Jedini problem je što mi se ne gleda nogomet. Imao sam istina jednu fazu koja je pocela tamo negdje 1994 s Svjetskim prvenstvom u Americi, kad sam gledao prijenos uživo na Eurosport-u manje više svake utakmice, dok konačno nisam dočekao kraj talijanskog krumpiranja. Tokom nje sam pratio tada jos svježu Peticu, znao who's hot and who's not, taj tjedan. Ko zabija i ko razbija. Ali kako smo se od tad ponešto mijenjali i Eurosport i ja ( nek procjenjuje neko drugi da li u obadva slučaja na gore), moj povećani interes nije zadugo nadživio sljedeće svjetsko prvenstvo. Dobro pogledam još uvjek svjetsko i evropsko prvenstvo u bienalnom ritmu, dijelom zato što uglavnom nemam način za ubijanje vremena s većim faktorom pasivnosti od buljenja u ekran. A nekako mi u pravilu u to doba ustreba tako nešto. Ali liga prvaka, a da ne pominjem seosko prvenstvo, nemaju više nikakve šanse. Nepopularan stav, ali mora neko biti i demode.
No zašto je zapravo nogomet uopće takav hit. Neke, a da se ne lažemo sve češće i neki se samo lože na Beckham-a I Totti-ja. Kao što ja uvjek kažem kad me uvuku u takvu spiku mene momci ne uzbuđuju posebno, pa mi to nije neki razlog. S obzirom da poznatija imena zarađuju hrpu para i karaju manekenke, zbog toga su prema modernim standardima vrijednosti superheroji. Ali čak i da je to zbilja tako ja od toga nemam baš ništa, sve i da nema ženske na kugli zemaljskoj koja ne bi pala na Ferari tog i tog. Neki jednostavno vole izgovor koji im on daje za iživljavanje mentaliteta čopora. Popularan odgovor se vrti i oko ljubav prema sportu varijanti, ali koliko se ljubav prema sportu izražava sjednjem na dupetu i gledanjem nekog drugog kako nabija loptu je također vrlo upitno.
U stvari jedini razlog zbog kojeg je nogomet baš tako cool je izgleda zato što veliki brat kaže da je tako cool. Dok se niko nije trudio reklamirati ga u USA bolila ih je briga za nogomet. Kad je nakon 94 dobio svoj marketinški prostor najednom postaje hit. Istina igra koja zahtjeva samo loptu i livadu ima svojih čari iz perspektive seoskog klinca, ali da one opravdaju stihiju koja omogućava transfere koji se mjere desecima miliona eura nema neke posebne veze s mozgom. Ali baš naprotiv vrijednost ekipa i igrača počela se mjeriti svotom novčanica koju je neko bio spreman izbrojati na njih. Umjesto da lopatanje takvim količinama keša za nešto što je po svojoj prirodi poprilično beskorisno, u stvari često i štetno za silne foteljne igrače koji u svom omiljenom sportu participiraju ždranjem, lokanjem i živciranjem jer je onaj mali koji zarađuje dva miliona eura po sezoni pa ga baš briga šta će biti s loptom fulao gol. To izaziva divljenje i idolopoklonstvo. Male figurice dolaze uredno zapakirane s tv setom i na osnovu svojih rezultata u šutanju balona na majdi postaju nacionalni heroji, autoriteti za izbor odjeće, obuće, guma automobila i svega ostalog što se može navući na njih u što se može uvući njih ili pored čega barem mogu stati i izverglati dvije rečenice s idiota iznad kamere.
To je marketing reći će oni pametni po zanimanju, ali kao što već rekoh na početku ovog bloga, samo zato što nazovete govno drugim imenom, ne znači da manje smrdi. Hoće li Hrvatska pobijediti Bugarsku, baš me briga. Je li Blažević digao pare za svoju šarlatansku pretstavu pred kamerama, sasvim sigurno jest. Hoćete li vi imati nešto od ovakvog ili onakvog ishoda, osim ako ste i sami priključeni na kravu muzaru posve sigurno ne. Ali nije bitno možete se se derati među tisućama grla "Ušlagiran i agresivan, ja sam dušo idealan". I ne zamarati svoje glavice nečim što tako i tako svi rade. Zna valjda i mali Mujo zašto ide kud i svi turci!
|