Life Less Ordinary

Ponovni susret s Gradom kojeg je ostavila u dimu, plamenu i kaosu kojih desetak godina ranije prošao je lakše nego što je očekivala. Baš onako kako su joj pričali, grad se nekako izmigoljio, pronašao svoj put među granatama, srušenim zgradama, uplakanim izbjeglicama i nastavio dalje, skrpan, ali (za one koji ga ne poznavaše neočekivano, a za ostale potpuno očekivano) žilav. Istina, nije više bio isti, nestala su neka poznata lica, a zamijenila su ih druga, gledala je nove klince iza tamnih stakala svojih sunčanih naočara, bilo joj je drago da su djevojke sređene i lijepe, momci zgodni, visoki, čvrsti i (znala je, prividno ;)) cool. Izlazilo se na druga mjesta, novi butici su bili in, pa čak je i govor (za kojeg je, ako je vjerovati legendi, sam veliki Gavella kazao kako je najčistiji hrvatski jezik koji se igdje govori), začinjen prepoznatljivim rastegnutim slengom punim turcizama, bio nekako neodređeno drugačiji.

Znala je ipak da stvari neće ići tako lako, znala je i zašto se vratila i da nikad neće biti ista ona stara dok ne prođe Ulicom (nazvanom po njenim duhovitim sugrađanima), zbog koje bi se budila kad bi je viđala u snovima; da nikad neće spojiti dvije razdvojene polutke sebe dok svojim korakom ne spoji dvije polutke Grada. Ma šta joj rekli, ma koliko je uvjeravali da je njezin život negdje drugo, da je i ona drugačija sada nego onda kad je otišla i da se promijenilo sve, znala je da će to znati tek kad se suoči s Njim. Znala je da je bio u pravu kad joj je rekao da ide nakon što joj je granata raznijela dio stana, znala je već onda da laže kad joj je rekao da eto i njega brzo. Znala je i da se meci rukama ne zaustavljaju, da je ono što se desilo bila njegova sudbina, kao što je njezina sudbina da preživi udar smrti ispaljen iz topa s obližnjeg brda i da živi, kako zna i umije.
ali, znala je da je bez susreta i oproštaja s Njim nepotpuna i samo prividno jaka

Kraj prosinca bio je neuobičajeno topal, sunčano plavo nebo bez ijednog oblačka, lagana bura koja puše tek toliko da zarumeni obraze. Skrivena iza velikih sunčanih naočala, lica zaklonjenog krznom jakne polako je išla ulicom kojom je toliko puta prošla, prvo kao maleno dijete koje je s mamom ili tetom išlo u šetnju, zatim kao tinejdžerica koja se ide upisati u elitnu staru gradsku gimnaziju, pa kao gimnazijalka u svojim prvim cipelama s visokom potpeticom kojima je ponosno kuckala od asfalt .. sve rupe je znala, koliko koraka ima od jedne do druge, koliko puta je jutrom brojila "... ako ova zakrpa asfalta ne bude duža od 10 koraka, neće me pitati fiziku i neću fasovat kečinu ..." .
Tom ulicom je i otišla u nepoznato, tu je i zgrada ispred koje je mama umalo poginula od snajperskog metka .. jedan korak, dva, tri, četiri, .. lijeva noga, desna, pa opet lijeva, desna ispred lijeve .. broji korake, skoncentriraj se i ne razmišljaj o smislu i besmislu, o teorijama zavjera, špijunskim urotama, o nebrizi svijeta, o tome kako je malo potrebno da ti se život preokrene, a sve što želiš je živjeti svoj mali život, naći ljubav i biti sretna. Ne razmišljaj, samo hodaj polako, preko šetališta kojim se već dugo ne šeta, pa kroz ulicu niskih starinskih zgrada, pa .. teže je nego što misliš ali hodaj samo ..
Izbila je pred njega prije nego što je očekivala, nekako je naglo iskočio pred nju park koji to više nije, ali u kojem još uvijek stoji jedna polomljena klupa i iznad nje svjetiljka

«Đe si mali!» - rekla je ploči na kojoj je stajalo poznato ime, uvijek ga je zvala mali iako je u stvarnosti bio puno veći od nje. Umjesto odgovora i poznate ruke koja bi joj zamrsila kosu i smijući se pokvarila brižno tapirane šiške, dočekala ju je hladna ploča, mokra zemlja i čudna, grobljanska tišina

Koliko je tu stajala ne zna ni sama, šta mu je rekla ne zna, sve one riječi koje su stajale i pekle u grlu sve te godine izjurile su van, preskačući jedna drugu, sudarajući se. Možda je pričala i naglas, možda je i plakala, možda su je u čudu gledali malobrojni prolaznici .. u jednom trenutku samo je osjetila da joj nedostaje zraka, da su noge već polako utrnule i da je nekako umorno prazna. Tek tad se sjetila da mu je zaboravila ponijeti cvijet ili svijeću kako se obično nosi mrtvome, na grobu je stajao neki poluizgorjeli lampaš, prekapala je tašnu u potrazi za upaljačem ne bi li barem taj upalila i odjednom je u ruci držala pakiranje od dvije rum-pločice od kojih je jedna bila sačuvana. Ona jedna koju bi mu uvijek sačuvala iz pakiranja od dvije čokoladice koje bi joj dao prije nastave, kao nepisani, nikad izričito dogovoreni ali dobro znani znak da je mislila na njega cijeeeeeeeli dan. Zurila je par trenutaka u šareni papirić, čokolada se topila u ruci prijeteći da će zaprljati skupi velur jakne i tad je shvatila da nikad za sve protekle godine nije kupila čokoladicu u kojoj bi bila dva dijela i da je tu, najjeftiniju i preslatku, ali njoj oduvijek najdražu, kupila tog jutra u trafici na Rondou. I baš kao nekad pojela samo jednu.
Pogledala je u nebo i namignula mu; stari znak da misli na njega još vrijedi i vrijedit će uvijek, dok je bude. Ostavila je čokoladicu pored neupaljenog lampaša i polako se udaljila, smiješeći se.

Znala je da je napravila ono zbog čega je došla. Našla je drugi dio sebe i polako, tiho zatvorila vrata.

(s ljubavlju posvećeno ….. , 23. prosinac 2004.)