If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Kvart u kojem zivim je jedan od najpopularnijih kvartova za izlaske vani u Londonu.
Tako se petkom i subotom sjati cijeli sjeverni London i pocne mi arlaukat, pijanski bauljat, a ponekad i bocom od pive gadjat moj prozor.
Svi setkaju gore-dolje napirlitani i idu iz bara u bar.
A ja nekad subotom zelim svoj mir i zelim sidit u kuci u pidzami i blejat u kompjuter umjesto dernecit.
I nekad volim u jedanaest sati navecer izic u pidzami i papucama i kupit bocu mlijeka u trgovini bez da me dernek-spreman i sredjen narod gleda ko ludu Maru.
Bah!

Kako mi se najomiljeniji bratic ne zeni svaki dan, odlucila sam malo potegnut do domovine.
A htjela sam se i kulena najest posto se svecani cin odrzavao u Slavoniji.

Cim sam usla u cekaonicu za let, pogledom sam skanirala ostale putnike.
"Hmmmm, malo nas je. To znaci da ce se avion definitivno srusit.", pomislia sam.
"Iju!!! Skoro pa i nema male djece. DEFINITIVNO se rusimo. Nema nam spasa.", sad sam vec panicarila.
Paniku sam probala prikrit kopanjem po duty free vrecama, ispijanjem vode te citanjem novina.

Cim sam unisla u avion, zasjela sam na sjedalo i upamtila sve izlaze za kad bude trebalo jurisat na njih dok se avion rusi. Primjetila sam da nitko nije sjeo do mene. Dva prazna sjedala.
"Boga ti, pa ko ce mi ruku drzat dok se rusimo?", mislila sam ja dalje te pogledala na sjedala nasuprot.
Nasuprot je sjedila debela Amerikanka.
Isto je imala dva prazna sjedala do sebe.
Nema mi druge nego priblizit se njoj i drzat njenu ruku dok se rusimo.
"Jao, zadnje minute na planeti provest cu drzeci ruku debele Amerikanke koju ne znam", dizala se panika u meni.

Avion je poceo klopotarit po pisti kadli se odjednom zaorio bojni poklic ispred mene:"WAAAARGHHH!!! Imam pritisak u usima!!!!"
"Sta??? Nemoguce. Ovo znaci da ima i vecih pacijenata od mene." ,pomislila sam i promotrila sjedala ispred sebe.
Na njima je sjedila obitelj.
Mama Engleskinja, tata Hrvat i kcer im.
"Nemas pritisak, Bog te obnevidio, ta nismo jos poletjeli", smiravao je Engleskinju Hrvat.

Malo po malo cijeli avion je doznao da Engleskinja ne samo da nikad nije letjela te da ima strah od istog nego da nikad nije iz Engleske nogom krocila te da ide u Hrvatsku gledat svekrvu.
Tokom cijelog leta zabavljala je avion svojim ispadima, a mi smo je hrabrili.
Da, cak i ja.
"Waaaaarghhhh.....GORI nam krilo!!!!!", skvicala je ona
"Ma ne gori, to je lampica na krilu sto zmiga.", bodrili smo je mi.

"RUSIMOOOOO se!!!", jecala je ona pri svakoj omanjoj turbulenciji.
"Ma ne rusimo.", u zboru je odgovarao avion.

Avion Croatia Airlinesa uredno se i na vrijeme spustio na zagrebacki aerodrom.
Engleskinji je laknulo, a bome i meni.

Caca je prtljagu i mene na brzinu potrpo u auto te obznanio:"Sutra ima rano da se dignes. U 6.00. Idemo za Slavoniju."
"A oni...ocemol imat vremena otic u Arizonu u Bosni?"
"Neima razgovora."
Nisam mu se usudila rec da je Arizona jedan od razloga mog dolaska. S mojim cacom nema pregovora.

Sutradan sam se digla s pjevcima, nabila iPod na usi da ne cujem bratovo techno krestanje te uputila u Slavoniju.
Nikad nisam bila.
Veselila sam se ravnicama ko svinja blatu.

Nakon sat vremena monotonog drndanja po jebenoj ravnici, veselila sam se samo kulenu. Na svadbu je dolazila citava dalmatinska frakcija obitelji.
Slavonija je nama dozivljaj. Dalmatinci su, naime, s kamena...nema dolje ravnice i kulena. Samo kamen i prsut.
Slavonci su nam obecavali tri dana provoda.

I tako...svadba ko svadba...
Krkalo se sve u sesnaest i pustao se red stranih pa pet redova domacih...
Slavonci su sjedili ko mutavi i pravili se fini.
Dalmatinci cu se razgoropadili i pjevali o Hajduku, Dalmaciji i kako im fali ista ne bi rec da pet godina izbivaju iz nje, a ne jedan dan.
Slavonci su se i dalje pravili fini, a Dalmatinci su razdrljili kosulje i balali ko mutavi.
Slavonci su otisli kuci, a Dalmatinci su ostali dok im osoblje restorana nije priprijetilo izbacivanjem.

Nes ti tri dana svatova u Slavoniji. Pih.

A kulen? Kulen je bio odlican.

Primjetila sam da muskarci koji rade u ducanima s tehnologijom uvijek gledaju prezrivo na picke sto se usude uc u "njihov" ducan.
Tako sam se ja prije neki dan bezbrizno uputila u grad ne bi li kupila filtere za foto kameru.

Veselo i leprsavo sam unisla u prvi specijalizirani ducan s foto-opremom.
S polica su se sjajile glanc nove kamere, lece, filteri, tripodi i ostale orgazmicne stvari ukoliko je fotografija vas djir.
Covjek za pultom je digao glavu. Ugledao je mene-zensko i nezainteresirano spustio glavu nazad udubivsi se u novine.
Njegov izgled mogu opisat kao "frustrirani seksualni manijak koji jos nije imo prilike da se izivi".

"Oni...dobar daaaaaaaaaaan", pocela sam ja
"Hmpf", promrljao je on.
Prebacila sam se s noge na nogu.
"Oni....ahem....erm..."
"Da, sto zelite, tsssssssk?", nezainteresirano je rekao on.
"Dedera mi jedan Hoya R72 67mm filter", izverglala sam ja: "I jedan warm-up", dodah jos.
"Nema! tsssssssssssssssk" procijedio je on kroza zube i prosiktao ko guja.
"Sta???? Dobro ako nemate infra-red, al kako nemate warm-up?"
Manijak je otvorio ladicu iza sebe i ne gledavsi unutra momentalno je zatvorio.
"Evo, nema...pogledao sam. Nema. Tssssssssssk", fiksirao je vodene oci na mene u nadi da ce me hipnotizirat da odem iz radnje i ostavim fotografski biznis ozbiljnim fotografima. Muskarcima.

Potom je dodao: "Infra red filteri ne pomazu na digitalnom...tsssssk.....hahahaha".
U tom trenutku mi je pocela para izlazit na usi.
"A, jel? Zanimljivo onda da su rezultati ispali odlicni kad sam koristila prijateljev infra-red filter"

Prostrijelio me pogledom tipa "Dvoboj kod OK Coralla": "Da...ima raznih vrsta....jaci filteri daju rezultate."

"Pa jaci i trazim, majmune", pomislila sam izlazeci iz radnje praznih ruku.
"Tssssssssssssk", prosiktao je manijak jos jednom te potom pozurio da se potrga od usluznosti prema ozbiljnoj musteriji. Muskarcu.

Od sad kupujem na internetu.