mare210681

Kako
Kako se zaboravlja
Ti si to lako
Al' kako ću ja
Kako se
Smijati poslije svega
Ti si to lako
Al' kako ću ja
Kako se ne voli više
Ti si to lako
Al'kako ću ja
Kako se lik najdraži briše
Ti si to lako
Al' kako ću ja
Kako se
Dočeka sutra
Ti si to lako
Al' kako ću ja
Kako se trijezan
ostaje do jutra
Ti si to lako
Al' kako ću ja


( igor) 2006

Ostavila me, sa mojim mrakom
Sa nemirom mojim
U mojoj samoći
Ostavila me, u mome kajanju
U krivnji mojoj
U mojoj nemoći

Ostavila me, sa mojim saznanjem
U trideset godina
što mi je značila
Ostavila me, u šutnji mojoj
A trideset godina
je kraj mene bila

Ostavila me, sa mojom savješu
A saznala nije, da bila je jedina
Ostavila me , u mome neznanju
Da voljela je
pak i Jesenjina

prosinac,2007

Zgriješih li nešto
više od toga
Što te se, oduvjek sjećam
Što te ponekad
i nakratko ukradem

Zgriješih li nešto
više od toga
Što sam, drugačija od nje
Što sam, onakva
kakva tvoja,
ne bi nikad bila

Zgriješih li nešto
više od toga
Što sam preslaba
Ali samo na tebe
I što sve drugo
imam pod kontrolom

Zgriješih li nešto
više od toga
Što ti ne praštam
Što ti još uvijek ne zaboravljam
Da si me, samo ti
Tako grešnom učinio

( prepoznaćeš se )

kolovoz, 2008

Čemer
Bijes
Jad
Nemoć
Ljutnja
Ili
Kako se već zove
Ovo
Što nas ugrize
Što nas zarazi
I
Unutra

Prokletstvo
Osveta
Grijeh
Mržnja
Ili
Kako se već zove
Sve ovo
Što nas pritisnu
Što nas slama
Nevjerica
Šok
I
Smrt
Nenajavljeno utrča
u naše živote
Nevjerica
Šok
I
Smrt
Nenajavljeno utrča
I
Osta
u svima nama

srpanj, 2007

Kada bi se tuga, sva skupila njena
izrasle bi planine od bola teške
i visoke do duge
Kada bi se suze, sve skupile njene
potekla bi jezera, od rijeke suza
Jezera od tuge

Kada bi se sjećanja, izbrisala njena
otvorile bi se jame, od crnila prazne
i svijet bi bio bez boje
Kada bi se snovi, ostvarili njeni
počelo bi vrijeme, neko novo vrijeme
Samo za njih dvoje

(Dijani)

kolovoz, 2006

Molio si samnom ,za bolesnog dida
Molio i skrivao , od mene suze
Kako sada molit, dragom nebu ,tata
Kako Mu oprostit, što mi tebe uze

Je li sada anđele, tješiš moj tata
Za bolesnog dida, jel' se s njima moliš
Je li nebom plešeš, sve plesove naše
Je li znaju anđeli,šta najviše voliš

Moliš li sad s Nebom, za bolesnog dida
Moliš li i skrivaš , od anđela suze
Kako sada molit, dragom nebu tata
Kako Mu oprostit, što mi tebe uze

( Anđeli )

kolovoz, 2006

Noćas će kiša, pomilovat zemlju
zahvalno bit će, njoj žedno tlo
Noćas će munje,gromovi s neba
opeći i spržiti , na zemlji zlo

Noćas će molitva,naći mog tatu
Pokazati mu, moj novi ples
Noćas će poljubac, mom malom bratu
Otjerat od mene, srdžbu i bijes

(Anđeli)

srpanj, 2006

Da pričati možemo
sve šale vaše
smijali bi se
svi redom do jutra
Da ispričati hoćemo
sve zgode vaše
ne bi završili
barem do sutra
Da plesati možemo
ko' i vi do zore
na svakoj bi fešti
zadnji ostali
Da imamo srca
ko' i vas oba
Voljeti ljude
i mi bi znali

Zvirići , srpanj 2006

Ne kuni
Ne kleti
I njima je teško
Slomljen je
i njihov
životni mir
Ne zamjeri
Ne psuj
I njima je zla kob
a ,njihova žrtva
krvavi pir
I zato
Ne kuni
Ne kleti
Ne budi proklet
Kao što
On je proklet
proklet
i sad i dovijek
I zato
Ne kuni
Ne kleti
Ne zamjeri
Ne psuj
budi ono
što Oni su bili
Budi Oni
i ostani
Čovjek

Zvirići , srpanj, 2006

Bože...
Otkud u čovjeku
Toliko jada
Otkud toliko
Zlobe i nemira
Bože...
Zar ubio je
Baš zato
Tek tako
Samo iz hira

Bože...
Otkud u čovjeku
Čemer i pepeo
Otkud mu
crni u venama dim
Nije to bio
Tvoj moj Bože
Bio je to
Sotonin sin

Zvirići , srpanj, 2006

Mile...evo ih ovdje
na Zviriću, u tvom Šušnju
bućaju
ne znaju što drugo
već cilu noć ko i lani
Nisi im reka ,neka dođu
Nisi ni mora
Došli sami

A samo dan prije
su jedan uz drugog
korakom sporim
nogu uz nogu
koračali s tobom
tvoju zadnju šetnju
Koračali s tobom
ka tvome grobu

Svaka im buća
okrugla, teška
i svaka izbija
jednu do druge
al' nijedna buća
nesretna ne zna
kako im izbiti
tu silu od tuge

Svaka im buća
jednako teška
i svaka kotrlja
u tihome muku
Al' ona teška
Najteža buća
Nikako iz grudi
iz njihovih ruku

Mile...evo ih ovdje
na tvome zogu
uz tvoju kuću
Šuteći,nijemo
pognutih glava
Valjaju jednu
za drugom buću

(Mile Jurković 1959-2006)

Zvirići, srpanj, 2006

Neću da plačem
jer i ti bi reka
Pizdune jedan
šta se tu kriviš
Neću da plačem
jel' tako ćaća
Ružno sam sanja
Ćaća ti živiš


I neka ne plaču
javi im ćaća
Pa, ti si na putu
još samo do sutra
I neka ne plaču
reci im ćaća
Neka se probude
svi prije jutra

I zato dođi
već sutra ćaća
Nedaj da sanjam
ko' boga te molim
I zato dođi
da svane , ćaća
Da te bar malo
još više volim

( Frani, )

<font size=3>Zvirići ,srpanj,2006

Bože...toliko smijeha...

Zašto... Bože toliko i suza....

Odma desno uz sam rub
obitava "krupni zub"
To Milini su rasni vranci
stari konji i magarci

Preko puta Milin "enac"
tako nazva igralište
a, uz njega "abizoga"
drevno staro bućalište

"Ako bog da vinograd"
piše iznad reda loza
Možda nešto i ostane
pored gladnih , mladih koza

Koze su u "sitnom zubu"
i izleša se često neka
kada Braco, rodijak dođe
il ko drugi izdaleka

Tu je i "sitna perad"
kokoš, patke, golubovi
Zbog njih nekad i zasmrdi
neobični "šušanj" ovi

Šušanj, noću kad upali
sjajne svoje reflektore,
tu se buća, igra stalno
pa ponekad i do zore

Braco, Mario, Ikić , Juka
najćešća je družba tamo
Je li ušla ili nije
malo tamo, malo vamo

Džaba žene, džaba dica
nikom od njih nije stalo,
sto eura je partija
uvik kažu : Još će malo

Kupija im Mile brod
nećel malo k moru poć
da bi nekad u svoj Šušanj
on odmorit moga doć

Ali njima se ne plovi,
kakvo more, još mu vele
počupat mu lozu hoće
jer, teniske terene žele

Smrka im se Mile na to
ali, staviše ga na kušnju
Već će sutra bager počet
kopati po starom Šušnju

Zvirići, Milin Šušanj, kolovoz 2005

Kažeš da sedan i po godina imaš
isto tako kažeš, da pišem osam
Zanima te lipoto, zašto pišem, zbog čega
Zanima te sve, zanima te tko sam

A mene, oko zeleno, eto zanimaš ti
čiji si , od koga si
jer nisi ko svi...
Nježan si i pažljiv
i smišan pomalo
Radoznao i bistrica
Slatko dite malo

Evo ću na brzinu, pisat pismu tebi
Tražio si pismu, pa zašto i ne bi
Danas san te vidila, evo prvi put
u krilu si mi plaka
i drhta ko prut

S ljuljačke si pa', koji sat prije
kvrga ti na glavi, još prošla nije
I ništa ne bi bilo, da istog dana nisi
S motora pao i drvo ubija ti si

Sada si se smrka, na ovo što pišem
uvatija se za glavu
i moliš da brišem
"Ako već moraš pisat, onda piši s konja,
Ubiće me ćaća, što sam tako pao...
Piši da sam s konja, da ćaća ne bi znao"

( Antoniju)

Zvirići, 2005

Noćas su mi u snu vile
nešto dugo šaputale
raspustile duge kose
u kolo me svoje zvale

Noćas su mi u snu vile
dovele i moga dida
da još jednu priču staru
on mi noćas pripovida

Noćas su mi u snu vile
rekle da je vrime stalo
da će želju mi ispunit
Uvik bit ću dite malo


Vran, srpanj 2005

I tišina ovdje ima
neku svoju melodiju
i dan i noć, ima ovdje
svatko svoju rapsodiju
Cvrčci ovdje su orkestar
bez prestanka koji svira
Publika im zvijezde s neba
a vjetar im dirigira

Lišće, ovdje, valcer pleše
u večernjim haljinama,
drveće mu džentlmeni
i do zemlje mu se klanja
Sunce ovdje, kamen kupa
mirisom od gorskog bilja
Svaka travka ima ovdje
iza uha parfem smilja

Vran, srpanj 2005

Bila sam po cilom svitu
svitom cilim sam se skita
Na Zviriću noć mi lipša
od Londona i od Splita

Mama mia, te lipote
nigdi nema nadaleka
mama mia, di sam bila
Ovdi sam ovo čeka

Na Zviriću no lavore
svakog dana svi mangiare
janje, žabe i jegulje
crvene i žute dinje

Na Zviriću svi me znaju
ko u mome južnom kraju
Ovdi bi bija i ja
ovdi mi je Italija

Svoj sam ovdi kavaliere
i svima im je piacciere
Ovdi bi osta i ja
Ovo mi je Italija

( vićencu )

Zvirići 2005

Prosili je prosci razni
Turci, Grci i Rimljani
Tražili su ruku njenu
mnogi znani i neznani
Glagoljica, latinica
svako pismo za nju znalo
Neretvansku ljepoticu
svako pismo opjevalo

Narona joj usred grudi
sačuvala dvore svoje
A utroba joj , plodna kažu
skriva tajnu stare Troje
Ljepota je njena vječna
i od boga joj je dana
jer , nebeska je zaručnica
samom nebu obećana

Zvirići , kolovoz 2005

Zaplesala gorska vila
po dnu brda Ercegova
Ercegova ljubimica
Rasplela je kose plave
na postelji od kamena
mjesečeva miljenica

Zapjevala je iz srca
škrte zemlje i goleti
sjajnih zvijezda mezimica
Odmorila je umorne
i sve druge izgubljene
anđeoska družbenica

Izmamila je osmjeh svima
pa i onim,
nesretnima
zaigrana tinejdžerica
Ugasila je strašću svojom
žeđ i želju nevoljenom
vatrena ljubavnica

Zasjenila je ljepotom
i ljepotu zlatnog sunca
ove zemlje krasotica
Zaplakala, zbog samoće
čekajući svoga princa
ljepotica Kravica

Zvirići, kolovoz 2005

Kako li je duba starog
lipa nošnja samo bila
dočeka je taj did stari
a i mnoge ispratija
Dičje pisme, a i gangu
otpivati sve je znao
Priče stare i legende
puno puta prepričao

Vidija je stari dub
i što se smilo i što nije
ali znao lisac stari
što da rekne,što da skrije
I volija je cili život
ovo misto, ljude ove
Još im s vjetrom tiho šapće
i imenom on ih zove

Preživija je stari dub
sve ratove i nevrime
Nadživija stari vuk
sve junake, starješine
Odnija sa sobom dub
puno tajni, uspomena
Ubilo je, tog ajduka
trista lita i trista zima

Nema više starog duba

Zvirići, kolovoz 2005

Još uvik ga vidim
di stoji na putu
začešljan i obrijan
u misnom kaputu

Ive...Ive...!

Ive...punjku...Ive !

Još uvik ga vidim
di stoji na putu
nediljon ujutro
u misnom kaputu
Nekako živi
još uvik po svome
nekako luta
u sjećanju mome

Ive...Ive...!

Oj...oj Miško, oj...

Ive...punjku, Ive...
Oću ..oću...
Miško moj !

Zvirići , kolovoz 2005

Jesu li ovdje
vile majko
bilome vrancu
pletenice splele
jesu li ovdje
vile noću
plesale i pjevale
Jesu li
ovdje
vile majko
nosile haljine bjele

Je li vilinu priču majko
tvoja majka
od svoje majke
prvi put čula
i je li i njoj
malenoj
nekad bila najdraža

Je li ovdje majko
priča postala
Priča, koja je
dvadeset i više godina
u meni čučala
Vilina priča
dvadeset i više godina
u meni spavala

Nema te više majko

Nema ni tvoje
ni njezine majke
Nema više ni jedne

Ali priča
priča je ostala

Ostala
a nisam ni znala

Zašto sam se majko
viline priče
baš ovdje
i danas sjetila
Zašto me se
vilina priča
baš danas i ovdje
toliko dotakla

Zašto se vilina priča
danas
starim grobljem
samnom prošetala

&&&&&

Iz staroga groblja
stidljivo vire
stari grobovi
od kamena
Iz staroga groblja
skromno se šepure
stari spomenici
pod mojim stopalima

Dragi stari spomenici
od bijelog kršnog kamena

&&&&&&

Možda je
ispod
kamena ovog
kolo započeto
Započeto majko
ono tvoje iz priče
vilino kolo

Pričino kolo

A naše breme

Možda je
ispod
onog do njega
kolo započeto
i na krilima života
zaplesalo
i plesalo

Plesalo
kroz vrijeme

&&&&&

Ispod tog jednog
kamena starog
leži majko
tvoj did
i tvoja baba
zajedno snjim
Na tom jednom
još starijem kamenu
nečijom rukom
i godina uklesana

Tisuću sedamsto i neka

Sedamsto i neka
godina napisana

&&&&&&

Vilino kolo
smo svijetom plesale
djecu rađale
i ti majko
i tvoja majka
i njezina majka

Vilino kolo
smo svijetom plesale
prezimena mjenjale
i ti majko
i moja baka
i njezina majka

i moje djece majka

&&&&&&

Možda majko nisi znala
da su tvoje zadnje unučice
u kolu zaplesale
kod maloga mjesta
kraj velikog Zagreba
Možda majko
nikad nisi čula
da je Pleso
dobilo ime
zbog vilinog kola
koje tamo pleše od davnina
Ps.
I ja sam to tek nedavno saznala

&&&&&&&

I sve mi se nešto majko
sve više čini
da se
ni tamo
vilino kolo
zaustavit neće
Da će i tamo
dočekati
još samo koje proljeće
Da će vilina priča
i tamo napisati
samo još
koje nove stranice

I sve sam nešto majko
sve više sigurna
da naša
naša vilina priča
postati bogatija
za samo
još jedno novo
novo narječje

&&&&&&&

Ne znam
što će biti još majko
Ali znam
da je danas
malo počinulo
vilino kolo
Da je danas i ovdje
zablistalo
i zapjevalo od sreće

Znam da
umorno je bilo
umorno od plesa
već cijelo stoljeće

&&&&&&

I ne znam
što će još biti majko

Ali znam da
nisam sigurna
da ovdje
vilina priča
još uvijek
svoj kraj ispričati neće

I ne znam
što će još biti majko

Ali znam da danas
nekako sve više vjerujem
Da će ovdje
još jedna
naša vila
usnuti i leći
Pod naš
Vranski kamen
Pod naše
Planinsko
Cvijeće


mojoj majci 1939-1993

kolovoz 2005

&&&&&&&&

Ps.

Nekako majko
sve više vjerujem
da ni ovo nije
baš sve slučajno
Da nismo
baš sve
samo
mi birale
jer
bile smo
erceguše
došle
bosanke
A tko smo zaista
samo su one znale

Nekako majko
sve više vjerujem
da nismo
niti šperke
ni vlainje
da niti dotepenke
nikad nismo bile
Jer,
čije je kolo
to znaju
samo one
Čija je priča
to znaju samo
samo naše
vile


&&&&&&