Čitajući Damjanov komentar na moj prošli post, jedna mi je riječ zapela za oko, a kotačići u mozgu počeli svoj uobičajeno urnebesni ples. Zasluge. Zadnjih mi se dana upravo ta riječ mota po mislima, u razno raznim situacijama, i sada opet, osvane u komentarima na mom blogu. Da, složit ćete se uglavnom sa mnom u konstataciji da svatko od nas smatra kako ne dobiva što smo zaslužili. Neki dobivaju previše, neki premalo, ali nitko ne dobiva točno ono što zaslužuje. Ili možda ipak dobiva? A oni koji dobivaju previše, uglavnom smatraju da dobivaju premalo kao i oni koji dobivaju premalo. Zanimljiva situacija, zar ne? I eto odlične teme za još jedan kontemplirajući post :)
Gledajući događanja u vlastitom životu i popriličnom iskustvu, kojeg vjerujem i vi imate, na relaciji "davanja-primanja", rekla bih da dobivam manje od onoga što zaslužujem. Nije tako uvijek bilo, ali trenutna je situacija takva. Ovog trenutka. Danas. Osvrnuvši se unatrag neki vremenski period, priznajem da ulažem puno, netko će hladno proglasiti to investicijom, ali moj je pogled s tim ulaganjima uperen u budućnost, u dugoročne ciljeve, u život. I zaista mi nije teško i dalje ulagati, iako možda rezultate ne dobivam odmah ili oni neće doći sutra. Znam da će doći. To mi je dovoljno. Znam da se nekima moji potezi, moje misli, moji stavovi i moja djelovanje ponekad čine čudnima, suludima, neobjašnjivima, ali znam zašto to činim. Ljudi biraju svoje sklonosti,
no umiru za svoja uvjerenja
Možemo odlučiti uživati
sada i platiti poslije,
ili, platiti sada i uživati poslije.
Moja je majka uvijek govorila da vjeruje da sami stvaramo svoju sudbinu.
Moraš što bolje iskoristiti ono što ti je bog dao.
:: Foresst Gump ::
Okolnosti ne čine od vas ono što jeste, one otkrivaju što jeste
:: John Maxwell :: |
Znam da sam u jednom procesu koji se mnogima čini "munjenim, nestabilnim i neobjašnjivim", ali znam da taj proces moram proći, da iza njega slijede novi procesi i da sve sto sam uložila, dobit ću natrag, ako ne iz direktnog izvora mojeg ulaganja, onda nekim drugim, meni zasad nepoznatim, kanalima.
I nemojte misliti da su moje misli samo narančaste i vedre, da i kod mene nema uspona i padova. Da, uglavnom su naranancaste i vedre, ali ne svih 24 sata dnevno, ne svaki dan, ne stalno. Ali većinom jesu. Naravno da ima i crnih ili sivih misli, možda čak i više no što si možete zamisliti, no ne odzvoljavam im da me obuzmu i kontroliraju. Ja svoje padove promatram iz drugačije perspektive nego većina ljudi. Uzmem u ruke vrećicu gumenih bombona, još uvijek na koljenima, zaogrnuta u prašinu koja se digla nakon mog velikog treska, s bolovima i u onim dijelovima tijela za koje nisam ni znala da mogu boljeti, promatram situaciju u kojoj se nalazim i počnem se nezaustavljivo smijati. Nakon prvog vala smijeha, pomiješanog sa suzama i bijesom na samu sebe, pridignem se s osmjehom na licu, otresem prašinu sa sebe, zaliječim rane i izvučem pouku iz tog posljednjeg, nažalost ili na sreću ne i zadnjeg, treska.
Jednako, kao i kod svih, pojavljuje se i kod mene sumnja, umor, želja za odustajanjem, razmišljanje o preusmjeravanju energije i sebe u nešto drugo, vaganje do sad postignutog u odnosu na uloženo i često od drugih čujem baš onu izjavu "ne zaslužuje te" - posao koji radiš, kolege s kojima djeluješ, ljudi s kojima se družiš, osobe koje voliš...
I možda, samo možda je trenutno to istina. A možda, i opet samo možda, je prava istina sasvim drugačija i ja ne zaslužujem većinu onog dobrog što dobivam. Ili možda, i opet samo možda, dobivam u ovom trenutku točno ono što zaslužujem i svi ljudi oko mene dobivaju točno ono što zaslužuju. Slika koju ostatak svijeta vidi u odnosu na moj pogled zna biti prilično zamućena, ponekad iskrivljena, jednodimenzionalna i površna, i jako je teško odrediti nečije zasluge. Kako za mene, tako i za svakog od vas jer nitko osim vas samih ne zna cijelu sliku i nitko osim vas samih, pa ni oni najbliži i najdobronamjernije ne mogu napraviti pravu procjenu. Nitko osim vas. I procjena je samo vaša, kao i rezultati te vaše procjene.
Ne volim status žrtve. Čak ni onda kad bih kratkoročno takvim odglumljenim statusom dobila puno. Čak ni onda kad bi se ostatak svijeta složio da imate apsolutno pravo na taj status. Čak ni onda kad zaista mislite da jeste žrtva. Za sve što mi se događalo, što mi se događa i što će mi se događati u životu odgovorna sam jedino ja. I moji izbori. A izbor uvijek postoji. I preuzimanje takve odgovornosti, da sve, baš sve polazi od nas samih i da nitko drugi nije kriv niti zaslužan za vašu životnu situaciju, veliki je korak u životu. Korak kojeg neki nikad ne naprave, korak kojeg neki naprave jako rano, korak kojeg neki rade razdijeljenog u male koračiće.
I nekako mi se čini, na temelju ovim misli stavljenih na zaslon monitora, da se u mojoj glavi iskristalizirala jasna slika da sam dobivala, da dobivam i da ću i ubuduće dobivati upravo ono što zaslužujem. Ma što god to bilo :)))
|
