Povremeno dođe svakome vrijeme da napravi reviziju života. Treba navući na ruke bijele rukavice starih fiskala, očistiti naočale, zatvoriti se u sobu prepunu zapisa i krenuti s raščišćavanjem nagomilanih papira. Posao uopće nije lagan, dapače, toliko zna biti težak i opterećujući da pri prvoj pomisli na njega odustajemo.
Ponekad su zapisi prepuni prašine označavajući tako dugi vremenski period čekanja na vašu pažnju i pronalazak rješenja. Zbog te iste prašine koja ulazi u vaše nosnice, draži sluznicu i izaziva kihanje i alergiju, često je daleko jednostavnije ništa ne dirati, ostaviti stvari da stoje takve kakve jesu i prašinu prepustiti nekome drugom. No, nažalost, taj netko drugi može površinski obrisati prašinu, posložiti zapise na neke njemu logične hrpe, no ne može se vašom prašinom i papirima pozabaviti kao i vi. I ma koliko ta osoba obavila sjajan posao, često i dalje ostaju tragovi koje osjećate, prašina vas i dalje češka po unutrašnjosti nosa, a vi ju pokušavate ignorirati praveći se da ne postoji. Uvijek postoji sutra kao dan koji će označiti početak revizije. A sutra možda nikada ne dođe...
Ovog vikenda sam nakon fizičkog pražnjenja ormara, odbacivanja stvari sakupljenih "hrčak sindromom", brisanja prašine po nakupljenim knjigama i dovođenje životnog prostora u "sve blista" stanje, shvatila da je došao period u kojem istu stvar trebam napraviti i sa stvarima koje su se nakupile u glavi, a čija prašina već duže vrijeme opako pritišće misli. I stoga mentalno zavežem krpu oko glave, ulovim metlu u ruke i krenuh na opako pročišćavanje sivih stanica. Ima tu prilično smeća koje ne zaslužuje niti letimičan pogled kako bi provjerila da li ipak postoji nešto što vrijedi ostaviti. Hrčak u meni se bori, skuplja odbačene stvari, kopa po vreći za smeće, nateže se sa mnom oko svake mrvice, no iz ove revizije neće proći kao pobjednik. Jer revizor stupa na scenu...
Kad otvorim sve registre beskrajne tužaljke, još sam žalosniji. Crne misli još više pritišću moju glavu. Moram živjeti DANAS. Prošlost moram "zatvoriti". Od nje se ništa ne može izmijeniti. Trebam samo ostaviti otvoren prozorčić lijepih sjećanja, a ne zabrinut čekati jutro.
Što imam DANAS u rukama? Zdravlje. Sunce na nebu. Jelo i piće. Dijete koje mi se smiješi. Cvijet kod kuće
Možda tražim sreću predaleko. A s njom je kao s naočalama. Ne vidim ih, a sjede mi na nosu. Tako blizu!
: : Phil Bosmans: Tako blizu! : : |
Vrijeme je za rješavanje starih tereta, a one koje ne mogu samostalno kompletno odbaciti gospodin Revizor lijepo arhivira u podeblju fasciklu, zapiše na naslovnoj strani ime predmeta, ukrasi crvenom trakom koja je poprilično stisnuta kako ništa ne bi iscurilo van i umetne u ladicu imena "zaborav". Prošlost pripada prošlosti. Revizor u meni opak je tip, s tablicom ispred sebe u koju stalno upisuje pluseve i minuse, zbraja, oduzima, dijeli, analizira i donosi konačnu presudu. A brdo papira ispred njega lagano se topi i nestaje u ladicama. Smeće. Zaborav. Tuga. Očaj. Sjeta. Ljubav. Sreća. Veselje. Posao. Prijateljstvo. Vjera. Nada. Budućnost. Neke od navedenih ladica, revizor je odlučio zapečatiti velikim debelim pečatom i osigurati dodatnim lokotima kako bi spriječio njihovo otvaranje. Neke je odlučio ostaviti odškrinute, da papiri u njima lakše dišu i svojim mirisom podsjete na neke lijepe uspomene, a neke je postavio na uvijek dostupna mjesta kako bi, po potrebi, papiri bili pri ruci.
Gospodin Revizor je svoj posao obavio sjajno. Sve ladice uredno su posložene, prašina obrisana, smeće odbačeno i prostor raščišćen za nove papire. Život je izgubio nepotrebnu težinu, teret s kojim se bezrazložno hrvao i koji je kao zatvoreničku kuglu oko noge vukao za sobom. Skidanjem prašine i uvođenjem reda, iz nabacane hrpe izvirila su krila. Lagana, bijela, gotovo prozirna krila kojima će život nježno i s veseljem uletjeti u novi dan.
|
