srijeda, 26.10.2005.

ljepotice ...

Nas tri prijateljice .. uvijek skupa, makar u mislima i srcu (ma kako patetično zvučalo, oni koji imaju takve prijatelje, točno znaju o čemu pričam, o jednoj drugoj dimenziji koja ne poznaje tričarije kao što su prostor i vrijeme), ako ne već i fizički blizu … kad me pitaju kako se mi znamo, mogu samo slegnuti ramenima i reći «Čudne priče, ma sudbina» ..

na prvi pogled nespojive i prostorom i mjestom i vremenom, zanimaju nas različite stvari, slušamo različite vrste muzike, nikad se nismo zaljubile u istog frajera, pijemo različita pića i kad se konačno sretnemo redovno se posvađamo gdje jesti i koji film gledati .. različite, a opet toliko iste jer vjerujemo u iste stvari, prepoznajemo tračak svjetla, nemir u kutku oka, prividni mir skitnica … Internet nam omogućava da budemo blizu, nalazimo se na msn-u, blogu, na forumima i zahvaljujući tome sve imamo «kodna» imena, nickove koje smo si međusobno dale, naizgled slučajno, ali sad kad razmislim vidim da je podsvjest očito radila, jer nas (i pre)dobro opisuju i sad nam vijede više nego vlastita imena .. kad razmišljam o njima, tako ih zovem u mislima …
Gledala sam naše slike danas…

sunčica (a.k.a. Sonny Lee) .. divlje kose tamna oka dva … kad je tek upoznate prvi dojam je da ta nije u životu imala nijednu brigu, da je uvijek sve dobijala na srebrnom pladnju i da bi joj najveći problem bio ako ogrebe lakiranu cipelicu. Kad saznaš kroz šta je u životu prošla, bolest, neimaštinu, gubitak dragih ljudi, a da nije klonula duhom, preostaje jedino divljenje … mali bubnjar na čelu vojske, žena koju nikad nisam vidjela obeshrabrenu i mada ima i ona svojih žutih minuta ali pesimizam za nju nikad nije opcija .. … široka slavenska duša koja ne poznaje granice, prepreke, za koju riječ nemoguće jednostavno ne postoji … tako je i dobila taj nadimak, zbog topline koju u sebi nosi, jer podsjeća na vedrinu ljetnog dana, sunce u kosi, bezbrižni smijeh … poslije ga je anglizirala, bunila se da hoće i ona dva imena (od toga barem jedno s -y), pa nije ni ona zadnja štraca da ima samo jedno i to još sa č, ko pravi Balkanac .. pa joj je Ingrid Alexandra smislila ovo novo i sad je sva presretna ..

Ingrid Aleksandra (a.k.a. Alex) .. dama na dvorcu kenjkave princeze .. rođena da živi u Skandinaviji (tako je i dobila nick), gdje je sve fino i uredno, plaćaju se porezi, niko ne baca papire po cesti ... vjeruje u ljude, uvijek i do kraja ... spašava nas kad smo dekintirane, kuha juhe kad smo bolesne, tješi kad plačemo .. jednom mi je spasila život, doslovno ... ali o tome drugi put ...

I ja, Marija Magdalena … bitanga i princeza … dadoše mi nadimak jer poučena svojim životom i ljudskom dvoličnosti uvijek govorim .. pazite kad bacate kamenje jer .. koji je bez grijeha neka baci kamen prvi .. a svi smo mi krvavi ispod kože, svi smo grešni na svoj način, pa hajde da se onda ne pravimo savršeni .. rado bih se furala da je nadimak došao zato jer sličim na Monicu Belluci ali .. a ovaj drugi .. jedan me buntovnik nazva princezom, a Alex je, jednom kad je pobjesnila na mene (sorry, oprosti, stvarno nisam htjela i još me grize savjest radi toga L) dodala još i kenjkava .. tako da me sad, u trenucima kad me posebno vole, zovu kenjkava princeza .. uglavnom .. ne bacajte kamenje olako ..

Pomislim ponekad … prijateljice moje …. moje koke, mačke, prije, frendice … toliko njih ima u meni i toliko mene u njima .. i toliko sam sretna što ih imam …

Azurno nebo, čekamo zoru
pet- sest mladih golubica
nasmijesena su im lica i poslje mnogo godina
u mome srcu draga slicica.

Zajedno smo momke gledale
zajedno po rivi setale
pravile se da smo vazne ma da smo pametne i snazne
sanjale smo zemlje daleke...

Hej ljepotice moje prijateljice
...

Djevojcice zene postale
a neke su se vec i udale
ja jos cekam azurne zore, a ja jos zelim preplivati more
ja jos sanjam zemlje daleke...
- 23:48 - slušam .... (3) - papir.... - #

<< Arhiva >>