Planine su divne kreacije s potpunom savršenom namjenom i smislom. I simbolikom. Nije mi do sad to baš bilo posve jasno, no, sve je promijenjivo, svakom mijenom, svakim danom, svakim trenom...pa tako i ja. Boravak na planini poseban je osjećaj no, iskreno, bez samog čina penjanja ne bi bio potpun. Jednako kao što ne bi bio potpun bez silaska...
Mogu Se Kladit U Bilo Što
Jer svaka tvoja je riječ
Zlatni mjesečev rog
Zrake jutra u šumama
Platno slikano vedrim bojama
Kad sam pošo na put
Dvije sam vatre nosio
Jednu da sebi posvijetlim bijeg
A drugu da bih se vratit mogao
Mogu se kladit u bilo što
Bez tebe lakše bih živio
Bio bih mirniji
Al da li imalo sretniji
Ruže vjetrova nose mene
Ko zmaja od papira
Bez svoga korijena
Ja ti dolazim na prag
Nezvan ili zvan
Nek mi osmijeh bude presuda
I ja je čekam
::Gibonni:: |
Zašto? Jednostavno je. Pri samom penjanju testiramo svoje vlastite granice izdržljivosti. Dosta nas odustane pri prvom pokušaju, kad naša granica još nije ni blizu, ali to ne znamo. Pri prvom pojavljivanju teškoća, jednostavnije je odustati, izabrati manje težak put. Pokušati linijom manjeg otpora. No o njima se ne pišu knjige. Njih povijest ne pamti. Njih uglavnom ni "Mali ljudi" ne pamte. Mnogo je bezimenih čije priče bi bile dovoljno zanimljive samo da su izdržali još jedan korak, pobijedili još jedan napor, da su dostigli i prestigli vlastitu granicu izdržljivosti...
Drugi pak, nastave dalje, unatoč boli, patnji i mukama kroz koje prolaze. Bile one male ili velike. I naprave još jedan korak. Pa još jedan. I još jedan. Korak. I samo je pitanje koliko će još koraka napraviti. A ti koraci su važni. Ne početak ni kraj, nego koraci koje smo napravili. I svaki korak je važan. Svaki korak se broji. I nije sramota odustati. Zaista nije. Samo je pitanje koliko ste koraka napravili. I to ne zbog drugih, nego zbog samih sebe. Koliki ste put prevalili od podnožja do vrha, koliko ste čvrsto stisnuli zube, zaboravili na bol, i s krajnjim naporom postavili još jednom nogu ispred noge i krenuli dalje. U osvajanje. U dostizanje svoga cilja. I zaista nije sramota odustati. U onom trenutku kad u sebi osjećate da zaista ne možete dalje. Da ste već odavno nadmašili granicu vlastite izdržljivosti....
Treća je vrsta ljudi ona koja želi odustati, ali neće. Nikada. Jer nisu od takvog materijala sazdani. Njima se divimo. Njih slavimo. Njih pamtimo. No divimo se, pamtimo i slavimo krajnji rezultat, ne znajući put kojim su prošli. Ili ne želeći znati. Želimo zadržati u mislima samo sliku onog pobjednosnog smiješka koji se rodi pri postizanju cilja. I malo nas vidi u borama tog smješka svu bol, patnju i snagu vjere u vlastita uvjerenja. Zaboravljamo koliko su snage uložili u uspjeh, koliko su osamljeni bili na tom putu, koliko se suza zamrznulo na njihovom licu. I koliko sreće se rađalo u njihovom srcu svakim novim korakom. Pobjednike i pobjedu slavimo, sve ostalo zaboravljamo.
I kad pobjednici krenu u silaznu putanju, u nama se rađa žal. Prisjećamo se dana slave i promatramo tu osobu kroz prizmu uspjeha, žaleći što je krenula nizbrdo. No zaboravljamo i da je silazak važan dio procesa. Jer da bi se osvojila nova planina, prvo treba sići sa osvojene, odmoriti se, uhvatiti zalet i krenuti u novo osvajanje. Ne postoji drugi put. Postoje male varijacije, ali put je uglavnom isti. Stoga i kad vidim nekog da silazi s planine, prepoznam u njemu onu pobjedničku slavu, onaj osmjeh koji kad se jednom rodi u vama ostavlja neizbrisiv trag na biću i znam: sljedeća planina više nije tako neosvojiva. Ma kako se to u ovom trenutku činilo. Jer od njenog nas osvajanja dijeli samo jedan korak. Korak po korak...
:: Nije mi trebalo 365 dana za penjanje, osvajanje i spuštanje. Svaki novi korak čini čuda :)
|
