M.B. Dunav

Klasa i vrsta: ploveća motorna dizalica
Naručitelj: Brodospas
Brodogradilište: Howaldtswerke Rotterdamsche Droogdok Maatschappij
Porinuće: 1941. (Viktoria)
Nabavljen: 1950.
Kasnije preinake: 1949. (u plovnu dizalicu)
Zapljenjen: 1944.
Status: izvan službe

Dužina 41,18 m
Širina 18,02 m
Visina 3,80 m (sredina broda)
Pogon dva dizelska motora "famos" od po 162 kW svaki


Plovna dizalica Veli Jože je Brodospasova ploveća motorna dizalica. IMO broj joj je 9318539. Izgrađena je 1941. u Hamburgu, dograđivana u Kielu. Prenamijenjena i popravljena 1949. u Rotterdamu i Schiedamu, kao vlasništvo Brodospasa, tadašnje riječke tvrtke za spašavanje i tegljenje brodova. Prije tegljenja u Jadran nosila je ime Heroj 1950., da bi pred tegalj bio preimenovan u Veli Jože po divu iz priče Vladimira Nazora. Veli Jože bila je najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, dugo godina i na Sredozemlju. Zbog nedostatka komercijalnog interesa, Brodospas od 2004. nije napravio redoviti godišnji tehnički pregled, te je brod od tada plutao na vezu, da bi 2010. bio poslan u rezalište Remontnog brodogradilišta u Šibeniku.

Jugoslavija je 1947. odlučila nabaviti vrhunsku dizalicu radi čišćenja jadranskog priobalja, jer su tijekom rata luke i plitka priobalja postala groblja brodova. Spasiteljska i tegljačka služba Brodospas nije imala kvalitetnu opremu i trebalo je naručiti brod. Htjeli su neka to bude najjača na Sredozemlju. Izbor je pao na rotterdamsko brodogradilište Rotterdamsche Droogdok Maatschappij, zbog tamošnje polustoljetne tradicije gradnje vrhunskih brodova dizalica.

U izgradnju broda ušle su i ratne reparacije. Svi njemački trgovački brodovi zaplijenjeni su. Državama ih je raspodjeljivala Međusaveznička reparacijska agencija (IARA) Jugoslaviji je dodijelila motorni brod Viktoriju koji je bio izgrađen 1941. godine. Brod je sagradilo brodogradilište Howaldtswerke iz Hamburga. Otegljen je u Kiel radi dovršavanja. No, 1944. je godine bio ozbiljno oštećen u savezničkim napadima. Nakon što je poslije rata IARA dodijelila brod Jugoslaviji, otegljen je u Rotterdam u Rotterdamsche Droogdok Maatschappij radi popravaka. Još dok su popravci bili u tijeku, potpisan je ugovor o montiranju plovne dizalice. Time je preinačen u podiznu maonu. Fizički je podsjećao na poznatu plovnu dizalicu Mou koju je RDM sagradio 1919. godine. Brod je dobio oznaku novogradnje br. 276. Prvotno ime koje su mu jugoslavenske vlasti dale bio je Heroj. Ponton dizalice napravljen je 1949. i otegljen na završne radove u Schiedam u podružnicu RDM-a Nieuwe Waterweg Scheepsbouw Maatschappij. Ondje je sve zgotovljeno, napisano je novo ime Veli Jože i rujna 1950. dva nizozemska tegljača kompanije Smit doteglili su Jožu u Dubrovnik 31. listopada 1950. godine.

Brod ima bruto tonažu 792 tona, neto tonažu 238 tona, dug 41,18 metara, najveća širina je 18,02 metra, visina na sredini broda je 3,80 metara. Ima dva dizelska motora "Famos" od po 162 kW svaki.

Veli Jože se razlikovao od sličnih plovnih dizalica jer je imao vlastiti pogon koji je bio malko neobičan. Nizozemski brodograditelji odlučili su se za vanbrodske motore koji su bili rijetkost u Europi, a popularni u Americi. Veli Jože je tako jedan od prvih europskih plovila s vanjskim pogonom. I ova novotarija ratni je izum, kao i mnoge slične novotarije iz 1940-ih. Izum je djelo Murray & Tregurtha iz Bostona, ugledne kompanije koja je proizvodila parne motore još od 1885. i dizelske od 1905. godine. Na upit američke ratne mornarice razvili su vanbrodski pogon za ratne teglenice. 1941. godine razvili su MODPS, Marine Outboard Drive Propulsion System, koji se pokazao izvrsnim na testiranjima i na ratištima, posebno na Tihom oceanu. Tijekom rata napravljeno je nekoliko tisuća vojnih teglenica na takav pogon. Uspjeh je potakao razvijanje nevojničke inačice MODPS-a koja je napravljena i 1947. označena markom Harbormaster. Taj je pogon izabran za Velog Jožu.

Dizalica može podići 350 tona tereta (tri dizelske lokomotive) na visinu od 35 metara. Krakovi su mu visoki 40 metara, s produženom rukom od dodatnih 17 metara. Veli Jože je u pola stoljeća podigao s morskog dna više od dvije tisuće brodova. Ruka jednog krana bila je duga 32 metra. Dizalica je pričvršćena na ponton i ne može se rotirati. Pogon triju vitala bila su tri električna generatora snage 1000 KS odnosno 735 kW.

Postolje dizalice je čelični ponton. Ponton se sastoji od 17 prostora koji su podijeljeni u dva longitudinalna i četiri transverzalne pregrade. Prednja sekcija spremište je za sajle, škopce i ostalu opremu, srednja je namijenjena posadi, a u krmenom dijelu je strojarnica i balastni tankovi. Na palubi je nadgrađe s mostom i kormilarnica, brodski ured, kantina, kuhinja te zapovjednikova i inženjerska kabina.

Sredinom 1950-ih podizao je izrezane dijelove najvećeg u Italiji izgrađenog putničkog broda, Rex, koji je od 1944. bombardiran kod Izole i ležao nasukan. Spajao je lukove Šibenskoga, Paškoga i Krčkoga mosta, pomagao je Veli Jože izgraditi sve mostove i naftne te plinske platforme na hrvatskoj strani Jadrana. Svjetski je poznat udio te dizalice u raščišćavanju Sueskoga kanala 1956. i 1957. od olupina zaostalih od egipatsko-izraelskog rata, za što je dobio UN-ovo priznanje. U iranskoj luci Bandar Mashour, Veli Jože je 1966. godine spašavao i talijanski tanker Luisu koji je, nasukan u plićaku, planuo te blokirao ulaz u luku. Veli Jože iz murterskog je mora izvukao i potonuli talijanski tanker s opasnim teretom vinilkloridmonomerom - Brigittu Montanari čiji je teret polako curio i prijetio ekološkom katastrofom nesagledivih razmjera. Za ovu akciju njegova je posada nagrađena Plavom vrpcom Vjesnika - najvećim priznanjem koje dnevnik Vjesnik dodjeljuje preko 50 godina za najpožrtvovnije činove spašavanja tuđih života na moru. Na obalama rijeke Tajo pomagao je graditi prvu španjolsku nuklearku, prenoseći generatore teške po 300 tona. Prenosio je i nuklearne reaktore u Aleksandriji, a u Pločama je ukrcavao evaporatore za nuklearne elektrane, koji su se izvozili u SSSR. Montirao je naftne platforme, gradio silose i brodove.

Iskazao se i u Domovinskom ratu. Pod okriljem noći izvadio je s dna potopljeni brod Jugoslavenske ratne mornarice. Brod je obnovljen i predan Hrvatskoj ratnoj mornarici te danas plovi pod oznakom OB-02 Šolta.[2] Pod kišom četničkih granata polagao je betonska sidra pontonskog mosta u Masleničkom ždrilu. Posada Velog Jože za ovaj je pothvat dobila svoju drugu Plavu vrpcu Vjesnika. Nakon rata brod je sudjelovao u gradnji mosta na tome mjestu.
Posljednji posao Jože je odradio 2006. godine. Netom obnovljeni brod Hrvatske ratne mornarice DBM-82 Krka, teži od 600 tona, oštećen je prilikom spuštanja u more te je došlo do prodora vode u trup broda. Pokušavalo se s nekoliko drugih dizalica podići utonulu krmu teškog desantnog broda, koje su sve redom podbacile. Veli Jože dobio je privremenu dozvolu za rad s obzirom da je već dvije godine bio bez atesta te je brzom akcijom brod izvađen.

2010. godine započelo je rezanje broda, a neke dijelove, poput kabine s natpisom, vitla, propelera najvjerojatnije će završiti u Pomorskom muzeju u Splitu.

IZVOR: wikipedia

članak Meri Šilović - Slobodna Dalmacija

Posljednji dan života došao je legendarnom brodu dizalici koji je više od pola stoljeća bio simbol sigurnosti na Jadranskome moru, koji je izgradio sve naše stare i nove mostove, sve naše nove marine i mule, povadio iz Jadrana sve potonule brodove (uključujući i opaku “Brigitu Montanari”) u miru, i poslije u čak dva rata, onom Drugom svjetskom i ovom Domovinskom.

Desetljećima je pronosio slavu ovdašnjih pomoraca svijetom, divili su mu se dok je nakon Drugoga svjetskog rata raščišćavao Sueski kanal od potonulih brodova, moćnom granom koja je mogla dići 300 tona u zrak dizao je s dna ono što nitko drugi nije mogao.

Za zadnjeg rata gradio je put u život Dalmacije - pontonski most na Maslenici, pa kasnije onaj drugi veliki pravi...
Ništa od njega ovih dana nije zatražio ni jedan pomorski, ni povijesni muzej, ni Ministarstvo mora - nitko.
Uspomenu, tabelu s imenom i poneku sitnicu s “Jože” doma su odnijeli oni koji su ga posljednji voljeli, kojima je on bio dio života, njegova posljednja posada.
U Šibeniku, u NCP Remontnom brodogradilištu u Mandalini, konačno će ovih dana tako završiti višegodišnja agonija najslavnijeg broda dizalice u povijesti Hrvata, a da nitko od onih koji i plaću dobivaju da brinu da nam povijest ne ode u staro željezo ni pocrvenjeti neće.

- Istina je, dobro ste čuli, “Veli Jože” definitivno odlazi u povijest. Došao mu je zadnji čas. Mi nismo više mogli financirat nešto za što država nema nikakva interesa. Papiri za rad su mu istekli prije nekoliko godina i za njegovo stavljanje u funkciju trebalo je milijun eura, a to nemamo.

Država nije nikakvo zanimanje, ni u kojem smislu, pokazala za “Jožu”, i nema druge. Jedino su naši ribari i “Croatia osiguranje” bili pokazali interes da ga se spasi, ali i to je ostalo samo na razgovorima.

Prije 20-ak dana počeli smo pregovarat da ga preuzme NCP Remontno brodogradilište Šibenik, oni će ga danas ili sutra u Mandalini počet rezat i tako dobit 600 do 700 tona željeza koje će prodati dalje - kaže Vicko Batinica, direktor splitskog “Brodospasa”, u čijem vlasništvu je “Veli Jože” oduvijek.

Kaže da ništa s “Velog Jože” nije ostavljeno kao uspomena, kao povijesna dragocjenost.

- Samo su ljudi koji su na njemu radili godinama uzeli poneku sitnicu i tabelu i odnili ih doma. I nije in za zamirit, to zapravo, očito, samo njima puno znači. Mi ćemo zaštitit ime, da ga neko drugi ne uzme i dat ime Veli Jože nekomu našem drugom brodu ili dizalici.

Hrvatska ima dugu i sjajnu pomorsku tradiciju, povijest moranja s morem na kojoj bi joj se i te kako moglo zavidjeti. Slične države od mora i tradicije imaju svoje povijesne luke. Oni koji ih nemaju - sanjaju ih.

Zamislite da, recimo, Slovenci imaju “Veloga Jožu” i svu povijest koju on znači. Slovenska država ga sigurno ne bi ostavila da trune u Kanalu svetog Jerneja i izrezala u staro željezo!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Posljednje godine

Oronuo, zaboravljen, ‘Veli Jože’ je godinama prije nego što će skončati u šibenskoj Mandalini, polako propadao na kraju rive u splitskoj Sjevernoj luci. Tu je stigao nakon što ga je vojska izbacila iz Lore.

Poslije svoga posljednjeg posla, kada je gradio veliku marinu u Kaštelima, bio je vezan u Lori, preko puta šminkerskog kluba ‘Tribu’. A onda ga je Hrvatska mornarica istirala ko zadnjeg vagabunda i beskućnika... Zaboravila i ona kako je vadio potopljene brodove s morskog dna i poklanjao im ih u ratu i kako je usred rata na Maslenici pod granatama gradio pontonski most za život Dalmacije.
‘Veli Jože’ se vratio iz mrtvih! - javili su šibenski ribari oduševljeno prije četiri godine ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Pojavio se problem koji je opet samo ‘Veli Jože’ mogao riješiti i legendarni div je opet bio u akciji! Svojoj posljednjoj.

U Remontnom brodogradilištu u Šibeniku angažiran je u podizanju vojnog broda ‘Krka’ koji je mjesec dana ranije za redovnoga godišnjeg remonta doživio havariju pri spuštanju u more.

Nitko drugi, ni jedna druga dizalica, a pokušavalo se s nekoliko njih, nije mogao izići na kraj s popravkom puknute platforme, lifta i havariranog broda od 600 tona. Jedino je ‘Veli Jože’ mogao. Dobio je papire na tri mjeseca kako bi legalno mogao u akciju i odlično odradio posao. Tko će nam ubuduće pomoći kad ‘Jože’ više ne bude?

Oznake: veli jože dizalica, brod, brodska dizalica, ponos hrvatske mornarice, IMO, rezalište, COLREG