Marijan M. (43)

Rotterdam i Amsterdam - tekstom i slikom

(sve slike mogu se pogledat na online-foto albumu)

Spuštanje na Schiphol probudilo je memorije na boravak u Amsterdamu prije četiri godine. Iako sam u međuvremenu proputovao Europu skroz upoprijeko, Amsterdam mi je ostao u prekrasnom sjećanju i nadao sam se da ću se kad-tad vratiti.

Prije Amsterdama trebalo je odradit posao u Rotterdamu. U mercedesovom minibusu vozila nas je jedna teta (50 plus, dobro očuvana). Po autocesti koja na nekim dijelovima ima i pet trakova bolesno se držala ograničenja od 100 ili 110 km/h. Zapravo, devedeset posto vozača držalo se ograničenja.
Zbilja bolesno. Koji kurac će im onda svi silni mercedesi, beemveji, audiji i auti koji idu prek' 200? Za vozit 100 na sat dosta su im i peglice i fićeki.
Najprije sam pizdio na takav način vožnje, a onda sam se opustio i brojao vjetrenjače. Doslovno na svakom kilometru ih ima.



Rotterdam je miks new age i tradicionalne arhitekture. Najimpresivniji je dio uz rijeku Maas, koja izlazi prema Sjevernom moru i na tom je mjestu Europort, najveća europska luka.





Odmah uz veliki lepi Erazmov most (po Erazmu Roredamskom) nalazi se hotel New York.
Hotel se nalazi u zgradi koja je još prije stotinjak godina bila odlazišna točka za tisuće ljudi koji su naseljavali Ameriku. Cijelo uređenje hotela podređeno je podsjećanju na to povijesno razdoblje. S jedne strane impresionirala me ta retro-jedinstvenost, a s druge strane me npr. raspizdio metalni ormar kakvog bi metnul eventualno u garažu.

Predvečer smo na povijesnom doku kod hotela svjedočili ispraćaju američkog cruisera Star Princess. Nekad su s tog mjesta siromahi išli u Novi svijet s nadom u bolji život, a sad s druge strane dolaze bogati Američani bjesomučno trošeći dolare gdje god stignu. Eh, da mi je bar jednom probat takvo krstarenje.





Na ispraćaju je, kao i nekad prije sto godina, svirala limena glazba. Zanimljivi su brodovi lučke kapetanije koji u znak pozdrava špricaju s mlazovima vode.

Ono zbog čega definitivno vrijedi doći u Rotterdam je Euromast. To je toranj uz rijeku Maas. Na visini od 92 metra nalazi se platforma s restoranom. Kat iznad je vidikovac i mjesto za potencijalne samoubojica (nema ograde), a do vrha na 185 metara s može originalnom okretnom platformom.



Bili smo gore na večeri, tako da smo svjedočili prekrasnom zalasku sunca. Popeli smo se i do vrha. Fantazija, koja romantika. Mrak, grijane sjedalice, svira Dejvid Bovi. Poželio sam da je žena sa mnom.



Idući dan došao je red na Amsterdam. Iz Rotterdama s tramvajem i vlakom za 15 eura i sat i pol našli smo se na Centraal Stationu. U tramvaju neki tipovi prodaju karte pa se nemreš švercat, ali u vlaku nije bilo nikakve kontrole, pa je kolegi i meni poslije bilo žao kaj smo dali 12,40 eura za kartu. I poslije kad smo iz grada išli na aerodrom opet nije bilo kontrole, pa smo odlučili – idući put idemo bez karte.

Izlazak s kolodvora i odmah pred nama prepoznatljiva slika tisuća sparkiranih bicikala. Nakon vjetrenjača još jedan od simbola Nizozemske. Ova zemlja je totalno simbolična.



Odmah blizu kolodvora nekoliko je agencija i brodara koji nude razgledavanje grada iz brodova. Jednosatna vožnja po kanalima košta 8,50 eura. Probao sam prošli put, isplati se. Ovaj put odlučili smo se na pješačenje. Spustili smo se niz Damrak, preko Dam trga i Rokina (trenutno ga skroz preuređuju) do Amstela – rijeke po kojoj je grad dobio ime.





Sljedeća stanice bio je Rembrandtov trg. Amsterdamcima je to nešto kao Zagrepčancima Cvjetni trg. I cijena pive je otprilike proporcionalna, na Cvjetnom je 25 čuna, a u 3 Sisters pubu platili smo 5 i pol eura.



Nakon brzinskog ručka u Burger Kingu (McDonald's je za djecu) i šarajući među kanalima, diveći se arhitekturi, komadima i slobodi koja 'vrišti' sa svih strana, dođosmo do Red Light Districta.
Bila su dva sata iza podneva, pa je tek pola kurabi bilo na svojim radnim mjestima. Tko to nije vidio nemre zamislit – cure, žene, babe stoje u izlozima, poziraju, plašu, mašu, namiguju...
Ovaj legalni 'kurveraj' zauzima cijeli kvart (lijevo od Damraka). Neki izlozi nalaze u toliko uskim ulicama da se kroz njih može samo jednosmjerno (vidi sliku ispod).
Kurabe imaju svoj sindikat, informacijski centar... Cijene? Nema šta nema, od 25 do 150 eura, pa tko voli nek' izvoli.



Napravili smo nekoliko krugova, a onda sjeli u neku prčvarnicu. Pivo samo 2,20 eura.
Još uvijek funkcioniraju coffee shopovi, duva se na sve strane. Tko zna do kad će tako, nešto se političari prijete da će to ukinuti. Zato svi željni slobodnog duvanja što prije u Amsterdam, da ne bi bilo kasno.



Uz sve te kanale, zgrade, birtije i restorane, kulturu i nekulturu, ono što Amsterdam čini jednim od najprivlačnijij gradova svijeta su ljudi. Ne znam kak bi to opisao, to se mora osjetit. Jednostavno, tamo se tako dobro osjećam da sam siguran da bum opet došel.