...U mirno vecer, nekoliko
ribara spretno baca svoje udice u
dubinu beskrajnog i hladnog mora.
Daleko pokraj horizonta, tamo
negdje izmedu neba i zemlje, ribe
hvataju svoj posljednji zalet put starog
kruha sa daskom nemira koji se
pruza od ribareve ruke do dubine mora.
U dalekoj nekoj blizini dopuse mi tihi glas,
u boji otpuhalog grma.
" Marina, to je bila samo cinjenica, sa
stotinama lijepih slika."
Uzdahnem, i zagrlim ga. Vjetar. Sto tiho
vijori pod teskim bijelim krilima. Trenutak, dva.
I onda ga ponovno izgubim. Otisao je
bez pozdrava, u susret ribarima, ribama,
horizontu, no ovaj put sa daskom srece i
osmijehom na njeznom licu. Vratit ce se jednom,
znam da hoce. Vjetar, to divno stvorenje....
Post je objavljen 09.03.2009. u 13:10 sati.