15.09.2004., srijeda

DEKADENCIJA PRIVATNOG PODUZETNIŠTVA Danas sam se vrlo ambiciozno probudila u 8 ili 9 s ozbiljnom namjerom da obavim veći dio posla koji se nalazi na rasporedu. Skuham kavu, sjednem u vrt i skužim da je stvarno prekrasan dan. Moja majka se pridružila ispijanju kave i započele smo razgovor o tome što sve treba učiniti. Napisati i poslati gomilu dopisa, nazvati sve trenutne i potencijalne sponzore, organizirati medijsku kampanju, poslati spotove na radio stanice, napisati članke za novine, poslati popratne slike, naći se s nekim suradnicima, skočiti dizajnerima na vrat, dati materijale u štampu.... Ali prije svega bismo mogle popiti još jednu kavu. Uh, dobila sam cvijeće od susjede i to bi trebalo presaditi u teglu za moju sobu (opet će mi nešto riknuti u sobi, pesimistično zaključujem). A da popijemo još jednu kavu? Odem pogledati kako se drži naša atraktivna biljčica, počupam sasušene listiće. Ajmo raditi! Samo pogled je bio dovoljan da nesmetano nastavimo piti kavu. A kad već besposličarimo mogli bismo baciti partiju kanaste. Upravo sam izgubila od stare (dokone kartašice) ko mala budala. Panika! Stari dolazi doma svaki čas, a mi ništa nismo napravile. Stara je upravo gurnula u ror neko meso da odobrovoljimo starog mesoljupca. Slijedi druga partija kanaste. Kad stari dođe, složno smo odlučile, reći ćemo da smo do sada radile i baš smo napravile malu pauzu prije druge runde. A stari uopće nema veze s onim što radimo! I tak. Moram gibati jer stara već nervozno miješa karte i nestrpljivo očekuje revanš!

- 14:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #