Marijan M. (43)

U potrazi za švedskim stolom

Četverodnevno putovanje do Švedske i po Švedskoj osim za jurnjavu po šumama i gorama prateći natjecatelje u reliju iskoristio sam za misiju radnog naziva 'U potrazi za švedskim stolom'. Ekipa i ja potrudili smo se istestirat što više stolova i pokušati pronaći pravi švedski stol, štogod to značilo.



Na prvi stol naišao sam u štokholmskom restoranu zvanom 'Don Corleone'. Talijanski naravno. Preko stola prešle su lazanje za 69 kruna (1 kuna=1.2 krune), a pice su od 45 do 80 kruna, pa se vi hranite u Švedskoj s hrvatskom plaćom.
Mislio sam da ću švedski stol naći u švedskom restoranu, ali problem je što ne možeš naći švedski restoran, u kojem bi se nudila autohtona švedska hrana, npr. sob, vuk, medvjed... Išli smo u mongolski, španjolski, američko-turski restač, jeli smo stejkove i druge mesine, gledali kak drugi jedu kebab-pizzu, ali švedskog restorana sa švedskom hranom i švedskim stolovima nigdje... Propala mi misija.

Od mojeg prijašenjeg posjeta Švedskoj ništa se nije promijenilo u njihovom poimanju sigurne vožnje, pa je po autocestama maksimalna dozvoljena brzina još uvijek 110, a mi smo se bezobrazno usudili voziti čak 120. Srećom, autocesta se ne naplaćuje, pa su tu bar ispali humaniji nego naši idijoti koji skupo naplaćuju poluproizvod prema Rijeci i onda stave ograničenje 80.



Popularno prijevozno sredstvo su im tzv. quadovi, motori na četiri kotača. Odlični za po cesti, još bolji za ić' po šumi. Tak' nešto volio bih si kupit za vozikanje po turopoljskim šumama ili po Sljemetu.



Kako u Švedskoj najbrže zaradit prvi milijun? Otvorit proizvodnju i prodaju bijelih štokova za vrata i prozore. Razlog je jednostavan - 99 posto njihovih kuća (najčešće crvene, žute i zelene) imaju bijele štokove.

U ovom nabacivanju riječi bez ikakvog reda i koncepcije (jer nemam inspiracije za nekakav smisleniji prozni uradak) red je da se nekaj napiše i o reliju, jer u Švedsku sam prvenstveno i išao uživati u gledanju najboljih svjetskih relijaša kak jure po snježnim prostranstvima daleko od urbane civilizacije.
S obzirom da se radi o jedinom snježnom reliju u sklopu svjetskog prvenstva već po tome je posebniji od drugih. Organizacija je savršena, a opet je sve puno opuštenije nego npr. u Monte Carlu, gdje te stalno prcaju redari i žandari. Najbolji su norveški navijači. Bilo ih je pun k...,, od četiri do sto i četiri godine.



Petter Solberg im je draži od kralja i otadžbine, za njim idu na kraj svijeta. Ovaj puta uspio je i pobijediti, prvi puta u Švedskoj, 11. puta u karijeri. Nastojim biti objektivan, ali ipak bi mi bilo najdraže kad bi od svih tih odličnih vozača baš Solberg opet postao svjetski prvak. Valjda sam i ja pao pod utjecaj njegovog razvijenog marketinga, zbog kojeg su mu i dali nadimak Hollywood.



Puno sam puta gledo fotke i snimke relijaške vožnje po snijegu, ali gledat kako to uživo rade najbolji svjetski vozači fantastičan je doživljaj. Luđaci se voze 200 km/h i skaču i preko 50 metara na zasniježenoj cesti. Meni je to neugodno i na suhom asfaltu, a kamoli na snijegu...



Doživljaj na WRC reliju nije potpun bez bar jednog dobrog crasha. Ovaj puta imao sam sreće pa sam bio samo dva metra od mjesta gdje je mladi Estonac Molder izletio s ceste, katapultirao se s Lancerom dva metra u zrak i potom prepilio nekoliko stabala. A mi smo cijelo vrijeme naivno mislili kak smo sigurno iza drveta.