Marijan M. (43)

Kupa - paintball, rafting i još mnogo, mnogo više

Nađoh napokon vremena i koncentracije da tekstom (manje) i slikom (više) opišem prvomajski provod u Gorskom kotaru.
Za sve one koji me pitaju gdje, što, kada, kako i ostala pitanja o raftingu, najbolje je otić na stranice agencije Foris. Tam zbilja sve piše, pa sam se i ja na taj način informirao o našem prvom 'rafting plus ostalo' izletu.
Foris naime organizira razne adventure i aktivni turizam stvari širom Rvatske, a ja sam se predbilježio za nešto što se zove 'sportski vikend za dvoje u Gorskom kotaru'.
Nijesam znao što me točno čeka, samo da trebam vozit iz Delnica do graničnog prijelaza u Brodu na Kupi i onda lijevo Zrinskom ulicom još dvjesto metara.
Razveselila me već cesta do Broda, k'o stvorena za peglanje, čak se i ja sa svojim nejakim 'polićem' nisam mogao suzdržati.
Gazda Forisa je Goran Ožanić, a Foris je obiteljski biznis. Ne bih to inače spominjao, ali jedna od stvari koja će ostati u najboljem sjećanju s ovog izleta su Lukanijeve kobasice koje je po receptu iz rimskog doba spremila Goranova mama. Njam, njam, delišs.
Međutim, ajmo ispočetka, poslije ćemo još o kobasicama.
Uvod u subotnje aktivnosti bio je paintball okršaj. Žena i ja bili smo skupa u ekipi (eto vidite kak smo si dobri), a s nama su igrali još jedan student iz Županje i puknuta sedmeročlana ekipa iz raznih dijelova Primorsko-goranske županije (Rijeka, Delnice...).



Zgodna je razonoda taj paintball, možeš za uspomenu čak dobit i hematome. U 'borbi' sam se dobro držo, ali najnezgodniji pogodak (vidi sliku ispod) imao sam od zalutalog metka dok sam stajao izvan borilišta. Skoro je došlo do genocida nad milijunima malih Turopoljaca i Turopoljki.



Za ručak grah s kobasicama, a onda oblačenje smiješnih odijela i ajmo na Kupu. U trulom kombiju odvezli smo se dvadesetak kilometara uzvodno. Išli smo s dva velika čamca. Za prvi put najsigurnije.
Kupa je ovih dana na nekom srednjem vodostaju, dva tjedna ranije bio je visok vodostaj pa su i brzaci bili jači i opasniji.





Oduševilo me društvo sa subotnjeg raftinga, već spomenuti Riječani i ostali primorci i goranci. Napravili su odličnu atmosferu. Ako ih netko prepozna, nek ih pozdravi.



Drugi dan smo opet raftali, a ekipa je bila familijarna - Riječani i Zagrepčani. Neki snobovi su se preseravali s rečenicama tipa 'mi smo bili na Soči, Kupa ne valja', ili 'onda kad smo bili na skijanju tamo i tamo puknuo mi je nokat...', ser, ser, druć, srač...
Tko jebe njih, ženica i ja super smo se zabavili. Uzeli smo tzv. rider ili bananu, odnosno mali čamčić na napuhavanje. S njime su brzaci koje smo dan prije prošli bez frke postali puno zabavniji. Toliko zabavni da sam već na prvom pao u vodu i nasadio se na neku stijenu. Još me rebra bole. Da nisam na godišnjem, morao bi na bolovanje.

Najbolji lik je Pićo, Delničanin (ili kak se to već kaže) koji je dobar toliko koliko je velik (vid' sliku dolje). Vozio nas je u starom kombiju k'o da smo na reliju.



Foris još nudi i canyoning, bicikliranje i neke druge aktivne aktivnosti, koje nismo stigli iskoristit, pa ćemo se morat vratit.
Ajd nešto i o prirodi da napišem. Mnogo je lepa, definitivno se ima kaj vidjet. Zapravo, nemam kaj pisat, to zbilja treba doć pogledat.





E, skoro sam zaboravio Lukanijeve kobasice. Dok su snobovi papali grah i njamrali, ženica i ja imali smo VIP tretman pa smo počašćeni s tzv. Lukanikama. Spremila ih je gospođa Ožanić, po recepturi iz Rima, točnije iz rimske Cibalie (današnji Vinkovci), a hrpu takvih recepata u knjizi je skupila njezina kćer arheologinja Ivana.

Da ne opterećujem blog s previše slika, metnuo sam ih na uobičajeno mjesto -
moj online foto-album.