Boža zvani Pub
nedjelja, 07.01.2007.
008 - Zatajil te nebum nigdar...
Što sam stariji, rekao bih da mi se ukusi po raznim područjima više profiliraju, ali i da više ne dijelim stvari toliko žanrovski već prilično pojednostavljeno - na one koje mi se sviđaju i na one koje ne volim...
To vrijedi u književnosti, u poeziji, izboru hrane i odjeće a boga mi i u glazbi...
I tako... ove godine želio sam iskoristiti jednu od posljednjih prilika da doček provedem sa Najdražom i našim klincima prije nego oni krenu sami širom sa svojim društvima...
U pozadini je veći dio vremena larmao televizor i u jednom momentu čuo sam kako četvorica fakina pjevaju stvar koja mi je istovremeno bila potpuno nova i zazvučala strašno poznato...
Kasnije sam prevrnuo internet ne bih li je našao i na kraju je uspio pronaći uz dosta muke na nekim skrivenim stranicama, ali nije mi bilo žao truda...
Dakle ukratko - osim Đoleta, koji je van konkurencije, volim rock, lud sam za Knopflerom, utapam se u Flojdima i Claptonu, volim stvari iz kasnih šezdesetih, ranih devedesetih i između toga, ali volim i Arsena, Olivera, Gibonnija, volim klasiku, tamburaše, klape... od ono malo stvari koje ne volim u glazbi spomenuo bih samo techno s kojim se stvarno nikad nisam uspio dogovoriti...
Ovo niže napisano je nešto, navodno, prilično staro pa nedavno izvučeno iz zaborava, ali kako god gledam baš mi je nekako leglo...
Moja PuknutaEkipa s kojom povremeno zasviram sebi za dušu složna je oko toga da na pravom tulumu ovakve stvari uvijek dođu na red, prije ili kasnije ...
Ak sem te ikada fkanil,
Ak sem i prešel vu kvar,
Ak sem ti srčeko ranil,
Pozabil te nebum nigdar.
Ak sem i druge gledal
Ak sem i kušlec koj' dal
O tem ti nisam povedal,
Da potem ti ne bude žal
Ak sem z pajdašima ostal
Ak sem te v noči zbudil,
Popevke te semu su krive
I vince kaj srcu godi
Ak ti i nisem došel,
Ak sem pozabil te zvat,
Ja ti se znova kunem,
Zatajil te nebum nigdar
...
