18.10.2004., ponedjeljak

Nevolje u raju Oduvijek sam vjerovala da sam dijete sreće. Rođena i odrasla u predivnoj obitelji punoj ljubavi i topline razvila sam poštovanje i zahvalnost prema onome što mnogi nazivaju srećom. Nikada mi ničega nije falilo, uvijek sam imala obitelj s kojom sam mogla podijeliti veselje, tugu, zabrinutost i entuzijazam. Okolina puna potpore i razumijevanja mazila me i pazila istovremeno me pripremajući za život van našeg malog svijeta koji nije uvijek onakav kakvog smo ga zamišljali kao djeca. Poput svake klinke i ja sam zamišljala svoj život poput bajke u kojoj zajedno sa svojim najbližima živim sretno do kraja života. Tada se kraj činio poput otrcane fraze izmišljene od manje sretnih. Moji bližnji i ja biti ćemo zajedno zauvijek. Ništa me nije moglo uvjeriti da će biti drugačije. Godine su prolazile i ja sam sa sažaljenjem gledala na one manje sretne. No, sreća nije vječna. Ili možda ima svoje uspone i padove poput ostalih stvari u životu. Dugo sam negirala očite znakove da i mene sljeduje isto. Postepeno je došlo vrijeme za naplatu. I to u ratama. Prije puno godina moj je mali raj zauvijek uzdrman u samim temeljima. Podmukla boleština zahvatila je mog prvog i jedinog heroja. Onog istog koji je previjao moje pelene, učio me hodati, ljubio moja ranjena koljena, budio me najljepšim glasom i pričao najljepše priče na svijetu. Onog istog kojem sam uvijek bila princeza, koji me tješio u naletima neizmjerne tuge toplim riječima ohrabrenja i zagrljajima kojih nitko drugi nije bio dostojan. Nema dovoljno riječi koje bi opisale ono što smo mi. Nema niti jedne prave riječi. Već godinama gledam kako njegova životna energija pada. Kako polako nestaje sve ono što ga čini mojim herojem. Polako se gasi i ja tu ništa ne mogu napraviti. Želim se vratiti u prošlost i u šetnji s njim slušati o prinčevima i princezama, vilenjacima i čarobnjacima, vjetrovima i zvijezdama. Želim da me ponovno uči voziti bicikl, želim opet proplivati na njegov rođendan, želim da je zdrav. Ne želim da ode od nas. Sve je očiglednije da se bliži kraj. Možda opet izvuče kratkoročnu pobjedu i ostane još neko vrijeme. Jedino što ga drži je nevjerojatna volja za životom i ljubav prema svima nama. Ne želi se predati, ali sve mu je teže i teže. Nitko od nas ne može zamisliti život bez njega. Čini se da se onda gubi sav smisao. Vjerojatno pretjerujem jer se stvarno čini da ćemo se imati još neko vrijeme. Ali upozorenja su sve učestalija. Više nema mjesta za borbu. Sad je sve na sudbini i sreći. Imamo li mi svi zajedno toliko sreće da budemo zajedno još puno vremena? Sve je više pitanja u mojoj glavi na koja ne želim znati odgovor. Želim opet živjeti u onoj bajci kojoj se kraj ne nazire. Konkretan kraj je još uvijek tabu tema iako se svi na svoj način pripremamo za njega. Nadam se da će najveće srce na ovome svijetu izdržati još puno vremena i kucati za sve nas, u ime ljubavi.

- 00:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #