By endurance, we conquere

...

Jos prije puta, ljudi s kojima sam se dopisivao (i Hrvati koji su tamo bili, a i Guatemaltecosi) su nas plasili tim glavnim gradom... kako je opasan, posebno nocu, kako se nikako ne bi smjeli zadrzavamo u njemu ako sletimo noci, bla, bla, bla.... A nas let ne samo da je stizao nocu, nego je i kasnio, tako da smo umjesto u 20h, u Guatemala City sletjeli u 22h. No, sve oke jer nas virtualni prijatelj i domacin Greg, koji zivi u 40 km udaljenoj Antigui, narucio je taxi za nas koji nas je cekao na aerodromu. Taksist je drzao papir s nasim imenima (kao da smo neke slavne osobe) i nakon pola sata voznje i 25$ manje u dzepu, vec smo bili smjesteni u lijepoj, starinskoj kuci tog Francuza koji je ozenio Amerikanku i preselio zivjet u Antigui gdje ima svoj kafic.



Ujutro smo posjetili to malo pitoreskno mjesto, punim imenom Antigua Guatemala, što znači Stara Guatemala. Naime, nekad je to bio glavni grad ove zemlje, al uslijed više potresa koji su ga pogodili, odlučeno je da se državna administracija i vlada presele u novosagrađeni i sigurniji Ciudad de Guatemala oliti Guatemala City. Znam, nisu baš imali inspiraciju kad su davali imena gradovima. Antigua je okružena brdima među kojima su se uvukla i tri vulkana.
Sam centar mjesta ima paralelno i okomito poredane ulice s niskim zgradama svakakvih boja. Pločnici su napravljeni od asfaltnih kocki, ali slika će vam sve bolje predočiti.


Posebnu pozornost obratite na guatemalske "valjke" za ravnanje asfalta u obliku drvenih štapova zabijenih u panjeve

Budući smo u Guatemalu došli kad počinje preduskršnji post, pogodili smo dan kad se odvijala velika subotnja procesija. No, zanimljivije je bilo ono što joj je prethodilo. Lokalno stanovništvo ispred svojih kuća ili trgovina stvara prava umjetnička djela... od čega? Od obojene piljevine!! Evo slika, pa ćete bolje skužiti o čemu pričam.

Najprije pospiju piljevinu u pravokutno oblikovani dio na ulici...

...zatim razne oblike i figure obojaju sprejem...

... pa dodaju sitne detalje...

...ili travu i cvijeće.

I konačno, nakon sati i sati rada, "žrtve" bogovima u obliku umjetničkih djela bivaju pregažene procesijom koja prolazi ulicama, ali meni taj glupi religijozni mazohizam nije zanimljiv, te krećem dalje. Trebalo je pronjuškati poznati sajam u Antigui, gdje sve vrvi od ljudi i najrazličitijih stvari koje se prodaju.


Na standovima se moze svasta naci za bagatelu, npr. second-hand majice po 5 kn...

...ali i razno voće i povrće, koje na ovoj pjaci ne bi uzeo nit da mi ga poklone (pogledajte samo smece uokolo)

Ogrlice, narukvice, novčanici, torbice, majice, slike, figurice, maske, posude, tanjuti, križevi, ručnici, tepisi, vaze, gobleni... sve se to nalazi u drugom, otmjenijem marketu, ograđenom zidovima i krovom. Mali gradić unutar gradića.



Vazno je cijenkati se jer prodavaci ponude cijenu, a ako vi sutite, sami vas pitaju koliko vi nudite. Jos jedna zanimljivost je da u nekim trgovinama rade i sama djeca od 10-12 g. i dobri su trgovci. Inace, svi su lokalni ljudi tako dragi, dobri, nasmijeseni, voljni pomoci da me to najvise od sveg odusevilo.


Ovakve kaoticne situacije su na ulasku u svaki grad, pa tako i kad smo prolazili kroz Chimaltenango.

Treci dan smo uplatili izlet i otisli mini-busom na jezero Atitlan, udaljeno ok 60 km. Vozili smo se sat i pol po vijugavoj cesti koja na nekim zavojima nema zastitnih ograda, a ispod je provalija od barem 50 metara. Dobro sam sve vidio jer sam sjedio na prdnjem sjedalu, ali srecom, vozac je bio smiren i nije ludovao po cesti. Tako smo na jednom zavoju stali za cik- i pis-pauzu jer se pruzao lijep pogled na jezero, ali udavile su me klinke koje prodaju silnu bizuteriju, sjatile se oko mene i nadglasavale jedan drugu:

Compra senor, compra. Solo dies quetzales, compra for favor...

Mjesto Panajachel (Panahačel ili skraćeno Pana), kojeg su Greg i vecina ljudi u Antigui hvalili, olicenje je kica, neukusa, prljavstine i kaosa. Trgovina do trgovine, stand do standa, agencija do agencije... i svi nesto nude i prodaju... odjecu, obucu, bizuteriju, izlete. Kao Dekumanova ulica u Porecu!



Oko jezera su tri vulkana i desetak mjesta. Mi smo po savjetima drugih, te po vlastitom izboru izabrali otici u San Marcos La Laguna.



Sve ovo na karti izgleda lijepo, atraktivno i fancy, ali nemojte misliti da su sve to luksuzni gradići za odmor i ljetovanje, s otmjenim hotelima i prvoklasnim gliserima koji ih povezuju. Ne, ne... sasvim drugačije. Pogledajte samo kako izgleda "luka", tj. pristaniste u Panajachelu.



Lokalni lovatori-poduzetnici na dugu drvenu brodicu utrpaju sto je vise moguce ljudi i opet, kao i kondukteri u busevima, sami odrede koliko cete platiti kartu.



U tim brodicama putuje lokalno stanovnistvo koje se vraca svojim kucama u okolnim mjestima uz jezero, ali i turisti-bijelci koji idu na nekoliko dana uzivati uz jezero ili polaziti (vise)tjedne skole spanjolskog jezika koje se u Guatemali nude na svakom mjestu.

Ovo je kako izgleda mjesto Santa Cruz vidjeno s brodice

Nakon sto je iskrcan dio putnika, slijedi novo picenje po jezeru i novo stajanje u svakom mjestu uz obalu na putu do San Marcusa, koje je trajalo malo vise od sat vremena.



Kao sto rekosmo, mi smo izabrali San Marcos za dvodnevni chill-out, tocnije hostel nemoguceg imena - Aaxulaax. Cim smo stupili na tlo, prisao nam je 14-godisnji Jose, koji nas je stalno slijedio, pa smo ga promovirali u naseg vodica po mjestu.

Jose ispred ulaza u njegovu osnovnu skolu u San Marcosu. Komentar suvisan

San Marcos je zapravo skup 40-ak stracara, jedne derutne skole, igralista i naravno luksuzne crkve (a kakve bi inace mogle biti?) ispred koje je neki propovjedac imao svoju seansu pred mnostvom ljudi. Mali Jose je dosao i drugo jutro do nase sobe, pa smo ga castili doruckom.



Siti i odmorni, rekli smo mu da nas odvede na neku dobru plazu gdje smo se prvi put kupali u vulkanskom jezeru i odmah pocrvenjeli jer je mjesto na 1.500 m nadmorske visine.



Dok smo skupa lezali na pontonu, Jose me malo ucio spanjolski, ja mu pricao o Hrvatskoj i na hrvatskom, a on zakljucio kako moj jezik slici izraelskom?!



Na kraju smo malome dali 15$ za dva dana sto je bio nas vodic, a ja mu jos poklonio moju majicu i dvije olovke (iako je htio moj ruksak) i na kraju me pitao: Kad ces opet doci? Rekoh: Za 6-7 godina. Popodne smo dosli do drvenog mola i cekali brodicu da nas odvede nazad u Panajachel gdje smo ulovili mini-bus za povratak u Antiguu.



Guatemala je izrazito prljava zemlja. Ovdje nisam vidio ni jedan kontejner za smece, a kosevi se broje na prstima jedne ruke. I tako ljudi sve bacaju po ulicama, uz ceste, ispred kuce. Cak i kad se vozite daleko izvan ikakvog naselja i usred divljine, smeca, papirica, zeljeza i plastike ima posvuda oko vas.



Automobili koje Guatemalci voze su gotovo svi derutni, a lokalni autobusi su oni stari zuti americki skolski busevi koji su u Americi odavno rashodovani, a koje su neki guatemalski "poduzetnici" otisli tamo kupiti, pa dovezli ovdje, prefarbali i sad s njima zaradjuju.



Ali ako vam kazem da gradska karta kosta kunu i pol, a voznja do nekog mjesta udaljenog sat vremena dodje 5 do 7 kn, pitat cete se kako je moguce s takvim cijenama ista zaraditi? No se! ("ne znam" na spanjolski). A i to placanje voznji je posebna prica. Ukratko... karte ne postoje, ne izdaju ih! Pitate konduktera koliko je karta, on vas pogleda, razmisli odakle biste mogli biti i pukne iznos. Ako zakljuci da ste Amer, cijena je najveca, ako smatra da ste Europljanin, cijena je nesto niza, a najniza i konstantna je za lokalno stanovnistvo. Mislim da ovo ima smisla, a i da nema, morate mu vjerovati i platiti koliko vam kaze. No, to su tako mali iznosi da ne treba oko toga razbijat glavu. Inace, valuta u Guatemali je quetzal (kecal) ili quetzales (kecales) za mnozinu. Ljudi je znaju skraceno zvati kju ili kjuz. Oznaka joj je Q, a ime je dobila po istoimenoj nacionalnoj i lijepoj ptici zelene, crvene i bijele boje, s dugim repom. Vrijednost valute? 7,5 Q = 1 $ = 5 kn