Maslina je neobrana
09.08.2007., četvrtak
Thompson
|
Kao veliki Thompsonov fan odlučio sam napisati sve pjesme sa najnovijeg Thompsnonovog albuma: Početak In principio erat verbu et verbum erat apud deum et deus erat verbum Na početku stvorio je svjetlo, i čovjeka da mu bude slika: »Evo ti pa vladaj zemljom pravedno.« Prvo vrijeme čovjek bješe dobar, bješe slika i prilika Boga, sve dok nije htio puno više. Na svog brata digao je ruku, otimao zemlju, latio se mača, prevario svoga Oca i zagazi u grijeh. Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog. I od tada čovjek vara Boga, na sve strane ratovi i droga, kao da je zemlja izgubljeni svijet. Svađaju se narodi i rase, i proroci lažni zaluđuju mase. Djeca, vjera, tijelo - prodaje se sve. Nekad čovjek bješe samo lovac, a sad bližnjeg ubija za novac. Napada i krade i svijetom sije strah. Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog. Tvoje riječi izvrnuli, Bože, k'o da s vragom žive ispod kože. Ne znaju za milost, ni za kajanje. A ja neću živjet u tom grijehu, neću takav put za našu djecu. E, da može moja pjesma popraviti svijet! Obranimo ljubav, ona svima treba, praštanje i nada darovi su s neba. Pogledaj u oči Stvoritelju svom! Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog. Dolazak Hrvata U junačkoj zemlji miloj, lijepoj i dalekoj, u godini gospodnjoj šest stotina i nekoj, spustila se na tu zemlju sila, plava je krv narod predvodila. Drhti zemlja, kamen puca, kroz nebeska vrata, dojahao bijeli vitez sa mačem od zlata. “ Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete. ” Ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom, i brani je krvlju svojom, povezan si s njom. Ljubi svoju zemlju, ljubi blagoslovljen plod, i ponosno po njoj hodaj svoj zemaljski hod. ” Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete. ” Bijeli vitez krenu natrag kroz nebeska vrata, ostavio Lijepu našu bez gladi i rata. Pred nebeskog Oca klekne s’riječima od zlata: “ Predao sam zemlju svetu u ruke Hrvata. ” A junačka, zemlja moja mila, do danas je riječi zapamtila. Ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom, i brani je krvlju svojom, povezan si s njom. Ljubi svoju zemlju, ljubi blagoslovljen plod, i ponosno po njoj hodaj svoj zemaljski hod. ” Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete. ” Duh ratnika Odakle si i s koje fronte stižeš, ej, ratniče, umornog koraka, odavno se ovdje boj ne bije, zašto kao duh ovuda lutaš? »Ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije, i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira - traži je« Pa ovo je zemlja tvoja, zar ne vidiš ti, domovina koju smo svi snili, za njenu slobodu krv si svoju dao, i tisućljetni san je stvarnost postao! »Ne poznam je takvu i tužna mi se čini, u snovima je mojim ponosna i lijepa, a gdje su joj junaci i sinovi vrli, a gdje vrednote za koje smo mrili!?« Ej, ratniče, te Hrvatske nema, čim propupa snašle je nevolje, podigle se na nju sile tame, udarile na krunu i prijestolje! »Uvijek je bilo i uvijek će biti, onih što će dušu vragu prodati, a vi zato bdijte jer morate bditi, Domovini ponos vratiti!« Sve bi' dao da je vidim, ponosnu i lijepu k'o u snovima, sve bi' dao da je vidim, i opet bi' spreman stao, svoj bi' život dao! » Ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije, i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira - traži je! « Diva Grabovčeva Bila jednom u tim davnim danima, Grabovčeva lijepa kći, gdje iz kamena voda teče na Hercegovu tlu, gdje iz kamena raste cvijeće u sjećanje na nju. Dušman tuče, mlado tijelo ubija, u oku joj gasi nevin sjaj, molitva je na usnama, bila joj za kraj. Umre tijelo, al' duša ode u Gospin zagrljaj. Diva, Diva Grabovčeva, zauvijek na nebu sja. Teče voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj. Pogledaj u oči našim ženama, i kad vidiš jedan divan sjaj, to je Diva Grabovčeva, još je ona živa znaj. Teče voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj. Diva, Diva Grabovčeva, zauvijek na nebu sja. Teče voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj. Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli, vlada opći nespokoj, ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj, o toj ženi, čistoj, hrabroj, Divi Grabovčevoj. Diva, Diva Grabovčeva, zauvijek na nebu sja, teče voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj. Moj dida i ja Preko polja kroz sjećanje ide, kršan čovik, tvrde brade side. Pamtim pogled, tu toplinu oka i svaka riječ je bila mu duboka. Čvrst je dida bio kao stijena, hrabra srca i kamenih gena. Sva je mudrost utkana u njemu, njegove su priče učile me svemu: » Poštenim putem ići, bit će teško znaj, al' samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj. « Ej, da mi je s tobom, kao prije dočekati zore, pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje. Moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme - ista sudbina. Gleda na me planina Svilaja sa očima njegovoga sjaja. Crpio je snagu tamo gore, planina mu iscrtala bore. Njegove su ispucale ruke, meni bile kao mirne luke. Kako da mu zahvalim na svemu, sinu ime dao sam po njemu. » Poštenim putem ići, bit će teško znaj, al' samo ćeš tako stići, gdje je vječni sjaj. « Ej, da mi je s tobom, kao prije dočekati zore, pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje. Moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme - ista sudbina. Ej, da mi je pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje, pa da viknem jače od oluje, da me dida još jedan put čuje. Ej, da mi je s tobom, kao prije dočekati zore, pogledati dolje , sa Svilaje na Petrovo polje moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme - ista sudbina. Neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira Istok, Zapad, svatko brani svoje, a ja ne smijem ono što je moje oduvijek. Jedini moj svijet. I samo zato, za njih sam fašista, a nikad nisam htio tuđe ništa, samo nju, zemlju slobodnu. Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome. Napadaju ta sluganska pera, k'o da oni branili su sela. Miševi, iz rupa izišli! Eh, što im se povampire lica kad se vije naša šahovnica. Sveta zastava. Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome. Nek' se čuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira. U eteru lažu, obmanjuju ljude, tako lako pravednima sude. Jesam kriv, zato što sam živ! Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam. Prozirna demagogija! Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome. Nek' se čuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira. Lipa Kaja Dok se mjesec nebom zlati, znam da tvoja duša pati. Ja te molim, ne predaj se! Jer, kad zora u dan pukne, bit će kasno da jaukne, glasa tvoga ni'ko čuti neće. Da su tvoji prije znali kome su te obećali… Ne daj, Bože, da sad ode, kad smo došli do slobode. Lipa Kajo roda moga, ne udaj se za drugoga. Eeej, lipa Kajo Kletva kralja Zvonimira Prodali su naše snove Judini sinovi, suvo zlato bacili u blato. Buđenje je bilo tako lijepo, možda prekasno, i nevinom krvlju plaćeno. Ej, umorna zemljo, izmučena! Ima li još tko umrijeti za te? Prodali su naše snove Judini sinovi, suvo zlato bacili u blato. Pred vratima tuđim opet za pravdu molimo, težak sada križ mi nosimo. Ej, umorna zemljo, izmučena! Ima li još tko umrijeti za te? Kralju Dmitre Zvonimire, kroz planine odjekuju krici, u tamnici tvoji su vojnici! Izdajice, ne imali mira, ubili ste kralja Zvonimira, izdali ste naše velikane, i sinove što su majke dale. Jučer gledam sliku naroda, baca cvijeće po herojima, a već sutra pobjednike sude, prodaše ih za Judine škude. Ratnici svjetla Kada vidiš kamen na kojemu piše da je ratnik pao i nema ga više, nemoj samo proći k'o da ne postoji tu su hrabro pali prijatelji moji. Slušaj kako grmi, kako more pjeni, pitaju te jesu li zaboravljeni. Za njih se pomoli, nek' mi braća znaju heroji se nikad ne zaboravljaju. Branili su zemlju, i rame uz rame k'o ratnici svjetla stali protiv tame. Zato zora sviće, zato dan se budi, hvala im na svemu, slobodni smo ljudi. Dan dolazi Ljeto, jesen, zimu i proljeće, sve to jedan život nosi. Kada s neba anđeo dolijeće, rađamo se i odemo bosi. Zbogom, nebo plavo, i mog doma rosna travo, dobri moji prijatelji svi, zbogom, ljubavi. Dan dolazi, za heroje i sirotinju. Dan dolazi, da se spase koji vjeruju, zapjevajmo, dan dolazi. Kada zora rano zamiriše, ja je neću vidjet više, a kad divlje ruže procvjetaju, raduju se koji znaju. Zbogom, nebo plavo, i mog doma rosna travo, dobri moji prijatelji svi, zbogom, ljubavi. Dan dolazi, za heroje i sirotinju. Dan dolazi, da se spase koji vjeruju, zapjevajmo, dan dolazi. Tamo gdje su moji korijeni Podiglo se sunce i toplinu prosipa, a jutro mi nosi miris smilja gorskoga, pa se sjetim zlatnih suza, burnog vremena, bio sam k'o divlji vjetar svih tih godina. Kada čujem naše pjesme, krv u meni vri, to je ljubav što u duši godinama zri. Kako vrijeme ide, tu sve jače pripadam, neću svoje lice kriti, samo jedno znam. Bog će uvijek svakom dati, samo treba vjerovati, biti Božjeg lica slika, posijati gdje si nika'. Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota živi u meni. Tamo nosim svaku pobjedu, svojoj zemlji, svome narodu. Odvest ću te u dolinu moje radosti, kod izvora sreće, pokraj rijeke mladosti. Nek' nas nebo blagoslovi, snove ostvari i sinove sokolove da nam podari. Bog će uvijek svakom dati, samo treba vjerovati, biti Božjeg lica slika, posijati gdje si nika'. Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota živi u meni. Tamo nosim svaku pobjedu, svojoj zemlji, svome narodu. Sine moj Šutnja je često jača i od riječi, ali pjesma ruši sve. Tuku na me vjetrovi razni, al' ne dam se zbog tebe, sine moj. Znam da sa tvojim pogledom toplim vidiš u meni sve, al' i ja tebe gledam k'o nebo i živim za tebe, sine moj. Neka na putu tvom vodi te Bog, izdati nećeš tad ti roda svog. Samo je vjera sačuvala mene, ljubio sam Boga, a on mi dao tebe, sine moj. Neka u tvom srcu uvijek ima mjesta za dobre ljude sve, koji pod svetim barjakom idu kroz javu i kroz sne. Šutnja je često jača i od riječi, ali pjesma ruši sve. I tebe će tući vjetrovi razni, al' ne daj da slome te, sine moj. Neka na putu tvom vodi te Bog, izdati nećeš tad ti roda svog. Samo je vjera sačuvala mene, ljubio sam Boga, a on mi dao tebe, sine moj. |
