O KAD BIH MOGLA

O KAD BIH MOGLA

O, da mi se uvući u nevidljivost i nevidljivo i nečujno plakati.
Nevidljivo tvoju sliku ljubiti.
Nevidljivo i nečujno vrištati.
Nevidljivo i nečujno tebe danju i noću dozivati.
Nečujno tvoje ime vikati na sav glas.
Sve porazbijati.
Nikome ne dozvoliti ni riječ utjehe da mi kaže.
Ma sve su to floskule, isprazne, unaprijed smišljene riječi.
Želim samo plakati, vikati, a zatim utonuti u tišinu i dugo, dugo gledati te u svojim mislima.
Samo za sebe.
Samo na svoj način.
I ostati dugo, dugo, bas dugo u naslonjaču.
Tu gdje si zadnji izdah dao ovom prostoru u kojem se nalazim.
Sve dok osjećam da si tu.
A onda možda otići daleko.
Možda otići zauvijek.
Ili se nekad možda opet vratiti.
Mučno je i teško dati odgovor na tu dilemu.
Ništa vise neće biti isto.
Ma kakvi isto, neće biti niti slično.
Doći će neki divlji vukovi i uzeti mi dušu, dobrotu, blagost.
Mogla bih postati losa bližnjima i sebi.
A vukovi kao vukovi, samo čekaju svoju žrtvu.

MARUŠA