|
|
18.08.2004., srijeda
Stepenice u nebo
Čitajući neke stare tekstove, odlučila sam jedan podijeliti s vama. Iako već objavljen, u svojoj dubini osjećam da je upravo ovo pravo mjesto za njega. Čini mi se da moj blog bez takvog teksta ne bi bilo isti. Stoga... Stairway to heaven
There's lady who's sure
All that glitters is gold
And she's buying a stairway to heaven.
When she gets there she knows
If the stores are all closed
With a world she can get what she came for.
Ooh, ooh, and she's buying a stairway to heaven.
There's a sign on the wall
But she wants to be sure
'Cause you know sometimes words have two meanings.
In a tree by the brook
There's a songbird who sings,
Sometimes all of our thoughts are misgiven.
Ooh, it makes me wonder,
Ooh, it makes me wonder.
There's a feeling I get
When I look to the west,
And my spirit is crying for leaving.
In my thoughts I have seen
Rings of smoke through the trees,
And the voices of those who standing looking.
Ooh, it makes me wonder,
Ooh, it really makes me wonder.
And it's whispered that soon
If we call the tune
Then the piper will lead us to reason.
And a new day will dawn
For those who stand long
And the forests will echo will echo with laughter.
If there's a bustle in your hedgerow
Don't be alarmed now,
It's just a spring clean for the May queen.
Yes, there are two paths you can go by
But in the long run
There's still time to change the road you're on.
And it makes me wonder.
Your head is humming and it won't go
In case you don't know,
The piper's calling you to join him,
Dear lady, can you hear the wind blow,
And did you know
Your stairway lies on the whispering wind.
And as we wind on down the road
Our shadows taller than our soul.
There walks a lady we all know
Who shines white light and wants to show
How ev'rything still turns to gold.
And if you listen very hard
The tune will come to you at last.
When all are one and ane is all
to be a rock and not to roll.
And she's buying a stairway to heaven.
: : Led Zeppelin : : |
Koliko puta ste pokušali razmišljati ili pisati o temama koje su preteške i precrne pa ste jednostavno odustali? Nekoliko puta sam pokušala već pisati o jednoj određenoj temi, o jednoj određenoj osobi koja je ostavila duboke, divne tragove. I svaki put stanem. Čini mi se besmisleno pričati o svemu tome. Strahujem da ne bih znala na najbolji način prikazati svu tu borbu i želju za životom te objasniti kako se uživa u samoj činjenici da je dan lijep i da nema boli. Voljela bi to s vama podijeliti, iz jednostavnog razloga što obično ljudi o tome ne pričaju. Tema je preteška i precrna, a onda se kao promatrač nađete u takvoj situaciji i ne znate što bi. Teška tema je rak, a osoba koja je prošla kroz pakao meni je bila najbliža. Duboki tragovi koje je ona ostavila vide se iz ovih slova i svega onog što u životu radim. Nije ovo oda najboljoj majci na svijetu. I moja je bila kao i sve druge. No, dobro kao i sve druge divne majke :). Neću vam sad pričati o lijepom djetinjstvu, njezinim pričama o doktoru Doolitlu kojima nas je pokušavala barem malo zaustaviti na jednom mjestu, opraštanjima svakojakih psina koje su mi padale na pamet i koje sam samouvjereno provodila u djelo, njezinim neopterećujućim podukama o životu i njegovim vrijednostima.
Počet ću od početka pakla. Dugo mi je trebalo da shvatim da sam određeni period života živjela samo posvećena jednom cilju. Ništa drugo mi tada nije imalo smisla i najvažnija stvar na svijetu bila mi je pomoći voljenoj osobi. Zvuči vam patetično? Imate pravo, zbilja tako može zazvučati. Čitati nečija hladna slova na titravom ekranu, razmišljati o tome kakve li prodike sad ova pokušava držati, srcedrapateljno pisati o stvarima koje je ona proživjela, a da nije ona bila bolesna i u čemu je smisao svega toga. Imate pravo, ja ne mogu znati kako je njoj bilo i vjerojatno negdje duboko u meni je i bio trunak samoživosti i panike, ali ono što mogu je znati kakav se tada javlja osjećaj bespomoćnosti. I kako sam onda željela imati nekog tko je to prošao da bar malo ublaži taj osjećaj ništavnosti i bezvrijednosti. Tada ste spremni skinuti i zvijezde s neba, kad bi samo znali da će to pomoći. Gledati svaki dan kako netko s krajnjim naporima, ali tvrdoglavo, prkoseći smrti, sam pređe pet katova stepenica kako bi dokazao svima, a ponajviše sebi da to može. I da se snagom volje može pobijediti sve. Zaista može!
Dogodi mi se često da već pod vlastitim koljenima osjetim tlo, da mi je kičma savijena i da ne mogu više. I onda mi njezin pobjedonosni osmjeh, nakon što je prešla sve te silne stepenice, dođe pred lice. Osmijeh na licu osobe koja po predviđanjima ne bi trebala niti disati, osmjeh osobe koja sve može. Samo treba htjeti. Volja je glavna esencija bića. Bez nje bismo bili samo prazne, šuplje ljušture. Nije ovdje riječ samo o njoj. Vodeći je svakodnevno na terapije, susretala sam puno ljudi s jednakom životnom snagom koju je ona posjedovala i već pomalo sam se pitala da li su takvi ljudi predodređeni za bol. Nisu, naravno svi bili isti. Ali većina je onih koji su samom snagom volje preživljavali. Dovedeni do ruba, svjesni činjenice da je samo pitanje trenutka kad će pasti u ponor, ipak su nalazili snagu. Ako i trebaju pasti u ponor, ne žele to učiniti bez dostojanstva. Žele biti snažni i jaki. No, oni ne bi imali toliko snage da uz sebe nisu imali nekog. Ma koliko je teško to sve proživljavati sa strane znajući da činite maksimum koji možete i da od toga nema neke koristi, morate shvatiti da je njima najvažnije da ste uz njih. Da imaju nekog tko će kroz sve te patnje i muke proći s njima.
Cijelo to vrijeme, nesvjesno, ona je gradila svoje stepenice u nebo. Svakim danom, svakim malim, novim uspjehom u prkošenju bolesti, gradila se nova stepenica dok nije došao dan kada su bile gotove i spremne za upotrebu. Jedne divne, sunčane nedjelje u studenom, dok su se vjeverice igrale na stablima, a u pozadini tiho svirao Albinonijev Addagio, mirna i opuštena oprostila se tiho s ovim životom dok su je stepenice vodile na put bez boli. Put u nebo.
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
