Pregled posta

Tugica...

Put do srca tvog Gdje da putujem, gdje da ostanem uz tebe ja sve sam vidio stare mostove, mokre ulice duge obale i more nemirno svijet dok se rušio Nije istina da zaboravljam sva tvoja nadanja i stradanja al' ne zaboravi da sam najbolji kog si ikada mogla imati tek ćeš se kajati kao ja Koliko sam laži izreko toliko sam zla sebi nanio al' nešto se u meni slomilo i dušu sam otvorio Koliko sam zora svanuo toliko ti dušu ranio i ne može mi pomoći ni Bog da nađem put do srca tvog Nije istina da zaboravljam sva tvoja nadanja i stradanja al' ne zaboravi da sam najbolji kog si ikada mogla imati tek ćeš se kajati kao ja : : Vlado Georgiev ::

Čudno je nekako vrijeme. Čak i astrolozi najavili da će ovaj tjedan biti "jedan od najgorih" u godini. Slatko sam se nasmijala na to, znajući da se novine nekako moraju prodati, a ozbiljna astrologija se okreće osobi, jedinki, a ne masi. Stoga, sam se od srca u nedjelju nasmijala, no ipak, tjedan nije kao i svi drugi. Jednostavno je drugačiji, tužniji, pun sjete i nekog čudnog grča oko srca.

Nekoliko osobnih stvari navuklo je suze na lice i shvatih da sve manje i manje volim taj studeni. Hladan i opak mjesec prepun neugodnih iznenađenja. Suzu su izmamili i mališani o kojima teta Bridge vodi računa i ovog prosinca, iako je ona jako, jako daleko; pa onda Petrin tekst i prisjećanje na slično grljenje mislima i "tugicu" koju je samo ona znala izliječiti.

Ista ta tugica zavukla se u moje srce ovog studenog. Staklenim očima promatram svijet u zadnje vrijeme, prisjećam se nekih veselijih vremena i pokušavam pronaći novi razlog za sreću, veselje, radost, ali čak ni gumeni bomboni ne pomažu. Takvo je doba, valjda. Uvertira za veseli, razigrani i blagdanski Prosinac...

Prisjećam se kako bi se u ovakvim danima zavukla u njen zagrljaj, tiho plakala bez nekog posebnog razloga, dok me ona tihim i nježnim glasom puštala da svu napetost izbacim iz sebe. Da me prođe tugica koja me uhvatila...

Da li zbog mirisa upravo skuhane šalše koji se širi iz kuhinje i budi sjećanja na jedan osmjeh s kojim sam nedavno dijelila dane, ili zbog pjesme iz priloga koja se tiho provlači iz zvučnika, polako se prepuštam tom osjećaju. Dopuštam tugici da me preuzme, pomalo uživajući u tom osjećaju kojem dugo nisam dala da me obuzme. Prisjećajući se...

Danas je ne želim svjesno otjerati iz misli. Predugo sam ju ignorirala, nisam imala vremena za nju, pronalazila razno razne razloge da ju otjeram. No, danas joj s poštovanjem prepuštam glavnom mjesto u mom rasporedu. Danas si to mogu priuštiti. Prisjećajući se raznih zagrljaja, koji su tu tugicu znli razumjeti, obgrliti i biti tu dok ne prođe....

Vjerujući i znajući da će se jedan takav sličan zagrljaj zaista uskoro i ponovno dogoditi...



Post je objavljen 17.11.2005. u 19:49 sati.