|
|
22.11.2005., utorak
Doručak
Sreća u ovom životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate
: : Elbert Hubbard ::
"Bolje je" rekao je R.L. Stevenson,
"pronaći sretnog muškarca ili ženu,
nego novčanicu od pet funti.
Takva osoba zrači žarom dobre volje,
a ulazak takve osobe u prostoriju
djeluje slično kao kad netko pripali još jednu svijeću". Naučite biti vedri i približit ćete se sreći. Životnu utrku najbolje je trčati lakog srca i vedrog držanja. Vedrina će vam otvoriti vrata kad u teme ne uspije niti jedan drugi ključ
: : B.C. Forbes |
Da ne bi tuga predugo potrajala u mojim mislima, pobrinulo se sunčano zimsko jutro i šalica Čokolina. Da, da, šalica Čokolina. Nemojte me tako začuđeno gledati, pa na kutiji lijepo piše od navršenih 8 mjeseci života. Ja sam navršila 8 mjeseci života i to znači da imam i službenu dozvolu jesti ga :)))
Obožavam ovakva jutra, kada znaš da se vani temperatura vraški približila nulici, a sunce samo zavarava protivnika i mami na izlazak. I sjetih se Čokolina. Laganih čokoladnih pahuljica nalik snijegu dok padaju u šalicu, mlijeka koji ih razmače i čini bljuzgvima, pretvarajući sve sastojke u čudnu, ali čarobnu masu hranidbenog užitka. Čokolino je, kod mene, asocijativni ekvivalent za zimu i snijeg...
I ne, ne podsjeća me na djetinjstvo jer ga tada nije bilo. Ili bar nije bio toliko popularan. Bilo je griza na mlijeku, riže na mlijeku i svega na mlijeku, osim Čokolina. A samo ponekad je veliku sreću izazvala naribana čokolada koja se na toploj kašici brzo rastapala i pružala nevjerojatan vizualni i njušni dojam.
Nisam jutarnji tip, preskačem redovito doručak jer na njega nisam navikla, ne volim muesle i ostale kvazizdrave jutarnje obroke yuppijevskog tipa i redovito se bacam samo na šalicu netom skuhane crne, turske i jake, kave. Doručkujem samo kad mi netko spremi doručak, a to baš nije česta pojava ;))
No, baš u ovakva jutra, volim doručkovati. Obožavam si spremiti šalicu Čokolina, vratiti se u krevet i ispod toplog pokrivača promatrati predivan dan koji se nazire kroz prozor. I uživati mljackajući čokoladnu masu, znajući da ću na zimsko sunce izaći spremna i sa velikim osmjehom na licu.
Čini mi se da je vani jako, jako, jako hladno... Upsss, možda je vrijeme za još jednu šalicu Čokolina? :)))
|
17.11.2005., četvrtak
Tugica...
Put do srca tvog
Gdje da putujem, gdje da ostanem
uz tebe ja sve sam vidio
stare mostove, mokre ulice
duge obale i more nemirno
svijet dok se rušio
Nije istina da zaboravljam
sva tvoja nadanja i stradanja
al' ne zaboravi da sam najbolji
kog si ikada mogla imati
tek ćeš se kajati kao ja
Koliko sam laži izreko
toliko sam zla sebi nanio
al' nešto se u meni slomilo
i dušu sam otvorio
Koliko sam zora svanuo
toliko ti dušu ranio
i ne može
mi pomoći ni Bog
da nađem put do srca tvog
Nije istina da zaboravljam
sva tvoja nadanja i stradanja
al' ne zaboravi da sam najbolji
kog si ikada mogla imati
tek ćeš se kajati kao ja
: : Vlado Georgiev ::
|
Čudno je nekako vrijeme. Čak i astrolozi najavili da će ovaj tjedan biti "jedan od najgorih" u godini. Slatko sam se nasmijala na to, znajući da se novine nekako moraju prodati, a ozbiljna astrologija se okreće osobi, jedinki, a ne masi. Stoga, sam se od srca u nedjelju nasmijala, no ipak, tjedan nije kao i svi drugi. Jednostavno je drugačiji, tužniji, pun sjete i nekog čudnog grča oko srca.
Nekoliko osobnih stvari navuklo je suze na lice i shvatih da sve manje i manje volim taj studeni. Hladan i opak mjesec prepun neugodnih iznenađenja. Suzu su izmamili i mališani o kojima teta Bridge vodi računa i ovog prosinca, iako je ona jako, jako daleko; pa onda Petrin tekst i prisjećanje na slično grljenje mislima i "tugicu" koju je samo ona znala izliječiti.
Ista ta tugica zavukla se u moje srce ovog studenog. Staklenim očima promatram svijet u zadnje vrijeme, prisjećam se nekih veselijih vremena i pokušavam pronaći novi razlog za sreću, veselje, radost, ali čak ni gumeni bomboni ne pomažu. Takvo je doba, valjda. Uvertira za veseli, razigrani i blagdanski Prosinac...
Prisjećam se kako bi se u ovakvim danima zavukla u njen zagrljaj, tiho plakala bez nekog posebnog razloga, dok me ona tihim i nježnim glasom puštala da svu napetost izbacim iz sebe. Da me prođe tugica koja me uhvatila...
Da li zbog mirisa upravo skuhane šalše koji se širi iz kuhinje i budi sjećanja na jedan osmjeh s kojim sam nedavno dijelila dane, ili zbog pjesme iz priloga koja se tiho provlači iz zvučnika, polako se prepuštam tom osjećaju. Dopuštam tugici da me preuzme, pomalo uživajući u tom osjećaju kojem dugo nisam dala da me obuzme. Prisjećajući se...
Danas je ne želim svjesno otjerati iz misli. Predugo sam ju ignorirala, nisam imala vremena za nju, pronalazila razno razne razloge da ju otjeram. No, danas joj s poštovanjem prepuštam glavnom mjesto u mom rasporedu. Danas si to mogu priuštiti. Prisjećajući se raznih zagrljaja, koji su tu tugicu znli razumjeti, obgrliti i biti tu dok ne prođe....
Vjerujući i znajući da će se jedan takav sličan zagrljaj zaista uskoro i ponovno dogoditi...
|
13.11.2005., nedjelja
Disanje...
Nedjelja. Sedmi dan u tjednu. Dan odmora. Dan posvećenosti samome sebi i svojim najbližima. Dan je to kada možemo malo odahnuti od užurbanosti i vreve radnog tjedna, kada možemo posvetiti svoje misli odmoru i razmišljanjima. Every Breath You Take
Every breath you take
Every move you make
Every bond you break
Every step you take
I'll be watching you
Every single day
Every word you say
Every game you play
Every night you stay
I'll be watching you
O can't you see
You belong to me
How my poor heart aches with every step you take
Every move you make
Every vow you break
Every smile you fake
Every claim you stake
I'll be watching you
Since you've gone I been lost without a trace
I dream at night I can only see your face
I look around but it's you I can't replace
I feel so cold and I long for your embrace
I keep crying baby please
Every move you make
Every vow you break
Every smile you fake
Every claim you stake
I'll be watching you
: : Sting ::
|
No, dan je to kada samo obično toliko umorna, da poželim samo sjediti negdje, na nekom mirnom mjestu, oviti se nečijim mirnim zagrljajem i samo disati. Baviti se tom jednostavnom, automatskom radnjom, potpuno svjesno i uživati u svakom udisaju nove energije dok pri izdisaju iz sebe izbacujem sve negativno, svaku napetost, svaki umor, svako nezadovoljstvo...
Prije mnogo godina, pri jednoj seansi na koju je odlazila moja mama, čekajući da ju "napune" pozitivnom energijom, slušala sam priču o ispravnom disanju. Priču o nečemu što nam je svima toliko normalno, da na to uopće ne obraćamo pažnju. Priču o nečemu o čemu uopće ne razmišljamo, niti znamo činimo li to ispravno ili ne.
Priča o dahu. Udisaju i izdisaju. O filozofiji disanja. O disanju. Ispravnom uzimanju životne energije u sebe i izbacivanju lošeg. Tako jednostavno, tako banalno, tako svakodnevno da o tome uopće ne vodimo računa. A najbolje stvari u životu su jednostavne, zar ne?
Ma dajte, molim vas, pa tko ne zna disati, reći ćete. No, sudeći prema ispravnoj tehnici i nekim statistikama s kojima vas sad neću zamarati, izgleda da većina ljudi zaista ne zna disati. Smatraju to toliko automatskim činom, prirodno dobivenim, da im nije potrebna poduka ili usavršavanje. I često se ulovim, za vrijeme dinamičnog, užurbanog, "ludog" dana, da potpuno krivo dišem, da mi tijelo ostaje bez daha, da negativu primam u sebe, umjesto da je izbacuje na najprirodniji mogući način.
I stoga, nedjeljom, danom kad se pokušavam više posvetiti sebi i svojim potrebama, vježbam. Disanje. Jer ta mi je vježba postala izuzetno važna. važnija od stjecanja fizičke kondicije, bildanja mišića, rastezanja kostiju. Nizom pravilnih udaha pronalazim svoju ravnotežu, svoj mir, ljubav, vedrinu i izbačene kockice slažem na mjesto koje im pripada. Pravilnim udisajima i izdisajima.
Disanje... Laganim udisajem pri kojem se ošit širi do maksimuma, zadržavanjem zraka nekoliko trenutaka, dopuštajući da pozitivna energija daha preplavi cijelo biće, neutralizira negativnosti, napetosti. Poput vala pozitivne energije, u samo nekoliko sekundi svjesno dopustim da dah preuzme moje biće i pri izdisaju iz sebe izbaci sve loše. U tom trenutku, svjesno prateći događaje u tijelu, osjećam nevjerojatnu količinu zadovoljstva koji raste zahvaljujući onom pozitivnom valu udaha i svjesnosti njegovog postojanja. Svjesnosti o njegovom blagotvornom djelovanju na nas.
Izbacujući iz sebe negativnosti, snažnim ispuhivanjem daha dok se trbušna šupljina ne zalijepi za kičmeni stup, opuštam svoje tijelo i misli, dopuštajući da pozitivno preuzme mjesto negativnog, sreća preuzme mjesto nezadovoljstva, opuštenost napetosti. I prepuštam se ljubavi kojom me taj dah ispunjava, da preuzme ponovno vodeće mjesto u moj tijelu i napuni pomalo istrošene baterije novom energijom. Vježbam disanje, punim se dobrom i pozitivnom energijom za sve one dane koje dolaze.
Danas vježbam disanje, u naručju svog Anđela...
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
