If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

...Brus nas je vukao prema carima coffee shopa.
"Nu, nu...u koji cemo? Ajd, sta ti mislis koji je najbolji?"
"Ne znam.", dreknila sam: "Vidis da su svi za turiste. Pravi Nizozemci samo udju da kupe."
"Onda cemo u ovaj", rece Brus odlucno i potegne mene i Faraone za sobom.

Coffee shop je bio zadimljen, oslikan psihodelicno i pun turista koji nisu znali za sebe od silne pusione.
"Ja necu pusit.", rece Faraon 1
"Necu ni ja.", rece Faraon 2
"A onda necu ni ja. I ovako cemo se napusit samo od sjedenja u ovom zadimljenom", reko ja
"Ja cu pusit.", drekne Brus i potegne papcima da ubode zeleno.

Vratija se s necim zvanim Silver Haze i poceja rolat dzoint.
Dok je on rolao, Faraoni i ja smo se zabavljali gledajuci likove u kafani.
"A nu, sta ti mislis...ovi sto rade tuten...mora da su svakodnevno napuseni od silnog dima.", raspredem ja.
"Mora da jesu."
"A sta mislis....kad oni eventualno zavrse ovaj posao i prijave se za drugi...sta napisu u svoj CV? Razmrvljivac i prodavaoc marihuane???", reko opet ja.
"Ne znam...al je nezgodno", rece Faraon 2 ne bi li me usutio

Brus je u to zapalio dzoint.
Iako sam rekla da necu pusit, shvatila sam da sam vec napusena od silnog dima pa reko ajd.
"Nisi valjda stavio duhan unutra? Ja ne pusim duhan. Kaslje mi se od toga.", reko
"Nisam."
"Dede onda", reko ja i povucem dim.

Za jedno 20 minuta svi smo bili izvan glave. I Brus i ja i Faraoni.
"Super! Ajmo sad u istrazivanje Amsterdama", kaze Faraon 2
"Ajmo."
Muvali smo se po Amsterdamu ukrug i naokolo.
Nista novog nismo uocili ni naucili.
Navecer smo osli u par klubova, popusili jos zelenog, dosli u hotel jos vise izvan glave nego sto smo bili i...zaspali.
Steta onog kreveta osposobljenog za sex.

Drugi dan Brus je poceo paniku: "Nu, ja zeleno necu bacat. Ima da popusimo sve prije nego odemo nazad u London. Pusi!!! Ajd, pusi!!!"
Nije nam bilo druge nego sve mrknut do zadnje travcice.
Tako urokani sjeli smo u auto. Faraon 1 je vozio. Faraon 2, Brus i ja smo spavali.
Probudili smo se tek kod UK imigracije.
"Dobar dan. Ko je Gospodin Brus iz Brazila?", rece imigracioni oficir.
"Ja sam, glavom i bradom."
"Izidjite van iz vozila"

"Isusa ti, uzece mi Brusa i poslat ga nazad u Brazil. Joooooj!!!", unezvjerila sam se ja
"Ma nece...to oni sa...", pocne Faraon 1
"JOOOOOOOOOOOOOOOOJ!!! KUKU LELE!!!! JOOOOJ", zavijah ja.

Nakon 15 minuta, Brusa ni otkuda.
"Jel vidis? Poslali su ga u Brazil, Jel vidis, a, a, a???", panicarila sam.
"Bome, stvarno dugo traje..."
"AJMEEEEEEEEEEEEEE. JOOOOOOJ!!!"

Nakon jos 10 minuta, pojavio se Brus.
"Ne idemo vise van iz UK dok god ti viza traje", reko ja.
"I ja mislim.", rece Brus i ukrca se u vozilo.


Slike ovdje

Taman sam kuvala spinat na mliku ne bi li uvjerila Brusa da ipak znam kuhat kadli zazvoni telefon.
Bio je to Faraon 1, clan gejpederskog para po zajednickom imenu Faraoni. Faraoni zbog poodmakle dobi, jel te...
Faraon 1:"Nu, ocete li ti i Brus s nama u Amsterdam, a?"
Ja: "Ooooo, a kad?"
Faraon 1:"Sad. Budite spremni za po ure. Dolazimo po vas."

N'te jada, ko ce se spremit za po ure?!!
"Brus!!! Brus!!!", dreknila sam, "Spremaj se. Idemo u Amsterdam. Ajd...sad!!! Sta gledas ko kokos sto sjedi na jajima??? Bacaj stvari u torbu. Ajd!!"

Za po ure smo sjedili u Faraonovom autu sto se brzinom munje kretalo prema Eurotunnelu.
"Hmmm....a da odemo u Pariz?", reko je Faraon.
"Nemoj ti mene zajebavat. Mi smo se spremili za Amsterdam, a ne za Pariz."
"Amsterdam ondak.", rece Faraon i stisne gas.
Faraonmobil je prolazio kroz pustopasine Francuske, a potom i Belgije.
Svako malo smo drekali na Brusa..."Nu, sad smo u Francuskoj, a nu, sad smo u Belgiji.", misleci da ce on bit impresioniran cinjenicom da prolazimo kroz circa zemlju na sat.
Brus je zjevao i reko da mu Belgija ima dosadan krajolik.
U to se Faraonu prispalo pa smo odlucili stat i prenocit u Belgiji.

Izabrali smo Oostende, posto smo u ostalim obliznjim mjestima vec bili.
Oostende je bio grad duhova. Petak navecer, nigdi zive duse.
"Sta rade ovi Belgijanci petkom navecer, Bog ih premazo?", reko ja
"Bice po podrumima muce djecu", rece Faraon 1
"Mda....pedofili", rece Faraon 2
"Jeste primjetili da svi Belgijanci izgledaju ko pedofili?", reko ja
"Jesmo...svi imaju brkove"
"O, da...to je siguran pokazatelj pedofilije"
"Sigurno. Ko normalan jos ima brkove?"
"Niko. Samo pedofili."
"I Belgijanci"
"Sto je jedno te isto."
"Iako, moram priznat, rade dobre cokolade"
"I waffle"
"I przene krumpirice"
"O da"
"Da li u ovom mjestu uopce postoji jebeni hotel???", drekne Faraon 2 i zavrsi nadasve zanimljiv dijalog o Belgijancima i njihovim prehrambenim i seksualnim navikama.

Nakon jos jedno sat vremena nasumicnog vozanja po Oostendeu, primjetili smo nasumicnog Belgijanca kako hoda plocnikom.
Nije imo brkove.
"Nu, nu...Belgijanac. Dede, stani kraj njega pa da ga priupitamo di je hotel", reko ja
Belgijanac je ocito jedva doceko da ga neko nesto pita jer nam je direkcije objasnio s elanom jos nevidjenim u Engleza, recimo.
"Mora da mu je ovo bio dogadjaj veceri", rece Faraon 1 i krene prema hotelu.

Slijedece jutro smo prozdrli dorucak i ozezli prema Amsterdamu.
"A jel, u koji cemo hotel?", upitah ja
"Ne znam...nac cemo stogod"
"A sta, matere ti?"
"Ne znam. Bit ce nesto."
"Ja ocu u centar"
"I ja"
"I ocu dobar hotel, a ne neku rupu"
"I ja"
"Ocemo li u pet zvjezdica?", rece Faraon 2
"Nemamo Brus i ja novaca za ekstravagancije tog tipa"
"189 Eura, nazvo sam ih vec..."
"Sta????? Po osobi?????", dreknem ja
"Ma ne, nego po sobi."
"Ajd onda. Ozezi."

Hotel je bio ko iz price....pardon, bajke i obilovao bogatim americkim i europskim narodom.
Sobe su gledale na nekakav kanal za ekstra romantiku i obilovale cokoladom, proizvodima za ljepotu te ostalim lakomaznjivim karafekama.
Krevet je bio ogroman i obilovao seksualnim potencijalom.
Brus i ja smo se taman poceli ljubakat kadli na vrata pokucase Faraoni i dreknuse: "De, vas dvoje....ajmo u istrazivanje", ne bi rec da u Amsterdamu nikad bili nismo.

Brus je bio ko malo djete i htio krenut u momentalno istrazivanje coffee shopova. On, doduse, nikad i nije bio u Amsterdamu.
Faraon 1 i ja smo zapeli da istrazujemo cetvrt s kurvama.
Pritom smo preuzeli uloge vodica te poceli objasnjavat zadivljenom Brusu o carima Amsterdama.
Faraon 2 je uto uskocio u konverzaciju i pripomenuo da su Amsterdamci u davna doba izlagali svoje kceri po prozorima kad bi one navrsile 16 ne bi li ih uocili momci za zenidbu i ozenili te da odatle i potjece obicaj izlaganja kurvi po prozorima.
Kurve su izgledale ko da se dosadjuju i provjeravale obline u ogledalo, tekstirale poruke na mobitel ("Hallo, Rudolf, sta ima? Evo ja sjedim u prozoru i cekam slijedecu musteriju...") i pusile cigarete.
Turisticke horde, ukljucujuci i nas, su prolazile s izbuljenim ocima. Najvise je bilo pijanih muskih Engleza. Kraj jednog mosta smo uocili dva Engleza sto se ceskaju po bradi te debatiraju ko ce koju kurvu mrknut.
"'Ere, John. Which one are you gonna 'ave?"
"Dunno....They're all good, innit?"

Neonske reklame sa svih strana su vristale: "Sex Show!!!!! Teen Sex!!! Animal Sex!!!! Girl on girl sex!!!! Sex Sex SEX!!!!!!".
Vrtilo mi se u glavi od silnog sexa.

U to se Faraonu 1 upalila lampica u glavi te je objavio da on zeli ic pogledat sex show.
"Kakav sex show, Bog te ne vidijo, pa ti si gejpeder."
"Da, al nikad nisam vidio musko i zensko kako se mrkavaju. Ajmo."
"Ajmo", reko ja i povucem ga prema sex show teatru.
Slike u teatru su prikazivale sanitizirane i civilizirane slike sex spektakla. Ljudi su sjedili u udobnim foteljama, a na pozornici se dvoje ljudi mrkavalo. Na nekim slikama je frajer bio obucen u King Kong odjelo. Isto je mrkavao. Nisam vidjela jel mu i alat bio King Kong velicine.
Taman smo htjeli kupit ulaznice, kadli Brus dotrci do nas i rece da se njemu ne gleda nikakav sex show i da nismo normalni trosit 30 eura na pizdarije.
Pokvario nam je zabavu i odvuko nas dalje. Pih. Vec treci put u Amsterdamu, a nikako da vidim sex show.
Faraon 1 i ja smo gundjali sebi u bradu, al Faraon 2 i Brus nisu obracali paznju....

"Odo ja vanka s prijateljicama, jesil' cujo", rekoh ja Brusu.
"Mhmpfhm.....a ka'ces se vratit, a?", rece Brus
"Sta ja znam....3, 4...."
"Jel to ujutro?"
"Je"
"Cekat cu te."
"Imisusovo ti, ne tribas me cekat. Idi lec.", unezvjerih se ja
"Cekat cu te", rece Brus odlucnije
"Kako 'oces"

U 3 i po ujutro...
"Yooooo!", uzviknuh ja s vrata
"....yo....zijev", rece polupospani Brus
"Ceko si, a?"
"Jesan...a sad idem lec jer ne mogu vise gledat."
"Dobro, ja odo na kompjuter da vidim sta ima"
"A sta bi bilo? Taman posla da ces mi sad ic zvrljit po kompjuteru i zjake prodavat nakon sto sam te ja ceko cijelu noc. E, nes vala, nego ces u krevet sa mnom pa da zajedno zaspemo."
"O, krvi mi Isusove!!!!", pomislih ja, al rekoh: "Aj, dobro".

Brus me potegnija u krevet i mazio me po glavi dok nisam zaspala.
Ne znam sta je dalje bilo. More bit da je Brus oso zjake prodavat na internet. Ko ce ga znat.

"Phew", reko je Cimer unilazeci u sobu i dascuci od silne vrucine koja je obletila Otok ovih dana:"Danas je najduzi dan u godini!"
"Znam", reko ja nezainteresirano
"A jel??? A jel??? WOOOOW!", rece Brus i naculi usi

"Da...dan pocinje oko 4 ujutro, a zavrsi oko 9 i po navecer", rece Cimer.
"Mi u Brazilu nemamo duge i kratke dane. Svi su isti. I ljeti i zimi.", pocne razglabat Brus.
"Nemate vi ni ljeto ni zimu, Bog te blagoslovio", prekinuh ga ja.
"Imamo"
"Nemate."
"Imamo. Zimi je malo hladnije i sv..."
"Da. Hladnije za cijelih pola stupnja. I svi i dalje uredno idu na plazu. Tja...da je meni taka zima. Tja. Ih! IH!!!"

"Nego....dugi dani....", zapocne opet Cimer: "Zamisli kako je u Svedskoj....erm...ili Norveskoj. Tamo je dan 24 sata na dan. Wow!!!"
"I u Grenlandu.", reko ja
"Di je Grenland", rece Cimer
"Erm....ne znam....sta to nije bila Danska....erm...prije...ovaj....erm...", zapetljah se ja.
"Da....ili je kod Aljaske...? Hmmmm", rece Cimer.
"Sta nije tamo tundra?", reko ja
"More bit."
"A oni....ko tamo uopce zivi?"
"Bjork", rece Cimer i zavrsi pricu.

Nisam znala cime da impresioniram Brusa, pa sam odlucila kuvat.
Racunala sam da ce to bit sasvim dovoljno.
Uostalom, koliko tesko moze biti napravit recept iz kuharice??
Nakon pomnog prelistavanja iste, odlucila sam da je najbolji put do Brusovog srca i totalne impresioniranosti sa mnom kroz krumpir i meso.

Meso je bilo lako.
Krumpir ne.
Bio je to turbokompliciran recept s rijetkim zacinima i mirodijama te kulinarskim procedurama koje su zvucale kao srednjovjekovne metode za mucenje.
Nakon par sati preznojavanja u kuhinji, konacno sam servirala remek djelo Brusu, Cimeru i meni.

Meso je bilo dobro.
Krumpir ne.
Nadala sam se da nitko nece nista primjetit te da ce svi bit pristojni. Cimer uvijek pojede sve sto ja skuham. Doduse, krajnji domet njegovih kulinarskih podhvata je riza s ketchupom.

Prvi se oglasio Brus: "Jel, Marisi, sta s' ovo stavljala u krumpir? A?"
To je jedva docekao Cimer koji se odmah pridruzio: "A i zilav ti je, brate. Ne meres ga ni gutat ni zvakat."
Potom su oboje uglas zakljucili: "Ja cu ovo ostavit. Nista ne valja."

Ja sam tiho gurkala svoje egzoticne krumpire na tanjuru i smisljala novi nacin impresioniranja.

Jutros, ranom zorom, dok jos ni pjevci nisu poceli kukurikat, neko je zasjeo na ulazno zvono i zvonio i zvonio.
Prvo sam probala taktiku ignoriranja: pokrih se jastukom preko usiju i nadah se da ce zvonidba prestat. Nije radilo.
Morala sam se okomotat rucnikom i odgovorit na portofon...
"Helllooooouw, yo!"
"DOBAR DAN!!!", rece spodoba s druge strane, a mene zigne preko jetrica.
`Jebo te, ko mi u rano jutro zeli DOBAR DAN na 'rvatskom usred Londona......WAAAAAAAAAAAAAAAAAARGHHHHHHHH!!!!!!`, pomislila sam.
I onda glasnije:"WAAAARGHHHHH. Hu iz dis???"
"Dobar dan. Mi trazimo ljude iz bivse Jugoslavije da...."
"WAAAAAAAAAAAAAAARGHHHHH", prekinula sam njen tok rijeci.
Iskljucila sam portofon i zabila se nazad u krevet ispod jorgana.
Kako su me samo nasli?? Pa nemam tablicu s narodnim imenom ni na vratima ni na zvonu.
Nadala sam se da su to polupospane nocne more, ali ne...mislim da mi je CIA konacno usla u trag.

Osim sto derneci i zali se na vrijeme te shodno tome hoda u zimskoj jakni iako je ljeto, Brus se razletija da pomogne meni i Cimeru oko kucnih poslova.

Scena 1:
"Nu, treba pod u kuhinji oprat", rece Brus
"Ne pada mi na pamet da ga perem. Cimerov je red. A on ako hoce cekat da mu se kolonija termita napravi na podu, samo naprijed.", reko ja
Brus na to ni pet ni sest, nego skinija majicu, partvis u ruke te peri-deri.

Scena 2 (u ducanu):
Brus meni: "Kakvu to mini hranu kupujes?"
Ja: "!!!???"
Brus: "Sve nesto zeleno pa mini upakirano, to nije hrana"
Ja: "Ovaaaaj...."
Brus: "Meni treba hrana za prave muskarce...meso, riba, krumpir, pasta, salata...."
"Imam salatu!", prekinuh ga ja pobjedonosno i izvadih mini vrecicu organske rukule vec oprane i upakirane
"To nije salata", rece Brus i posegne za ogromnom glavurinom salate na supermarket polici i stavi je u kolica.
Slijedecih po ure je proveo posezuci za ogromnim pakovanjima mesine, krumpira, 3 kila jabuka, 3 litre soka i najvecim pakovanjem mlijeka koje sam ja vidjela u svom zivotu popracenim rijecima da ce on to pojest za circa 2 dana.
Tek nakon sto su kolica bila natrpana hranom za PRAVE muskarce uputili smo se na checkout.
Kroz glavu mi je prolazilo..."Imisusovo, ko ce sve to nosit kuci?"

Cim smo izisli iz marketa, ja sam se ko pickica uputila prema taksiju.
"Yo, di ces?", reko je Brus
"Paaaaa....na taxi"
"Ti nijesi normalna, lovu na taxi trosit bezveze"
"A jel? Pa ne mogu ja sve ovo u rukama nosit."
"A ko je reko da ces ti nosit??? A????", rece Brus i meni dade vrecicu s novinama i kruhom, a on se uprti s 8 vrecica od 4 kile svaka.

Drugim rijecima, pravio se Herkul.

Nakon dvije noci provedene u Londonu, Brus se okrenija na madracu i reko:"Nu, nesto sam si iscasio rame."
"A jel", reko ja,"To bice ti i Guzijola imate losa ramena"
"Nije bona, nego ti ne valja madrac. I ko je Guzijola?"
"Guzijola Blu. A madrac je dobar. Vasa ramena nisu.", zakljucih mudro.

"I uostalom, dizi se. Sad cemo ic na londonski dernek. Tvoj prvi. Moj dvijetisuceiprvi.", napomenula sam dalje.
"Bog te mazo, ko je vidija nediljom ujutro ic dernecit. Mi u Brazilu..."
"Sad si u Londonu. Dizi se.", prekinuh ga grubo, "I ne zaboravi natandrcit suncane naocale"
"Ujmocaisinaiduvasvetoga...suncane naocale na dernek nosit"
"Ne zugaj nego natandrcuj!"

Stajali smo tako u stanu Brus, Cimer, Gruzijac, Krava Ljepote i ja i cekali ModnogFotografa da nas pokupi u svom pimpmobilu i odveze u bespuca Shoreditcha.
Docim smo usli u dernek-hram (u 12 podne), Brus se razletija okolo ko uragan, razgledavo i skljoco novom Nikon kamerom ko japanski turisti ispred Eiffelovog Tornja u Parizu.
"Bog te obnevidija, Marisi, ja sam dernecio u Majamiju, Las Vegasu, Nju Jorku, Australiji i nigdje, ali nigdje nije bilo ko ovdin....sve je voda i sve je dosadno naprama ovom.", reka je Brus
"A e, jesam li ti rekla."
Malo kasnije...
"Bog te obnevidija, Marisi, u drugim gradovima ljudi se prave da im je zabavno, al ovdje im je stvarno zabavno."
"A e, jesam li ti rekla."
Jos kasnije...
"Bog te obnevidija, Marisi, nu koji karakteri ovdje...sve nesto individualno ...vamo tamo..."
"A e."
Najkasnije...
"Bog te obnevidija, Marisi, svi su izvan glave..."
"Ma Bog tebe obnevidija, suti i djuskaj!"

Oko ponoci i po, pogledala sam na sat i rekla: "Nu, Brus, ovdin smo vec cili dan."
"Suti i ozezi", reko je Brus.
Nije mi bilo druge nego da ozezem.

Brusov avijon je slijetao u 8:10 ujutro. To je znacilo da sam se digla ranom zorom u petitrideset, podabukla pete i majicu razrezanu do pupka, namazala se ratnim bojama i tako sredjena osla na Hitrou!

Stigla sam ravno u 8:10 i zauzela stratesko mjesto s ostalim docekivacima gdje sam najbolje mogla vidit izlaz. Na ekranu je pisalo: "Let Buenos Aires & Sao Paulo za London-sletija, prtljaga na traci". "Oho, ranije su sletili. To znaci da necu dugo morat cekat. Jupi!", pomislih ja i majicu nategnem jos malo dolje da se vidi raskos.
Bacila sam pogled na ostale docekivace i okom skenirala da vidim da li jos ko ocekuje juznoamericki let. Primjetila sam par njih garavijih i omanjih sto su brzinski pricali na spanjolskom, odnosno portugalskom. "Ovi mora da isto cekaju Buenos Aires & Sao Paulo let", reko ja zadovoljno i namjestih kosu.
S druge strane metalne pregrade izlazili su razni Amerikanci, Kanadjani i ini....Brazilaca i Argentinaca ni od kuda.
"Neka, neka...sad ce oni...jos malo", ponadah se ja.
Nakon jedno 15 minuta cekanja, primjetih prve putnike sa Sao Paulo duty free vrecama.
"Oooooo, derneeeeek!", reko ja i isprcih sise.

Zaludu. Slijedecih sat vremena proslo je bar stotinjak Sao Paulo i Buenos Aires duty-free vreca, a Brusa ni od kud.
Ostali manji, garavi Latinoamerikanci odavno docekase svoje i ostade nas samo par cekat.
"Jebemtiiiii, ooooooooo", zavijala sam u sebi, "Bice ga je imigracijska zeljezna ruka dostigla, ooooooooo...."

U to mi dodje neki engleski covik i rece: "A nu, jel i ti cekas let 412 iz Bostona, a?"
"Ma nije...ja cekam Buenos Aires, Sao Paulo"
"Aaa, jer mi rekose da je zastoj na prtljaznim trakama."
"A jel? A jel zastoj i na Buenos Aires letu ili samo Boston?"
"Ne znam. Al sam te pitao jer sam te vidio kako si uzrujana."
"Ma....Buenos Aires let je sletija u 8:10, a sad je 9:30 i mog jarana jos uvik nema."

U to se umijesao i treci covik:"Jel neko reko Buenos Aires?"
"Jesam. Ja.", reko ja.
Treci covik rece:"I ja cekam taj let. Rekli su mi da su sletili u 7:44"
"A jel znas sta je?"
"Ma ne znam. Bojim se da ih nije imigracija uvatila....al se nadam da su samo veliki redovi."
"Uf, kuku...i ja se bojim."
Tako smo stajali i bojali se zajedno. Boston, Buenos Aires i ja.
U glavi sam spremala govor za imigracione oficire. Sta ce oni meni mog Brusa zadrzavat. Mater im nji'ovu!!

U to krajickom oka uvatim nekog frajera kako mase iza metalnih pregrada. Bija je to Brus.
Boston me mune u rebra i rece:"A nu, eno tvog. Sad ce se mislit sta stojis s dvojicom nepoznatih muskaraca i divanis...."
Nisam cula do kraja, jer sam poletila Brusu u zagrljaj.
Cula sam, doduse, da je Buenos Aires dreknija:"A nu!!! Eno i moje!!!!"

Kako bi reka narod....sve je dobro sto se dobro svrsi.

Latino Frajer dolazi za manje od 48 sati.
Shodno tome sam se odlucila malo upicanit. Fe (iliti gvozdje) dizem svaki dan, nokti su mi svjeze izmanikirani i ispedikirani, frizura je podsisana, ocetkana i svjeze ofarbana u tamno smedje.

Naravno, znadoh odmah da ce nesto krenut na krivo. Tako se danas probudih i stadoh na vagu. Jedan kil vise. To se valjda pretocilo od silnog gvozdjodizanja, sta li.
Stanem pred ogledalo, a iz njega u mene bulje ne jedan, ne dva nego TRI prista. Jedan od njih oveci, crveniji i posred obraza. Vaddafak!!!
Malo kasnije kuvam rucak i vrelo ulje me dohvati posred ruke. Sad sam ponosni vlasnik ovecih, ljutih, crvenih opekotina ne znam kojeg stupnja.

Tako cemo u petak Frajera docekat ja, moja frizura, jedan kil viska, dvije opekotine i tri prista. Dernek!

Cimerov novi decko mi ide na kurac. I ne samo na kurac nego i na ostale organe....jetru, sise, bubrege, guzicu, srce...

Razlozi?
Nakon sto Cimer i/ili ja odemo na posao, krele i dalje visi u nasoj kuci i komoda se. Sta radi tamo dok nas nema je misterija.
Mozda nam kopa po stvarima.
Nekad se kod nas komoda sve do 4 ili 5 popodne kad ga zateknem da lezerno gleda nasu televiziju, sjedi na nasoj fotelji i jede nasu hranu s nasih tanjura.

Nekidan sam s njim imala stand-off.
Dok se Krele lezerno tusirao nasom vrucom vodom, Cimer me nazvao i reko da uzmem kljuc jer ga nema namjeru vidjet taj dan.
I tako...
"Nudera...Australijanac....dede mi daj Cimerov kljuc."
"???"
"Daj mi kljuc. Cimer je reko da se necete danas vidjet."
"Pa ako je zbog kljuca, mogu ga otic vidjet....", rece on u Patrick Bateman stilu.
"!!!!", pogledah ga ja, a glavom mi proleti..."Koji stalker, jebo te."
"Nudera, on je reko da mi das kljuc. Dajdera ga! Amo!", reko ja dalje i ispruzih dlan.
"Al ja se jos nisam istusiro do kraja..."
"Ne znam...ja moram vani sad...KLJUUUUUUC!!!"
Autralac je promrmljo sebi nesto u bradu i nevoljko mi dao kljuc.
Iz stana smo izdrli zajedno jer je njegovo neimanje kljuca znacilo da nema majci vise komodanja.

Nesto kasnije istog dana:
"Znas....Australac ovdje visi svaki dan do 5 popodne nakon sto ti odes.", usudih se pisnut Cimeru
"STAAAAAAAAAAAAAA???? Pa koji kurac radi????", rece Cimer
"Ne znam....tusira se uglavnom....a mozda nam i po stvarima kopa....", dodah ja malo ulja na vec podgrijanu vatru.
"Koji pizdun."
"Mhmm"
"Sta mislis...da ga ostavim?? I ovako sam ljubio bar 5 drugih deckiju u razdoblju u kojem sam bio s njim"
"Ne znam ja...pricekaj jos malo."

Jos malo kasnije:
"Ej, a sta ako se ispostavi da je i moj Pizdun stalker i kreten?", upitah Cimera
"Hmmmm...ne znam...mozda se mozemo odmetnut...bit ce glamurozno. Moramo pazit kako da se odmetnemo jer ne smijemo unistit nase skupe cipele i odjecu."
"Koji si ti kreten."

Najkasnije:
"Ej, jesam li ti reko da je Australac kopao po tvojim cedeovima i posudio jedan bez da pita?", rece Cimer
"MOOOOOLIIIIIIMMMMMM!!!!!!????? WAAAARGHHHHHHH!!!"
Australski kobac je kopao po mojim analno slozenim po abecednom popisu cedejevima i SHOCK HORROR!! uzeo jednog. Bila je to kap koja je prelila casu.
"Ostavi ga. Ne zaboravi uzet CD nazad prije nego sto ga ostavis."

Zadnje dane u Bangkoku Brale i ja smo se pocastili hotelom s pet zvjezdica. Bilo je super. Sobu ti dodju pocistit ne jednom, nego dva put na dan. Ne da smo je mi nesto zaprljali, to oni ciste iz dragosti. Voce i cokolade se svaki dan dostavljaju u sobu. Sve je u mramoru i svili i stalno se svi brinu za tebe.

Hotel je bio pun bogatasa i urednih ljudi i bogatih Kineza sto su dosli slavit kinesku Novu Godinu i onda smo se dovukli mi...prasnjavi, prljavi i znojni i jos s ruksacima.
Prvu vecer smo osli (preko hotela) na neki dinner cruise po rijeci. Opet ista prica, svi su bili uredni i sredjeni (dobro, i ja sam se malo sredila za to), a Brale traperice i tenisice. Svi su bili bogati i fini ljudi, a mi smo strsali ko trn u oku. No za to je klopa bila super fina i Brale je reko: "De, nakrkaj se sad da ne moramo sutra ic ni u kakve restorane". Onda smo se dobro nakrkali toliko da mi je trbuh pucao i da sam jedva cekala nazad u hotel da skinem hlace i uvucem se u krevet onako naduta.

Sutradan ujutro smo osli na bazen (hotelski). Bogata skvadra (i mi) lezimo, a mali carici sto rade u hotelu nam donose pladnjeve voca i hladne mirisljave rucnike da ne umremo od vrucine.
Buraz i ja smo medju bogatasima primjetili i zenu strasilo sto je izgledala ko porno zvijezda u penziji. Bila je ocajna. Stara jedno 50 godina s previse ocigledno napravljene kirurgije. Mrsava do anoreksicnosti, ali sa dvije smijesne plasticne lubenice umjesto sisa. Povrh svega je nosila bijelu tangu, a gore nis i bila je s muskarcem koji je imao jedno 90 godina.
Kasnije smo malo osli u jaccuzi da vidimo i mi seljaci sto je to. Tamo smo se upoznali s bogatim Kinezom iz Hong Konga koji je dosao proslavit kinesku Novu Godinu i onda mi rekao (nakon sto sam objavila da bi vrlo rado posjetila Hong Kong) :"Da, Miss, molim vas dodjite i pomognite nasoj tesko oboljeloj ekonomiji!"
Taj bi se uslagirao da dodje kod nas u Hrvatsku. Tek bi onda vidio sto znaci tesko oboljela ekonomija.

Treci dan je bilo vrijeme za ic i Braletu i meni je bilo zao samih sebe. Kad smo se checkirali out iz hotela, dosla nam je piculjica u tradicionalnom Thai kostimu (sto sve piculjice i carici nose u hotelu) sto radi tamo i pitala nas da li nam je bio ugodan boravak, trte mrte...rekli smo joj da nam je zao sto idemo i da nam je pogotovo zao sto odlazimo u hladnocu i zimu na sto je ona odgovorila:"Da, znam kako je. I ovdje je zima sad i svi se smrzavamo."
Vani je bilo 40 stupnjeva, al jebiga, njima je to zima i ne meres im objasnit da kad je kod nas zima da ti se krv ledi u zilama i da ne hodas okolo u majici bez rukava i znojis se.

U avionu nam je bilo jos gore, gnijezdili smo se i pekmezili i bili sutljivi ko guzice.
Kad smo sletili na Heathrow, odmah mi se krv sledila u zilama i prohujao me ledeni vjetar i zameo me snijeg. Htjela sam da me imigracija posalje nazad, al se nisu htjeli smilovat. Jos kad sam vidjela kisela engleska lica.....JOOOOOJ!!!

Na Tajlandu nema nista bolje nego zalec u plicak, a oko tebe plivaju sarene tropske ribe i lagano te grickaju za dupe, noge i ostalo jer misle da si hrana. Onda ih hranis iz ruke s kakvim krekerom ili kruhom, a one navale i smazu sve u roku eks i jos te prate dok plivas jer misle da imas jos hrane.

Sad smo na Ko Lanta otoku. Plaze su multikilometarske, a more plavo zeleno i cisto ko suza. Izgleda ko s razglednice.
Ujutro me bude tropske ptice i majmuni i kokosi i pijetli.
Onda lezerno odem na dorucak pa na izlezavanje na pjesku i tako. Tu i tamo tisinu narusi kakva piculjica na motoru sto jednom rukom upravlja motor, a drugom drzi kisobran (za zastitu od sunca) i izranja iz crvene prasine na putu ko fatamorgana.

Inace, Tajlandjani po cijele dane jedu. Uopce mi nisu jasni jer ih nemas sto vidjet, al svaki put kad prodjes kraj nekog, u bilo koje vrijeme dana, taj jede nesto.
Vise od pola kuca ima otvoreni front i onda popodne postave standove ispred toga i kuhaju i jedu.
I tako svi.
Nijedan nije debel.


Prije dolaska u Tajland, mislila sam da su nasi soferi jedini sto slusaju Nardoni Radio i time tlace putnike. No svi soferi u Tajlandu slusaju Thai ekvivalent istog. Izgleda da im je to (soferima) u krvi. Gdje god smo isli, svugdje smo morali slusat pingilingi muzikicu.
Brale i ja smo skuzili da se u svakoj pjesmi spominje Chiang Mai (ili mozda samo mi to brijemo jer nam svaka rijec vuce na Chiiiiaaaaang Maaaiiii) i da svaka pjesma mora biti otpjevana drhtavo vristecim glasom i popracena cijelim limenim orkestrom, azijskom frulicom (za patetiku) i elektricnom gitarom (za modernistiku, jelte).
Najbolja pjesma dosad (ovo najbolja zato jer nisam znala dal da placem, vristim ili da se smijem) je neka gdje frajer prvo solo pjeva (i to dizuce spustajucom intonacijom) "oooooooooOOOoooooOOOOOooooo" jedno 40-50 sekundi i onda mu se pridruzi cijeli orkestar sa "Iju Iju IIIJUUUUU Ijuuuu", sve je to popraceno limenom glazbom, frulicom i bombasticno dramaticnim bubnjevima i cimbalima uz melodiju Can Cana (bar je meni zvucalo tako). Pjesma je nezaboravna.

Isto smo tako skuzili da Tajlandjani nemaju pojma o matematici. Ne znam sto ih uce u skolama, al matematiku sigurno ne. Svaka transakcija u restoranu izgleda ko neki oveci i poduzi obred. Bez obzira koliko vas je za stolom (jedna osoba ili deset), racun ce doc na jedno 20 komada papira. Ritual je slijedeci. Konobar ce prvo sve maknut sa stola, onda ce sjest, rasporedit svu papirologiju po stolu i onda ce te pitat sto si imao za jest. Onda kako ti nabrajas tako on trazi papire i kriza i racuna (na prste, naravno). Kad skupi sve sto si jeo, donese kalkulator pa onda zbraja (to traje bar jos sat vremena) i onda jos malo, zlu ne trebalo, zbroji i na prste jer ko ce vjerovat kalkulatorima, ne?
Na kalkulator i na prste se zbrajaju cak i takve sume kao sto su 10+10 ili 5+5.
Ako vas je u restoranu vise od jedan, cijeli obred traje jos 2 sata duze jer ih vise ljudi malo vise zbuni.
Cak i ako im kazes da zelite zajedno platit, nista ne pali. Oni ce i dalje posebno svaki papir zbrajat i oduzimat i brojit na prste. I ne znam uopce kakva im je to logika da ne napisu sve na isti racun ili bar jedan racun za jednog covjeka, a, jok, to bi majstorima bilo prekomplicirano pa onda oni imaju sistem gdje napisu 1 koka kolu za mene i jednu rizu za mog susjeda na jedan papir. Onda tunjevinu s rizom i bananu za buraza te noodles za Brazilca na drugi, pad thai za drugog Brazilca na treci i jos jedno 2, 3 pive za ljude za susjednim stolom na cetvrti papir. Mada, njima je njihova logika ocito logicna jer isti sistem vrijedi uzduz i poprijeko Tajlanda.

Svidja mi se da svi rade na povjerenje. Jucer smo Brazilac i ja isli na neku drugu plazicu i usli smo u bar po pice u kojem nikad nismo bili. Narucili smo pice, popili i onda smo skuzili da smo zaboravili novcanike na nasoj plazi. Ljudi u baru uopce nisu radili frku oko toga. Mi smo im rekli da cemo odmah doc s novcem i htjeli smo da jedan od nas ode po novac,a drugi ostane, a oni su nam rekli da nis ne brinemo i da dodjemo kad stignemo. Opcenito je svugdje tako...checkiras se u bungalow i nitko te nis ne pita. Samo ti daju kljuc, nit te pitaju pasos, nit novac nit nis. Platis kad ti hoces, dan po dan, ili unaprijed ili na kraju, kako god tebi pase. Mi smo znali imat vecere na nekim mjestima onak nabrzeke s plaze i onda platit drugi dan kad bi se ponovo namjerili tamo i nikom nista.
To se u Londonu nikad ne bi dogodilo.