlin. Vlatko Stefanovski živi u Skopju, Makedonija sa svojim obitelji i posjeduje dobro opremljen studio koji se zove 'Esoteria sound studio'. Detaljnije o Vlatku Stefanovskom možete pročitati na njegovoj stranici.  |
09.09.2008., utorak
.: Povijest rock glazbe :.
|
Rock je najizraženiji stil zabavne glazbe sa žešćim riffovima koji je nastao u SAD-u 30-ih godina dvadesetog stoljeća.Rock je, obraćajući se ponajprije mladima, zaoštrio različitost glazbenog ukusa produbivši tako generacijski jazz.Izražavajući revolt prema autoritetima eruptivnom snagom izraza i neobuzdanom energijom, zarazio je mladi naraštaj ubrzo osvojivši cijeli svijet. Rock je postao i više nego samo glazbeni stil: to je način drugačijeg izražavanja i ponašanja i posebnog stila odijevanja i svega ostaloga. Na nastanak rocka su bitno utjecali rhythim and blues , osobito popularan među Afroamerikancima, te country and western, popularan više među bijelcima SAD-a. Mnogi to neznaju no zapravo su "oni dedeki" koji su na plantazama svirali blues,kasnije crnci u Americi koji su na ulici svirali jazz...zapravo su oni postavili temelje za nastanak Rocka. Novi stil odmah je prihvatila široka publika ne mareći za razlike među nacijama, rasama i bogatstvom. Uobičajeni rock sastav ima vokalnog solista, dvije električne gitare (solo gitara i ritam gitara), bas gitaru, koja upotpunjuje zvuk električne gitare, bubnjeve i klavijature (najčešće klavir ili orgulje,sintesajzer).Važan dio elektroničke opreme su različiti mikrofoni, veliki zvučnici i pojačala.Pojačala, osim što omogućavaju veliku glasnoću, važna su za stvaranje različitih zvukovnih boja i sveopćeg dojma. No,ovo je samo neka klasicna podjela. Ima mnogo bendova koji dvije solo gitare, ili samo jednu, ili pak koji nemaju vokala... To se je kroz povijet mijenjalo i mjenjat ce se. Rock je doživio nevjerojatni uspon tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.S Beatlesima započinje prava invazija britanskih rock sastava.Neki ih čak smatraju osnivačima modernog rocka.Njihova popularnost kao i utjecaj na daljnjiji razvoj rocka su ogromni. Jedan od osnivača rock and rolla je bio i Elvis Presley koji je svojim glasom i nastupom na pozornici osvojio publiku diljem svijeta. Današnja najdugovječnija rock skupina koj djeluje još i danas su Rolling Stonesi.Ovaj band je osnovan 1963. godine i djeluje i danas. Još neki poznatiji rock bandovi i sastavi:Bill Haley i The Comets, Motley Crue, Van Halen, Foghat, Poison, Rage Against The Machine, The Eagles, The Doors, Dire Straits. Ima tu i jos mnogo glazbenika koji su izgradili i svoju soloisticku karijeru, npr., Mark Knopfler, John Petrucci, Eric Johnson, Jimi Hendrix, Joe Satriani, Tommy Emmanuel, Vlatko Stefanovski i jos mnogi drugi.  |
08.09.2008., ponedjeljak
.: Robert Johnson i Crossroads prokletstvo :.
|
Čak i oni koji uopće nisu upoznati s blues glazbom znaju, ili su barem čuli, priču o crnom blueseru koji je, u zamjenu za virtuozno gitarističko sviranje i vječnu slavu, prodao vlastitu dušu samom Nečastivom. Ta mitska figura bluesa, koja za blues predstavlja isto što i Charlie Parker za jazz, Hank Williams za country, a Elvis Presley za rock glazbu, jest Robert Johnson. Tajnovitost njegovog života, neuhvatljivost opipljivih činjenica (postoje samo dvije njegove fotografije i potpis na bračnom ugovoru), glazbena genijalnost i virtuozno sviranje, legenda koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, te njegov utjecaj na najveće glazbenike današnjice, stvorili su mitsku, nedodirljivu figuru bluesa, koja bi - da zaista i nije postojala - jednostavno morala biti izmišljena od strane nekog blueserskog romantika. Robert (Leroy) Johnson rođen je 8. svibnja 1911. (ili 1912.) u ruralnom dijelu Mississippija, u mjestu zvanom Hazlehurst. U svojim mladim danima, nakon rada na plantaži, odmarao se svirajući usnu harmoniku i vježbajući gitaru, međutim, realno govoreći, bio je bez glazbenog talenta. Često su ga viđali kako se pokušava probiti do lokalnih blues titana - Sona Housea, Charley Pattona i Willieja Browna, koji su svake subote svirali u Robinsonvilleu - moleći ih da mu dopuste odsvirati jednu pjesmu u pauzi njihova nastupa. Kad su se 'veliki dečki' napokon smilovali i prepustili mu pozornicu, Johnson nije, najblaže rečeno, briljirao. Nakon odsvirane pjesme, izazvao je opće ismijavanje, a on je, posramljen, netragom nestao. Vratio se godinu dana kasnije, prepun samopouzdanja, ponovno sreo stare prijatelje, zasvirao i otpuhao ih s pozornice, ostavivši ih, doslovce, bez teksta s razjapljenim ustima. Nitko nikada prije nije bio sposoban izvoditi glazbu na takav način, nitko nikada prije nije bio toliko brz. Njegov čitav nastup bio je, za ondašnje prilike, posve neshvatljiv. Naime, Robert Johnson nastupao je leđima okrenut publici, često je napuštao pozornicu u pauzi između pjesama. Danas je posve normalno i uobičajeno da neki glazbenici sviraju okrenuti leđima publici (Eddie van Halen to redovito radi kad nastupa po klubovima iz straha da konkurencija ne vidi njegov prstomet i tehniku sviranja), a još je normalnije vidjeti ih kako napuštaju pozornicu između setova pjesama. Međutim, u ruralnom dijelu Mississipija, početkom 20-tog stoljeća, ljudi su smatrali da Johnson nešto skriva, da nešto krije od njih. Postojalo je samo jedno moguće objašnjenje za Johnsonovu virtuoznost, stoga se brzo proširila priča kako Johnson svoj nevjerojatni i brzostečeni talent duguje nečemu drugome, a ne samo upornom vježbanju. Robert Johnson sklopio je pogodbu s Đavlom, govorilo se… Crossroads prokletstvo Sama ideja prodaje duše Đavlu porijeklo vuče iz afričkog folklora, a vezana je uz crnačke poganske bogove. Jedan od njih, Esu, bio je čuvar raskršća, posrednik između živih i mrtvih… Nakon što se kršćanstvo pomiješalo s afričkim vjerovanjima, svi poganski bogovi poprimili su status sličan onome kojeg u kršćanskim religijama ima Sotona. I upravo pod tim utjecajem, pojavila su vjerovanja kako je na raskršćima moguće sresti nikog drugog, doli Đavla… Na raskršću autoceste 61. i stare ceste 8. blizu Dockeryjevih plantaža, dok je u daljini otkucavala ponoć, u mrklom mraku stajao je Robert Johnson s gitarom u ruci. Iz mraka je izašao visok i krupan crnac. Bio je to Legba, Nečastivi osobno. Uzeo je gitaru, ugodio ju žicu po žicu i vratio nazad njezinom vlasniku... Pogodba je bila sklopljena, Robert Johnson postao je virtuozni gitarist, vječni Kralj Delte... Cijena? Prava sitnica. Njegova vlastita duša. Dugo vremena pogrešno se smatralo da je najpoznatije raskršće na svijetu ono između autoceste 61. (iste one koju je Bob Dylan opjevao u "Highway 61 Revisited") i autoceste 49. u Clarksdaleu, u saveznoj državi Mississipi. Međutim, pravo raskršće nalazi se između Clevelanda i Rulevillea, svega nekoliko kilometara dalje. I ma koliko voljeli povjerovati u priču o prodaji duše Đavlu, istina ipak nije ni približna ovoj faustovskoj verziji. Nakon što je ismijan napustio pozornicu u Robinsonvilleu, Johnson se 1929. oženio, a nakon smrti 16-godišnje supruge pri porodu, odlučuje postati blues-trubadur, putuje po Delti Mississipija, gdje upoznaje glazbenika tajnovitijeg od njega samog - ime mu je bilo Ike Zinneman. O njemu ne postoji apsolutno niti jedan provjereni podatak, ali poznato je da je Ike volio vježbati gitaru u mrkloj noći sjedeći na nadgrobnim spomenicima lokalnog groblja. Nikad se neće saznati kakav utjecaj je on imao na Johnsona i da li je uopće imao, ali pod jednogodišnjim Zinnemanovim tutorstvom, Johnson je enciklopedijski upoznao svoj instrument, stekao sposobnost sviranja različitim tehnikama (počevši od, do tada nepoznatog, klasičnog fingerpickinga - gdje palac desne ruke svira bas dionicu, a prsti iste ruke melodiju, poput ruku na klaviru, gdje palac) i sposobnost sviranja različitih stilova, počevši od bluesa, hillibillyja, boogieja, pa sve do popa... Cijelo vrijeme bio je u pokretu, svirao je gdje god je bilo mogućnosti, obišao je cijelu Deltu, a čak je nastupio i u jednoj radijskoj emisiji u Detroitu, gradu o kojem su 'veliki dečki' s početka priče mogli samo sanjati. I baš zbog toga, zbog svog nevjerojatnog talenta i popularnosti, zli jezici počeli su širiti priču o pogodbi s Đavlom: priču su najviše proširivali drugi crni blueseri vođeni ljubomorom, jer u to vrijeme, početkom 30-tih godina 20. stoljeća kad se Johnson drugi put oženio, bio je jedan od rijetkih relativno bogatih crnaca koji se bez straha smio šetati gradovima naseljenim isključivo bjelačkom populacijom. Međutim, i sam Johnson je mnogo doprinio da se legenda proširi. Tekstovi njegovih pjesama "Cross Road Blues", "Hell Hound On My Trail", "Terraplane Blues", "Me And The Devil" nedvojbeno govore o demonima što su ga proganjali, psihički i fizički mučili, te da je Johnson bio posve svjestan kako je samo pitanje dana 'kada će Vrag doći po svoje'. Potrudio se biti brži od Vraga, pa je 1936/37. u dva navrata snimanja u San Antoniu (Teksas), Robert Johnson ostavio svoje jedine poznate snimke: svega 29 pjesama (41 snimka, neke pjesme su snimljene u različitim verzijama) koje i dan danas ježe kožu pri slušanju, jer Johnsonov fatalistički zavijajući glas i luđački ritam sviranja odaju čovjeka progonjenog demonima koji nikako ne uspijeva pronaći svoj mir. Na vrhuncu svoje karijere, 1938., John Hammond, čuveni producent iz New Yorka, želio je Johnsona rezervirati za nastup u Carnegie Hallu. Međutim, kako to obično biva, Vrag je bio brži… Svirajući u kolovozu 1938. na jednoj privatnoj zabavi u mjestu zvanom Three Forks (Mississippi), Johnsonu je ljubomorni suprug, s čijom je boljom polovicom ovaj očijukao, ponudio bocu otrovanog whiskeyja. Svjedoci kažu da mu se tijelo grčilo, da je puzio četveronoške, režao i pljuvao po prisutnima dok su mu se usta pjenila. Njegove navodne posljednje riječi bile su: "I pray that my reedemer will come and take me from my grave". Johnsona su prebacili u Greenwood gdje je nekoliko dana ležao u krevetu pokušavajući izbaciti otrov iz tijela, međutim navukao je upalu pluća od koje je u konačnici preminuo 16. kolovoza (39 godina kasnije na isti dan umrijet će Elvis Presley). Robert Johnson umro je u 27-oj godini života započevši nevjerojatan niz glazbenih genijalaca kojima je život stao u istoj godini (Jimi Hendrix, Janis Joplin, Nick Drake, Kurt Cobain, Jim Morrison i mnogi drugi...). Njegovo tijelo pokopano je u tada neobilježenom grobu, a danas se zna da se njegov grob nalazi na groblju Baptističke crkve u Quitou, Mississippi. Kao svakom uličnom sviraču, što je Johnson cijeli svoj kratki život i bio, nadgrobna ploča prekrivena je kovanicama. Johnsonov utjecaj na popularnu glazbu nemjerljiv je.. Počevši sa starim blues velikanima poput Muddyja Watersa i Elmora Jamesa koji je doslovce živio od električne obrade Johnsonove "I Believe I'll Dust My Broom". Međutim, njegov najveći, zapravo najpoznatiji sljedbenik je Eric Clapton koji je još s grupom Cream izvodio Johnsonov klasike "Cross Road Blues" i "From Four Until Late", a 2004. posvetio mu je kompletan album "Me & Mr. Johnson" s 14 obrada pjesama ovog blues majstora. The Rolling Stones obradili su "Love In Vain", a Keith Richards je oduvijek spominjao Johnsona kao svog uzora. Nevjerojatno zvuči podatak da je Robert Johnson komponirao svoje pjesme na način kao da je već imao u glavi posložene aranžmane za grupu, što je najviše došlo do izražaja kad je Johnsonovo nasljeđe prigrlio Jimmy Page (općenito poznat po svojoj opsjednutošću okultnim) iz Led Zeppelina što je dovelo do obrade pjesme "Traveling Riveside Blues", a ako ste se ikad zapitali oko stihova: "Squeeze my lemon till the juice runs downs my leg" iz pjesme "The Lemon Song" - Robert Johnson je odgovor... Ostali poznatiji izvođači u čijim pjesmama se može čuti utjecaj Roberta Johnsona, ili koji navode kako im je 'Kralj Delte' bio uzor su Steve Earle, John Fogerty (iz Creedence Clearwater Revival), Kenny Rogers, Warren Zevon, Rory Gallagher, Cowboy Junkies, Grateful Dead, The Red Hot Chili Peppers… Ni filmski svijet nije bio zaobiđen utjecaja Roberta Johnsona - sjećate se filma "The Blues Brothers" i pjesme "(Baby Don't You Want to Go) Sweet Home Chicago"? I to je Robert Johnson. John Hammond, Jr., sin onog čuvenog producenta iz New Yorka, proputovao je 1992. Deltom Mississipija intervjuirajući svaku osobu koja bi mu mogla pomoći u rasvjetljavanju i otkrivanju činjenica o Johnsonu. Iz tih intervjua i reportaža izrodio se dokumentarni film pod naslovom "The Search For Robert Johnson". Walter Hill je 1986. snimio film "Crossroads" o mladom talentiranom gitaristi koji želi postati blues glazbenik, za čiju je scenarij (John Fusco) inspiracija bio upravo život Roberta Johnsona. Glazbu za film radio je Ry Cooder, a glavnu ulogu tumačio je Ralph Macchio, poznatiji kao klinac iz Karate Kida. Svoj hommage Johnsonu dala su i braća Coen u filmu "O Brother, Where Art Thou?" iz 2000.  |
.: Joe Satriani :.
|
Joe Satriani sa 14 godina dobiva inspiraciju za sviranjem gitare nakon što sluša velikog i legendarnog Jimi Hendrixa. Prvi put uzima gitaru u ruke 1970.g. i to je početak njegove velike karijere. Kasnije će početi poučavati i druge sviranju gitare između kojih i velikog Steve Vaia. Joe Satriani godine 1974. studira s dvojicom velikh majstora modernog jazza ,gitaristom Billyem Bauerom i pijanistom i skladateljem Lennijem Tristanom. Tehnički zahtjevan Lenni Tristan uveliko utječe na Satrijanijevo sviranje. Godine 1978. Joe Satriani seli na Berkeley, Kaliforniju i počinje sa glazbenom karijerom. Poučava sviranju gitare studente od kojih su neki, Kirk Hammett (Metallica), David Bryson (Counting Crows), Kevin Cadogan (Third Eye Blind), Larry LaLonde (Primus), Alex Skolnick (Testament), Phil Kettner (Laaz Rockit), Charlie Hunter, i Steve Vai. U godini 1986. izlazi mu prvi album pod nazivom Not of This Earth, a 1987.g. izdaje svoj drugi album koji se zove Surfing with the Alien. Album je zabilježio veliki uspjeh s prodajom od preko milijun primjeraka a Satrijanija dovodi na naslovnice velikih časopisa poput Guitar Player ,Musician ,Guitar World i druge. Mick Jagger ga godine 1988. angažira za prvog gitaristu na svojoj prvoj solo turneji po Australiji i Novom Zelandu. Iste godine izdaje live mini-disc Dreaming No. 11 sa četiri pjesme. Godine 1989. izdaje album Flying in a Blue Dream. Na njemu se nalazi 18 pjesama i postigao je veliki uspjeh. Zatim slijedi, godine 1992. album The Extremist ,postiže veliki komercijalni uspjeh i privlači veliku pažnju kritičara. Na radio stanicama se počinju vrtjeti pjesme poput ,Summer Song ,Cryin, Friends i postaju regionalni hitovi. 1993.g. postaje član grupe Deep Purple i godine 1994. svira s njima na turneji po Japanu. 1996.g. formira se projekt G3 ,gdje se na koncertima svira instrumentalna rock glazba. Joe Satriani i Steve Vai na koncertima mijenjaju trećeg gitaristu pa tako s njima na veliko oduševljenje publike sviraju , Eric Johnson, Yngwie Malmsteen, John Petrucci, Kenny Wayne Shepherd, Robert Fripp, Patrick Rondat i drugi. Godine 1998 u prodaju je izašao album Crystal Planet a 2000.g. izdaje eksperimentalni album Engines of Creation gdje većinu pjesama programira na sintesajzeru. Live in San Francisco naziv je live albuma koji izlazi 2001. u solo izvedbi Joe Satrianija. U koprodukciji sa John Cunibertiem i Ericom Caudieuxom godine 2002. izdaje album Strange Beautiful Music. Dvostruki CD album pod nazivom The Electric Joe Satriani: An Anthology izlazi 2003.g., a 2004.g. izlazi studijski album Is There Love in Space. Godine 2006. u prodaju izlazi instrumentalni rock album naziva Super Colossal i iste godine izlazi dvostruki live album koji se zove Satriani Live!. Svojim radom Satriani privlači veliki broj glazbenika i iz drugih glazbenih područja. On kao glazbenik ,insrumentalni rock gitarista ima još puno za pokazati što će njegove obožavatelje uistinu veseliti. OSTALA DIJELA Satrianiu se pripisuje sudjelovanje na mnogim albumima. Na Alice Cooperovom albumu Hey Stoopid iz 1991.g. svira gitaru na pet pjesama (Hey Stoopid, Burning Our Bed, Feed My Frankenstein, Little by Little i Wind-Up Toy). Godine 1992. angažira ga grupa Spinal Tap's gdje svira gitaru na pjesmi Break Like the Wind a još davne 1988. sudjeluje na albumu Imaginos grupe Blue Öyster Cult gdje u jednoj pjesmi svira prvu gitaru. Surađuje sa članovima banda Stu Hamm i sudjeluje na solo albumu Gregga Bissonetta i još na brojnim drugim albumima. Godine 2006. izašao je Ian Gillanov solo dvostruki disk (CD/DVD) gdje na DVD-u Joe Satriani svira tri pjesme (Unchain Your Brain ,Hang Me Out To Dry i Speed King). TEHNIKE Satrianieva tehnika sviranja gitare vrijedna je divljenja i priznata je u cijelom svijetu. Neke od svladanih tehnika su ,tapping ,sweep-picking, volume swells, harmonics, i ekstremni whammy bar efekt. Skalama u solo dionicama pristupa na svoj drugačiji način. Prakticira soliranje na jednoj žici a ne kako to većina radi po čitavoj poziciji. Zato je dobio nadimak 'linear scales'. Satriani spada u kategoriju gitarskog virtuoza kod čega se prvenstveno ističe brzina ,tehnika i čistoća tona. Ima 14 nominacija za nagradu Grammy i 10 milijuna prodanih albuma. Satriani svira na gitari koju je proizvela tvrtka Ibanez i to na modelima JS100, JS1000, i JS1200. JS linija gitara je linija sa potpisom Edge Pro sa Ibanezovim ekskluzivnim tremolo sistemom. Od pojačala prvo koristi Marshall Amplification a od 2001.g. prelazi na pojačalo sa potpisom Peavey JSX. Popis njegovih efekt pedala je velik a neke od njih su, Dunlop Cry Baby(popularna wah-wah pedala), Digitech Whammy, BOSS DS-1 (distortion pedala), Fulltone Ultimate Octave, i Electro-Harmonix POG. Izdao je 23 albuma o kojima vise mozete vidjeti ovdje.  |
07.09.2008., nedjelja
.: Tommy Emmanuel :.
|
Tommy Emmanuel je, za sve one koji neznaju, veliki australski virtuoz i freestyle gitarist koji cesto svoje gledatelje brzim, dinamicnim, melodicnim i ponekad divljim sviranjem ostavlja bez daha. Prvi put ovaj virtuoz posjetio nas je 2004.g. i održao sjajan koncert u Tvornici kulture, i od tada dolazi svake godine. Zagrebacka publika je jednostavno nezasitna, te svaki koncert ovog vrhunskog gitariste posjeti u još vecem broju! Tommy najcešce nastupa kao solist na akusticnoj gitari »Maton«, a kako sam kaže razlog tomu je: „Australske gitare »Maton« izuzetno su dobro ozvucene, što mi je jako važno. Meni treba »masni« zvuk s puno prostora, moj nacin sviranja je vrlo razlicit - sviram tiho, nježno ali po potrebi i raspalim. To mi moje »Maton« gitare omogucavaju i jako sam zadovoljan s rezultatom.“ Albumi mu se prodaju u 50.000 primjeraka, rijec je o glazbeniku koji svira više od 320 dana u godini, a zanimljiva je informacija da ponekad odsvira i dva koncerta dnevno! „Iza“ sebe uvijek ima najbolji bend na svijetu koji ga još nije iznevjerio - njegovih deset prstiju! Tommy Emmanuel je nositelj prestižne gitaristicke titule »C.G.P.« (Certified Guitar Player). Tu titulu je nosio i legendarni gitarista Chet Atkins koji je podredio svoj talent i život gitari i glazbi - zvali su ga Mr. Guitar! C. G. P. stoji za »potvrdeni gitarist«. Chet Atkins i Tommy Emmanuel su se poznavali više godina, a snimili su zajedno i album "The Day Finger Pickers Took Over The World" (1997). Odluka da Chet titulu „C.G.P.“ dodijeli Emmanuelu nikoga nije iznenadila, Atkins se dobro informirao po svijetu i zakljucio je da ju je Tommy Emmanuel dostojan nositi zbog predanosti glazbi koju svira i gitari. Planetarno je poznat po svojoj briljantnoj tehnici sviranja akusticne gitare, nepogrešivom osjecaju za ritam te izuzetno temperamentnim nastupima koji publiku diljem zemaljske kugle ostavljaju bez daha. Mr. Emmanuel je neprikosnoveni showman medu gitaristima, a kritika obicno o njemu piše kao o "gitaristickom kralju". Jedan je americki novinar napisao da bi njegovi koncerti bili zanimljivi i kada ne bi odsvirao niti jednu notu. Lista glazbenika s kojima je Tommy Emmanuel suradivao duga je i impresivna, na njoj su upisane superzvijezde poput Stevieja Wondera, Robbena Forda, Billa Wymana, Roberte Flack, Olivie Newton-John, Johna Denvera, Alberta Leea, Sir Georgea Martina, Michaela Boltona, Jerryja Reeda, a u društvu s najvecima našao se i Gibonni jer Tommy Emmanuel gostuje na njegovom novom albumu. Iako njegovo ime asocira na flamenko, Emmanuel svira blues, country, folk i musical standarde, a njegova tehnika neodoljivo podsjeca na stare blues i country legende Missisipi John Hurta i Chet Atkinsa. Slušajuci njegovo sviranje zatvorenih ociju lako se može steci dojam da na stageu prže bar dva gitarista, kontrabasist i perkusionist, jer Emmanuel iz akusticne gitare izvlaci instrumentalisticki maksimum (sve gitare su mu krajnje izgrebane jer po njima udara rukama, trzalicom ili bubnjarskim metlicama), a ne preže i od uporabe vlastitog cela (simpaticno lupanje celom u mikrofon kao simulacija bas bubnja) ili stopala. Ono što ga dodatno cini izvrsnim showmanom jest nenametljiva interakcija s publikom, i to na nacin da nas izmedu pjesama upoznaje s nekim detaljima iz svog života, prica anegdote sa svojih putovanja ili jednostavno pokazuje rulji kako rastura tu gitaru. Najbolje od svega je što u svemu tome nije dosadan i ne ostavlja dojam ingenioznog show off gnjavatora koji želi samo zadiviti publiku svojom besprijekornom tehnikom. Emmanuel je izdao 18 album, od cega 16 samostalno, te jedan sa Phil Emmanuelom i jedan sa Chet Atkinsonom. Evo popisa albuma, a ako zelite poslusati neku od njegovih pjesama samo kliknite na naziv albuma. Samostalni Center Stage (2008) The Mystery (2006) Live One (2005) Endless Road (2004) Greatest Hits (2001) Only (2000) Collaboration (1998) Can't Get Enough (1996) Classical Gas (1995) Initiation (1995) The Journey Continues (1993) The Journey (1993) Determination (1992) Dare To Be Different (1990) Up From Down Under (1987) From Out Of Nowhere (1979) Sa Phillom Emmanuelom Terra Firma (1995) Sa Chetom Atkinsonom The Day Finger Pickers Took Over The World (1997)     A evo i ako nekoga zanima Tommy Emmanuel Official Website |
03.09.2008., srijeda
.: Glazba :.
|
Sto vise reci? Naslov govori za sebe. Glazba je prije bila bolja ikvalitetnija. Malo je danas glazbenika koji sviraju i stvaraju glazbu iskljucivo radi gusta i radi glazbe, no naravno, ima i onih koji stvaraju glazbu iskljucivo radi glazbe, bez obzira dali ce ici u ducan pjeske ili novim bmw-om, dali ce jesti brazilsku govedinu staru 3mj. ili carsko meso. Malo je pak i onih koji postanu slavni i nastave normalno zivjeti, tj., stvarati glazbu. Postoji autobiografija Anthonya Kieldsa, pjevaca Red Hot Chilli Peppersa u kojoj on opisuje svoja iskustva sa heroinom, kokainom i kineskim bijelim-najjacim heroinom. U jednom dijelu knjige opisuje kako je jedne noci prodao gitaru koju su mu poklonili prijatelji samo da kupi dozu dovoljnu da prezivi noc. Ali to nije bitno. Drugo jutro se probudio i otisao na probu. Koga briga za taj fix i tu gitaru? Mogao je ostati u krevetu do podneva i u krevetu trpjeti glavobolje, ali nije, probudio se i otisao na probu. Otisao je na probu i tamo trpio glavobolje-uz glazbu. Mnogo je glazbenika koji, kada postignu svoje ciljeve, slavu, zgrnu lovu se prestanu baviti glazbom. No, oni se prestanu "javno" baviti glazbom, ali negdje duboko u srcu oni se jos uvijek bave glazbom, ali ne javno. Nadamo se ima takvih vise.  |
