Bio je to divan san, prepun šarenih boja, toplih tonova, lijepih slika. San kojeg svatko od nas želi sanjati. San iz kojeg se ne želiš probuditi. San kao što Valjak pjeva "Ma pusti nek' traje..."
I ne pitajte me što znam, što učim, a što neću naučiti ;)))
SVAKA BI ŽENA (a i poneki muškarac :))) TREBALA IMATI:
Staru ljubav za koju može zamišljati da joj se može vratiti;
Jednu koja je podsjeća kako je daleko stigla;
Dovoljno novca da se odluči iseliti ili iznajmiti stan, čak i ako joj to ne treba.
Nešto savršeno za obući ako je šef ili neki komad pozovu na "dejt";
Mladost za koju će biti zadovoljna da je ostavi za sobom;
Dovoljno sočnu prošlost o kojoj će joj biti drago pričati u starosti
Shvaćanja da će jednog dana doživjeti starost i malo novca ostavljenog na strani;
Komplet šarafcigera, bežićnu bušilicu i prsluk od crne čipke
Jednog prijatelja koji će je nasmijavati i jednog koji će joj dozvoliti da plače;
Dobar komad namještaja koji nitko prije nje nije imao;
Komplet od 8 tanjura, čaša na nožicama i recept za obrok zahvaljujući kojem će se njezini gosti osjećati počašćeni;
Životnu priču po kojoj nije snimljen film;
Osjećaj da sama kontrolira svoju sudbinu.
SVAKA ŽENA (a i poneki muškarac :))) BI TREBALA ZNATI:
Kako se zaljubiti a da se ne izgubi;
Kako da napusti posao, raskine s ljubavnikom i suprotstavi se prijatelju a da ne uništi prijateljstvo;
Kada da se trudi jače, a kada da ode;
Kako da se dobro provede na zabavi na koju nikad sama ne bi odlučila doći;
Kako da traži ono što želi na način na koji će to najprije dobiti;
Da ne može promijeniti dužinu listova, širinu bedara ili prirodu svojih roditelja;
Da njezino djetinjstvo nije bilo savršeno... ali je završeno;
Što treba i što ne treba raditi za ljubav;
Kako da živi sama... čak ako joj se to ne sviđa
Kome može vjerovati, kome ne može i zašto to ne treba primati osobno;
Što može i što ne može postići u jednom danu, jednom mjesecu i jednoj godini
 |
I trajalo je. Možda i predugo. A možda i ne. No kao i svaki, tako i ovaj san izgubi svoj intenzitet. Boje izblijede. Tonovi se stišaju. Aroma izgubi okus. I ma koliko se trudili, ne uspijevate vratiti onaj sjaj, zanos, ushit. Jednostavno ne ide. I tako treba biti. Nova igračka postaje stara. Lagano pohabana i poznata. Ponekad previše poznata toliko da ne uspijeva pobuditi nikakav interes. No, iskreno, ja volim svoje stare igračke. Više nego nove. Nove dođu i prođu, ali rijetko koja se uspije zadržati. Rijetko koja uspije dobiti ono posebno mjesto. I zato volim svoje stare igračke. Poznajem ih, imaju poznati miris, boju i aromu. Dijelim uspomene s njima, dijelim snove s njima. Ma koliko izblijedjeli, ipak su tu.
No vratimo se mi snu. Znate li što je najbolje kad živite svoj san? To što imate priliku napraviti mali "reality-check" i uskladiti svoj san sa stvarnim životom. Ma koliko to teško bilo, uspijete li, rezultat je neopisiv osjećaj sreće i unutrašnjeg zadovoljstva. E to je upravo ono što me trenutno ispunjava u potpunosti.
Kraj je godine, za mene osobno prilično... hm, šugave? čudne? divne? nikakve? ushićene? bljakaste? Ma tko mari za upitnike, krenite redom. Bilo je tu i lijepih trenutaka, ispunjenih smijehom i veseljem, ali generalno gledano, sretna sam da je 2005. pri kraju. Nekako taj 1.1. daje novi zamah, budi novu nadu, raščišćava horizont u kojeg gledam, čini ga blistavijim i svjetlijim. San se nastavlja. Ili pretvara u novi...
Dakle, prije no što ponovno krenem od dvije jedinice razdvojene točkom, prije no što resetiram brojčanik na nulu, obično se osvrnem i pogledam što sam trebala učiniti, a što sam učinila. Rezime. Čisti analitični duh, zemljani znak, plus, minus, grafovi, sjajno baratam Excelom, a ni Power Point mi nije loš. Pa onda kad završim, ubacim ScreenShow pa gledam. I zaključim.
Baš završih prezentaciju, odgledala, i znate što? Drago mi je da postoji taj reset :) Ne mogu vam opisati koliko drago. Jer je ova 2005. bila... Uh. Uskoro "bila". Srećom.
Izgubila sam puno. Ne sve, ali gotovo sve. Na svim razinama. Ono što nisam mislila da ću ikad izgubiti. I zanemarimo sad onu prizemniju ilitiga zemaljsku razinu. Jer to je nadoknadivo. Ili ponovno izgradljivo. Najvrijednije što sam mogla izgubiti ove godine, ili bilo koje druge godine, je - sebe. Izgubila sam se, u potpunosti. Došla do granice neprepoznatljivosti. I gledajući ovaj screenshow, shvatih. Upalila se lampica. Zabljesnula u mraku. Lupila se oštro po čelu i zapitala se: "A gdje sam tu ja?".
Gdje je ona vesela, razigrana, optimistična, munjena osoba koja me toplim smeđim očima često promatrala u zrcalu, nasmijavala i zabavljala, punila prazne kantice, vraćala vjeru, dizala kad sam bila na koljenima? Gdje je nestala Mudjica koja mi je tako često pravila društvo i uveseljavala misli? Gdje sam se uspjela izgubiti?
Da, znam gdje. Da ne bude zabune. I znam s kim. I zašto. I kada. I znala sam cijelo vrijeme. I puštala da tako bude. Zanimalo me kako će biti. Srećom da nisam mačka. Jer bi me onda vlastita znatiželja zaista ubila. Sva sreća da nisam mačka. Iako je bilo dana kad sam poželjela da jesam. Zbog sedam života. I neukrotive znatiželje koje mi je Bog dao.
A možda i jesam mačka? One imaju izraženu intuiciju, zar ne? Znaju se dočekati na noge, u svakoj prilici, zar ne? Savijaju kičmu u nevjerojatne položaje, ližu rane i lijeće ih same, ostavljaju dojam mudrosti i inteligencije, nije ih lako ukrotiti, ali predu kad ih se mazi i privržene su kad to netko zasluži, zar ne? Da, ima nešto mačje u meni. Da ne kažem mačkasto :)))
Uh, gdje sam ono stala. Malo sam se pogubila u ovom "romanu toka misli", ali shvatit ćete. Dugo nisam pisala. A i to što sam pisala bilo je daleko od mene. Ili mi se baš čini. E da... ja. Odnosno gubitak mene. Potpuni. Do neprepoznatljivosti. I trebao mi je potpuni gubitak da bih shvatila da sam se izgubila. I u tom trenutku shvaćanja potpunog gubitka, kao da usporeno promatram kako mi osobnost curi u potpunosti iz tijela, hvatam ono zadnje mikromikrominjaturno zrnce i držim ga. Slijedi priča o Feniksu i pepelu. Neću vas zamarati njome.
Ova scena događala se prije nekoliko dana. Proces gubljenja trajao je cijele godine, ali ova scena, scena hvatanja, Feniksa i pepela, trajala je manje od jedne jedine sekunde. Godina ima 525.600 sekundi. Pa vi sad analizirajte, ako vam se da. Meni se, iskreno ne da. Sve je jasno. Bila mi je dovoljna jedna jedina sekunda da se probudim iz onog sna s početka, ovog sad već predugačkog, posta, napravim prezentaciju vlastitog života, odsnujem svoje, rezimiram, rastegnem se kao mačka, dočekam na noge i kliknem na reset. Iako još nije 1.1. No to je ionako samo globalizacijski detalj. Nećemo biti picjazle ;)
I da, neće mi trebati dvije godine da se iskreni, pravi osmjeh vidi na mom licu. On je, od gore navedene sekunde, ponovno tu. Slobodan, širok, vedar i zarazan.
|
