Marijan M. (43)

Jebem ti takav posao

Jebem ti takav posao. To mi je nekoliko puta danas bila glavna misao, a odnosi se na crnju polovicu mojeg posla u Večernjaku, onu u crnoj kronici. Naime, na terenskom zadatku iz čista mira napao me neki mladić albanske narodnosti (htio sam napisati Šiptar, ali upozorili su me da to nije politički korektan izraz).
Tip je sitni kvartovski kriminalac (bar se tako sam hvalio), a u ovoj priči je bitan jer je dečko od cure o čijem sam tati kamataru pisao.
Na čošku Okićke i Ozaljske sam onak usput slikao zgradu u kojoj žive kamatar i njegova familija, inače svi skupa nekoliko puta kazneno prijavljivani zbog iznuda. Odjednom prek' ceste dolijeću neka histerična cura i njezin žgoljavi podrapani frajer.
Nisam čuo kaj su vikali, ali sam u sekundi skužio o kome je riječ. Primili su me za ruke i htjeli su mi uzeti fotoaparat, a Albanac je u navlačenju dočepao i torbicu s novčanikom. Uspio sam spremiti fotoaparat u džep jakne, ali nisam se uspio odmaknuti jer me frajer navlačio za jaknu, košulju i remen od torbice.
Dok sam pružajući pasivni otpor branio svoju imovinu i vikao da me pusti jer ću zvat policiju, uspio me rukom opalit po glavi i nogom po nozi. Tad mi je prekipjelo, pa sam si priuštio da ga nekoliko puta drmnem. Malo s nogom, malo s rukom, taman da ne prekoračim granicu nužne obrane. Na sekundu sam pomislio kak je zaslužio da ga iscipelarim, ali uspio sam se suzdržati. Ionako mi je bilo neugodno kaj se mlatim na cesti nasred Trešnjevke, ali morao sam se obranit.
Nakon kraćeg šoranja i natezanja pred zabezeknutim prolaznicima rekao sam tipu da idem u policijsku postaju, dvjesto metara dalje u Nehajskoj, a on je rekao da ide sa mnom.
Usput smo se svađali, glupan se predstavio kao Daut Sali (sumnjam da mu je to pravo ime), hvalio kak' se bavi kriminalom od svoje 14. godine, kak' ima četiri odvjetnika i da me imaju pravo tužit zato kaj sam slikao zgradu.
To što je nasred ulice bez povoda napao čovjeka koji obavlja svoj posao uopće nije doživio kao nešto nenormalno. Shvatio sam da je beznadan slučaj, da je njegovo poimanje dobrog i zla skroz izokrenuto, pa sam odustao od daljnjih rasprava.
Na pola puta do policije pitao sam jel' me hoće spojit s čovjekom kojeg sam zapravo tražio. Otišao je do njega i vratio se s porukom da ovaj neće razgovarati. Zanimljiv je bio njegov pristup kad se vratio - bio je manji od makova zrna, skoro da nije propuzao, ispričavao se i govorio da nije mislio ozbiljno.
Naposljetku sam se ipak čuo telefonski s 'kamatarom' i napravio kompletan tekst, ali umjesto da se popodne doma odmaram s djetetom, izgubio sam sat vremena u trešnjevačkoj postaji s policajcem koji se ne zna ni predstavit i još sat i pol u Traumi na slikavanju glave i donjeg desnog ekstremiteta.
A sutra - bolovanje i sve četiri u zrak.