Koncept lektire i ja se nakako nikad nismo poklopili. I to ne zbog toga što ja nisam volio čitati, daleko od toga. S čitanjem sam počeo još debelo u osnovnjaku dok je izbor lektire bio još loša šala. Prve obimnije žrtve su vjerovatno bile Schwab-ove "Najljepše priče klasične starine" i May-ev "Winetou" koje su u to doba dilali po školama valjda da bi ih nadobudni roditelji čitali dječici. Kako ja nisam imao nikog pretjerano zainteresiranog za takve aktivnosti pročitao sam ih sam. Prve od mnogih.
Pročitao sam i Tolkien-a, dok još niko osim fanatika nije čuo na njega, u doba kad se još smatralo savršeno normalnim da se u knjižarama na trgu republike prodaju knjige štampane u Srbiji, a "Algoritam" je postojao eventualno u kugli jasnovide Kate. Tj. pročitao sam ono što se tada smatralo Tolkien-om bez ovih silnih knjiga koje se pojavljuju u zadnje vrijeme, a koje je valjda napisao posthumno. Tako da ne mogu tvrditi da sam još uvijek u trendu. No ako je trend Peter Jackson i ove krvopije nasljedničke, koje danas pokušavaju unovčiti ime starog majstora, onda je i bolje da smo se trend i ja mimoišli u širokom luku.
Čitao sam čak i Ilijadu i iako ne mogu reći da je bila sva baš divna i krasna, barem se danas mogu od srca smijati svim pametnim glavicama koje ogorčeno protestiraju kako su u "Troji" srezali tih deset godina na par dana i koje žive u blaženom neznanju da ni Homeru nije palo na pamet opisivati ništa osim kraja desete godine ičim dužim od eventualnih kratkih crtica. Biće da im fali antologija razvoja Bradovog Pit-a tokom tih deset godina, ali s obzirom da ih je Ahil uglavnom prosjedio ispred šatora teško da bi ih to impresioniralo sve da je i bilo povjesno točno obrađeno. "Srdžbu mi boginjo pjevaj, Ahila Peleju sina" je stih kojim počinje lokalni prijevod, čisto ako nekog zanima, a ne Dan 1. Dragi dnevniče tak smo ti se mi iskrcali i počeli raspakiravati, nisam nikak mogao naći moj crveni oklop pa sam....
Potrošio sam još tih dana i Herbert-a. Frank-a da ne bude zabune s Brian-om se još i danas natežem, ali hajde on ipak ima i dobrih strana makar je samo "Chip from the old block". Asimova sam čini mi se barem dijelom ostavio za kasnije, Clark mi je oduvijek bio dosadan tako da je jedino što mi se od njega svidjelo dovoljno da pročitam do kraja bio "Pad mjesečeve prašine" ma koliko "Odiseju" kovali u nebo, ali lektiru sam konzumirao eventualno u tragovima.
Da li je primarni uzrok tomu bilo što mi je još od malih nogu prirodna reakcija na "moraš" bila "moram kurac", činjenica da je barem dio tih novopečenih klasika zaslužio eventualno da njime obložim kavez setrinom hrčku ili nešto treće nisam siguran, ali rezultati su bili nedvosmisleni. I dok mi se u osnovnoj još i moglo zalomiti da pročitam "Zlatarevo Zlato" ili "Smrt Smail age..." jedino djelo domaćih "veličina" za koje se zasigurno mogu sjetiti da sam ga pročitao u srednjoj je "Djetinjstvo u Agramu", a ni sa stranim nisam puno bolje stajao! Dobro čitao sam npr. Balzac-a i dosta više nego je bilo po curiculumu, ali to je bila iznimka koja potvrđuje pravilo.
Uletjele su mi čak neke stvari sa sestrine liste omiljenih poput "Pleme spiljskog medvjeda" sa svim mogućim nastavcima, "Dok zora ne svane" ili serijal "Anđelika ovakva i onakva" koje su ona i stara kupovale preko nekakvog kluba knjige. Ali kad bi mi neko pokušao uvaliti Faulkner-a moj odgovor je bio posuđivanje Bukowskog. Ne toliko zato što su mi teme bile bliske, s obzirom da tada nisam ni pio ni karao, ali je stari ipak imao svojih čari, ne najmanja od kojih je bila da je našao donekle zanimljiviji način pisanja besmislenih knjiga od toka svijesti. U stvari statistički govoreći i danas mogu manje više mirne duše reći da nit' pijem nit' karam, ali to već nije toliko bitno za ovu priču.
Kad već pominjem Bukowskog ne mogu a da ne spomenem nešto što sam jučer pročitao na jednom od brojnih blogova koji mi se povlače po bookmark-u. Da ne imenujem sad imena:Vratim se u kuću. Deda naiđe na moju knjigu. Uzme ju u ruke. Čita. U zagrljaju mahnitog života. Okrene na sredinu gdje sam na papiriću zapisivala nešto. Pita me jel to moja knjiga. Joj deda kud si baš to uzeo u ruke, kažem. Mama isto doda: «Da, kud ste baš uzeli Bukowskog...» To je jedino što me može vratiti u život, tj. život čitanja knjiga. Pa sad priznajem da je prošlo nešto godinica od kad sam zadnji put uzeo Bukowskog u ruke, ali koliko me sjećanje služi on u svojim romanima piše upravo da je život besmislen, šablona koja se ponavlja iz dana u dan, bez svrhe, kraja i konca. To što je izabrao cugu i karanje kod kojeg je uglavnom previše pijan da bi svršio ili da bi mu se uopće digao kao lite motiv koji se ponavlja iz stranice u stranicu, poglavlja u poglavlje i knjige u knjigu, mjenja nešto na stvari jedino utoliko što su to očito teme za koje lokalna mladež izgleda smatra da ne mogu nikad dosaditi. I tako je dobio karakterističnu publiku koja nema pojma o čemu to stari ustvari piše. Sad ako je to zbilja jedino što nekog vraća u život, žalim slučaj.
Što se lektire tiče čini mi se da se ciljana publika u 99% slučajeva može podijeliti u tri kategorije, oni koji je prepisuju jer ništa ne čitaju, oni koji je prepisuju jer čitaju nešto drugo, i par bubalica koje je čak i pročitaju, ali zbog psiho-fizičkog modela nemaju od toga bog zna kakve koristi nego na kraju opet samo ponavljaju profesoričine analize kao papagaji, inače osobina koja se čini mi se u našem školstvu cijeni više od bilo koje druge pa tako zarade svoju svetu ocjenu. I sad ako je smisao lektire bila stvoriti crnu listu knjiga koje pod svaku cijenu treba izbjegavati, onda bih rekao da je to učinjeno poprilično uspješno. Jedino je šteta što se na toj listi tu i tamo ipak nađe i poneki naslov koji ne zaslužuje takvo guranje na marginu postojanja.
|