burnt to the core but not broken
17.01.2007., srijeda
|
THE BOOK Jesen 2003-e počela je sa neizmjerno i nenormalno niskim temperaturama.Grijanje u stanu kojeg sam tako naglo i naprasito iznajmila (zahvaljujući svojoj djevojci i njezinoj nagloj naravi) bilo je dovoljno ako si bio pokriven dekom i imao dva para čarapa.Stuacija na poslu nije bila nimalo bolja. Dobila sam posao logističara i naivno ga prihvatila misleći da ću imati ured sa centralnim grijanjem i da će mi ljeto proći bez znojnih fleka takozvanih diskova pod pazusima.Nažalost svarnost je bila okrutnija,naime posao logističara je vezan za robno knjigovodstvo i moj tzv. ured (montažna kućica popularno zvana buksa)nalazio se u ogromnom skladištu i to ni manje ni više na odjelu prijema robe.Možete pretpostaviti kako se vrata nisu nikada zatvarala a propuh koji nam je uništio i ono malo bubrega što je ostalo nakon nepromišljenih vožnji na motoru bez štitnika,bio je neizdrživ.Priznajem kolegica i ja smo još dobro prošli jer je “ured” imao grijanje,doduše ako se peć na naftu postavljena točno iznad ureda može nazvati adekvatnim grijanjem (krepavanje tzv. klapne barem 2 puta tjedno te miris nafte razrjeđene sa lož uljem). Možete samo zamisliti kako smo izgledale već nakon 3 sata rada.Krvave oči i teturav hod (kad malo bolje promislim ta famozna peć me puno puta zakamuflirala nakon burnih alkoholnih noći). Radili smo po cijele dane,dolazili ujutro po mraku i po mraku se vraćali kućama.Bio je to period općenarodnog ludila,premalo zaposlenih previše posla,neredoviti gableci i žudnja za kavom i cigaretom.Ali unatoč svemu zbližila sam se sa kolegicom i postale smo nerazdvojne. Žena je bila u kasnim dvadesetima,nezadovoljna dugogodišnjom vezom vječito u nekom svom zamišljenom svijetu koji je s vremenom postao naš svijet.Razbuđivale bi se Scooterom ili nekim njezinim težim “tehnijanerom”,hranile se čipsevima i ubijale svoje ionako ispaćene želuce kavom iz aparata (zapravo je to bio cappucccino sa čokoladom jer je bio jedni podnošljivi topli napitak). Bila sam u ispraznoj vezi i svakim danom agonija je rasla.Počela sam ostajati sve duže na poslu,radeći ko manijakalna zvijer samo da bi izbjegla mučne svađe.Uletila sam prebrzo i nepromišljeno u nešto iz čega sam se jedva izvukla i što je ostavilo trajne posljedice na mojim već ionako napetim živcima.Bolesna ljubomora i posesivnost uvjetovali su tome da je pucala po šavovima iz dana u dan sve više i više dok se naš odnos nije pretvorio u čistu patologiju. Počela su konstantna provjeravanja tipa gdje sam,skim sam i najveći strah koji sam u životu vidjela u očima jedne osobe,strah od prevare.Unatoč mojim očito nepotrebnim opravdavanjima Karolina se uporno uvjeravala da sam joj nevjerna.Uzimala je moj mobitel,čitala sve poruke,provjeravala sve brojeve i smišljala u svojoj glavi sve moguće i nemoguće perverzije u kojima sam ja bila glavni glumac i državni neprijatelj broj 1. Sjećam se jedne situacije koja mi se kao skalpelom urezala u pamćenje.Konačno jedna neradna nedjelja,buđenje sa XXL osmijehom koji je ubrzo bio izbrisan sa mog lica i mislila sam da ga uistinu nitko neće moći vratiti ali ono što se desilo i ono o čemu je zapravo ovo štivo vratilo je sve izgubljeno i dalo mom postojanju savršen smisao.Uglavnom probudila sam se sa namjerom da iznenadim osobu koju volim jednim deluxe doručkom u krevetu.Otišla sam do pekare po svježe pecivo i usputno kupila jednu predivnu žutu ružu (jednom davno mi je rekla da joj ništa nemože uzburkati osjećaje kao žuta ruža od osobe koju voli) koju sam već u svojoj glavi vidjela na pladnju pored fine klopice i koja je tom jutru trebala dati poseban značaj.Sa punim srcem (iako osakaćenim od toliko nanešene boli) penjala sam se do stana i pjevušila već isfuranu Valentinovo pjesmu Love is in the air.Prilikom otključavanja stana osjetila sam neobičan nemir i kako to kažu Ameri sekundu poslije all hell broke lose. Umjesto nasmješenog lica ugledala sam kako mobitel leti prema meni i od preljepe ruže ostala je samo hrpa žutih latica na tepihu. “Opet su te tvoje kurve zvale!”-vrisnula je manijakalno. “Ljubavi pa zar i danas?”-tiho sam izustila “Đubre pokvareno,mislila si se ulizati sa ružom!Peče te savjest,zar ne?Odgovori mi!”-siktala je dok su joj se napinjale žile na vratu. “Karolina prestani!Nismo sami na svijetu,gazdarica nam je preko puta!Ti stvarno hoćeš da nas izbace iz stana!”-pokušavala sam ostati smirena ali moj glas je odavao da sam na rubu živčanog sloma. “Neću prestati,jel ti jasno NEĆU!Nek svi znaju s kim živim,nek vide kako me iskorištavaš!”-bjesnila je i mahnito mahala rukama kao da želi stvoriti vrtlog u koji bi me bez imalo milosti gurnula da konačno odem od nje. Pogledala sam je suznih očiju,ostavila pecivo na stolu,pokupila latice sa tepiha i ono što je izašlo iz mojih usta bilo je dovoljno za probijanje zvučnog zida.”Prokleta bolesna gaduro,ovo je bio zadnji put!”-izletila sam iz stana tako silovito da sam mislila da sam preletila dva kata i našla se u sekundi u prizemlju...TO BE CONTINUED... |
