Dugo sam pratila razno razne izjave o sreći, primila puno čestitki koje su uz zdravlje i ljubav uključivale i sreću i konačno sam shvatila da nemam niti jedan jedini post posvećen isključivo sreći. Pa eto, stiglo je vrijeme i za takav post :)
Odlaze kao pobjednici, dok su još na vrhu i s moje strane mali hommage njihovoj sjajnoj karijeri. U moru predivnih pjesama uz koje smo odrastali, nekako mi je ova uz Gledam je dok spava najviše prirasla srcu.
Molitva
Ko da nemam snage da nastavim
Kao da je pjesmi kraj
Lagano se topim i nestajem
I moje pjesme vise nisu ljubavne
Gubim vjeru, a ona mi je sve
A onda svane novi dan i ja se zaljubim
U ovo nebo iznad nas
I sunce sto se smijesi ko kad majka oprasta
Djeci sto su bila nestasna
Kazi kako dalje kad, kad se nebo zamraci
Kad se skupe oblaci, kad se sunce ne vidi
Kazi kako dalje kad ljubav prestane
Kad se rijeci istrose, kad se natrag ne moze
Mama, zar si lagala kad si govorila
Da dobro uvijek pobijeduje
I kada ne znas kojim putem treba putem ljubavi
I da smo ispred boga isti svi
Tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine
Bez ljubavi sve prestaje
: : Parni Valjak : :
|
Zahvaljujući upravo završenim čestitarskim danima, sjela sam uz kavu i palo mi je na pamet kakvu to sreću jedni drugima priželjkujemo. I što za svakog od nas znači sreća. Možda mi je to baš palo na pamet jer se zadnjih dana baš osjećam nekako sretno. Bez posebnog razloga. Barem bez posebnog razloga kojeg je prouzročio neki vanjski utjecaj.
Nekada mi se hormon sreće budio kupnjom neke nove krpice, postizanjem nekog zadanog cilja, mahanje repa čupavog četveronožnog ljubimca, lijepom gestom koju je napravio netko blizak, jedan mali sms u pravom trenutku... Pa me onda materijalno počelo sve manje zanimati, a sve više mi je trebala potvrda, gesta, zrno ljubavi. A kad ljubavi nema u količinama koju trebate, čokolada je dobar nadomjestak. Ili brdašce gumenih bombona. Nekad, ne tako davno...
No danas? Danas sam jednostavno sretna. Iznutra. Hormon sreće budi se na neke unutrašnje porive, na sasvim drugačije impulse. Dogodilo se to u jednom trenutku. No prije tog trenutka bio je jedan popriličan period svega i svačega. Kaos izvana, kaos unutra. Na onaj vanjski i nisam mogla pretjerano utjecati, a i ako sam mislila da jesam, bio je to samo privid. A onaj unutarnji stvorio je uzročno-posljedičnu vezu u krivom smjeru. Izvana prema unutra.
Možda baš mogu zahvaliti svim tim silnim čestitkama. Baš njima, jer su me natjerale da razmišljam o sreći. I što su mi pomogle da dođem do zaključka. Kaos iznutra ne mogu riješiti izvana, nego samo na kaos izvana utjecati smirivanjem kaosa unutra. Niti jedan problem neće se riješiti preko noći, niti jedno prijateljstvo stvoriti u trenu, niti jedna ljubav osnažiti u sekundi. Za sve je potrebno vrijeme. No ništa od toga neće se pomaknuti s mjesta sve dok u vlastitom biću ne smirim kaos. Dok u sebi ne stvorim, pronađem ili probudim preduvjet. Sreću. Neizazvanu vanjskim utjecajima i nepokolebljivu pred istim. Istinsku sreću.
Postoji li? Vjerujem da da. Osjećam da da. Ima li rok trajanja? Nadam se da ne. Iskreno se nadam da kad ju jednom otkriješ, stvoriš ili probudiš, da je ona trajno tu. Kao i Ljubav, njena najbolja prijateljica ili sestra blizanka. A kakav je njen pravi karakter, pokazat će vrijeme. Isto ono koje je potrebno za sve ostalo. Ali ovo vrijeme naoružano je preduvjetom. I stoga mislim da će potrajati...
I dalje će me veseliti kupnja nove krpice, postizanje cilja ili lijepa gesta, mahanje repa, neočekivani sms, čokolada ili gumeni bomboni, ali ako i izostane nešto od navedenog, znam da će ostati ono najbitnije. Mir iznutra. Sreća. I Ljubav. S velikim Lj ;)
E to je sreća koju vama želim svakog dana života. I Ljubav. S velikim Lj :)
|
