sacuvani postovi iz proslog bloga...
**četvrtak, 21.08.2008.
...što li je ovo sada bilo.....
Dok sam sjedila u dvoru cekajuci
Anu osluskivala sam glasnu tisinu,
koja mi je godila…
Sjedila sam tako da sam gledala u
hrpu nepravilno naslaganih drva, koji
su izgledali, usprkos svoj toj nepravilnosti,
jako zanimljivo.
Budili su nekakav impresionizam I mir u
meni, a istodobno I toliku napetost…kao
neko iscekivanje.
Cinilo mi se kao da sam nebrojenim stoljecima
sjedila tako I slusala.
Zvucalo je kao da udisu zrak, kao da disu…
snazno I polako…
Kao da su ta drva najednom ozivila…
odjednom je sva ta nepravilnost, kojom su slozeni, nestala….
Nestala je I ona tisina koja se pretvorila u zvuk disanja…
u neopisiv zvuk udisaja…nekako hrapavo…ljigavo…
Da…imala sam dojam kao da milijoni dijelova stabala,
nepravilno naslaganih u hrpu uza zid, disu…a u biti sam i
stodobno pogadala i stvarnost…
Pokusala sam slusajuci njihove uzdahe, kao realna osoba
shvatiti sto je to zapravo…
Spojila sam taj zvuk sa milijardama licinki koje pokusavaju
doprijeti do izlaza iz tih nepravilno naslaganih drva…
kao das u trazile izlaz iz tog, njima jeb*no kompliciranog,
labirinta…
To su mozda bili njihovi opcajnicki krikovi…zadnje snage…
kako bi izgmizali iz svega toga, tako nabijenog…
Ili mozda grinje, te sugave nakaze koje I nisu toliko ljigave
I odvratne iz razloga sto ih skoro nitko nije video…
jadan svijet je zaboravio na njih, cisto iz straha…
Mozda padaju u ponor…bezdan,tog licinkama jeb*no
kompliciranog labirinta…to su mozda zvukovi njihovih jadnih I
nakaznih tijela….onako kako udaraju o tu tvrdu masu drva po
milijon puta…
Kako li samo izgledaju kada stignu do ponora…da li ijedan dio tog
njihovog nakaznos tijela dode do ponora ili na svakoj pori jednog od
milijon djelova stabala ostane jedan mali dio nakaznog tijela…
ne toliko ruznog…
jer ga nitko nije video…
Nego toliko sugavog zato jer ih proklinjemo…bolesni smo na njih…
ne mozemo ih izbjeci…jer ih ne vidimo…
I onda dok Im se to makazno tijelo putem do ponora onako lijepo
raspada,
na tko zna koliko milijona djelica, pozelimo ih gledati u tom procesu
I ne bas
toliko bolnog umiranja (jer nazalost oni koji bi htjeli gledati to nisu u
stanju)…
*shvatila sam kroz rasipanje rijeci na ovaj papir, koji sadrzi milijone
setajucih
I nakaznih grinja, koliko su ljudi u stvarnosti jadni I koliko se boje
vlastite sjene…
cak I onoga sto ne vidi…jer to je svijet u kojem zivimo…
To vam govori najveci stovatelj onoga nevidljivog koji je shvatio
ljudsku psihu
gledajuci u nepravilno naslagana drva u prijateljicinom dvoru
iz cije je nutrine
dopirao cudan zvuk tisine…
**srijeda, 20.08.2008.
...onu vecer....
Glasna glazba…
Mnogo ljudi…
Pice…cigarette…
Ples razgovori…
Upoznavanja…
Svjetlo…tama…
Smijeh…
Veselje…radost…
Ja…on…ona…
Plesali su….
Grlili su se…
Poljubio je…
Pogledao me…
Pozdravio me…
Otisao od mene…
Suze…osmijeh….
Mrak….on…I ona…
Vratili su se…
Dosla je do mene….
Pricale smo…
Nasmijesile se…
Otisla je….
Opet…on…I ona….
Grlila ga je…
Poljubila ga je….
Bijes…suze…ocaj…
Ogorcenost….
A ja….negdje iz daleka…
Voljela ga je….
**subota, 30.08.2008.
...iluzija?...
...a zivot nije iluzija. od iluzija se ne zivi,
iako ne mogu reci da ih treba sasvim
izbaciti. jer, i one nas poticu, i one
mogu pripomoci da nam neke stvari
budu lakse, da zivimo cak i na trenutak
onako kako bismo to zeljeli.
**četvrtak, 07.08.2008.
...opet sjećanja.....
…sjećanje me vuče kroz jednu od onih predivnih večeri…
bili smo na “ribičima”…bio je to dan kada je on trebao otputovati…
u tursku…bio je tako umoran…sjećam se njegovih umornih dodira
I pogleda…podsjećala sam ga na vrijeme…na to kako mora otići…
Uputili smo se put doma…stali smo na “spomeniku”…rekao mi je da
pričekam još malo…da ga neće dugo biti…sjedila sam na zidiću, a on je stajao…
Ljubili smo se…
U jednom trenutku me zagrlio…tako snažno da sam osjetila njegovo srce…
pogledao me…oči su mu sjajile nekim čudnim sjajem…vjerojatno je to bio umor…
ljubio me…taj dan…tu večer je osjetio nešto…je li mu ona nedostajala…
ili je to bilo iskreno…pitam se još uvijek…hoće li pamtit moje poljupce…dodire…
Dopratio me ulaznih vrata… I još jednom me zagrlio…isto onako snažno…
I poljubio me…a onda je nestao…vjerojatno zbog straha od mog oca…
gledala sam za njim…I udisala njegov miris što je ostao…
Ušla sam u sobu I osluškivala njegove korake…sjela sam na krevet I
“vraćala film u glavi”…
potekle su suze…velike I slane…a onda tihi jecaji…
znala sam to…osjećala sam…kraj…znala sam da, kada se vrati
više neće biti isti…
I bilo je tako…
Mjesec dana ga nije bilo…vrijeme koje je sporo prolazilo…kao nekakav
dosadni film…kojeg moraš pogledati…
Mjesec dana…kao stoljeće…stoljeće bez sata…
Vratio se…sretan on…sretna ja…on više…još večer ili dvije nakon toga
smo bili zajedno…otada više nikada…ne onako…ne onoliko…
Bol…
Kao da ga je zaborav “udario”…kao da ga je nešto čudno pogodilo…samo
da sve zaboravi…sve ono što je bilo između nas….ili se možda ne želi sjećati…
a ja… kako ću dalje…pretvorio se u moje suze…u moj zrak…u moje srce…
Želi li mi ovim olakšati…moju bol…želi li da I ja sve zaboravim… želim znati…
**ponedjeljak, 21.07.2008.
...dragi....
Sama sam, tebe više nema
sve je uzalud, svaka suza, svaka molitva, prešućena istina.
Sada nema vremena da ga trošim uzalud, godine me stižu.
Slova na papiru, na stolu neispijena čaša
tvoj miris na jastuku.
Nema te dušo, više te nema
tvoja duša putuje,
moja se slama, lomi i opet sama ostaje.
Na srcu tiha patnja, ugasla radost
i jedna izgubljena mladost.
Jastuk natopljen suzama, jedna noć beskrajna
prepuna tuge i uspomena.
Sanjam more, valove...ljude kako se vole.
Tebe i mene nigdje.
U snovima ne držim tvoju djecu za ruku, u stvarnosti još manje.
Otišao si i više se vratiti nećeš, more je pobijedilo...
Sama sam, a život je vječan,
tebe mi nema, dani su dugi, mjeseci i godine prolaze...
Opet molim za tebe i da mi san na oči dođe...napokon.
**nedjelja, 20.07.2008.
...iz mojih dnevnika...
...valjda sam i ovo zaslužila...dan bez osmijeha i pogleda radosnog njegovog...a nisam želila ništa osim poljupca...zagrljaja...sva moja nadanja i iščekivanja...nestala su...sad boli...pokušala sam da nestane iz mog života...i uzalud...samo je još gore...sad samo vidim njegove kisele one osmijehe i poglede pune mržnje i sitosti...a nisam mnogo želila...samo da je tu da ga zagrlim...da me poljubi...i ništa više...zavolila sam ga... i previše...sad je gotovo...
...sve je tako tmurno, mračno i dosadno. a ja...ja tako sretna. osjećam unutarnju radost i veselje...veselim se svakom mom koraku...uživam biti sretna, uživam slušati unutarnji bijes, i mržnju, koja se presijava u radost...i veselje...ta glupa tuga...katkad povjerujem u gluposti i besmislice, ali i to je u redu...ponekad...volim taj šugavi prijelaz iz tuge u radost...ili sam samo postala otporna na tu jebenu tugu, na jebene suze i očaj...
...dopušteno nam je prelaziti granice, čak i onoga što je nemoguće....živimo u životu gdje pravila postavljaju naše srce i naš um...zanimljivo je to što se odbijaju, kao magneti, kad srce hoće da ima pravo tu je um da mu se suprotstavi...SUDBINA BIRA SVOJE IGRAČE...
...neka vam se i ponekad čini da su vas svi napustili, ali ako vi ne napustite njih, budite sretni...
...samo prijatelj pravi razumije tugu i sreću...ako ste ljubomorni na prijatelja, ljubomorni ste na vlastito mišljenje, dušu i srce...
...NA SRCU JE PREVIŠE RANA, A NA SVIJETU JE PREMALO VREMENA OSTALO ZA LIJEČENJE...