četvrtak, 13.01.2005.

Ostvarene želje. Posljedice. Tako ti je to u životu.

Postojao je jedan profesionalni izazov koji sam silno htjela, kojeg sam sanjala od trenutka kad sam odlučila šta želim biti u životu .. jedna od rijetkih stvari na čiju bi me samu spomen lagano prošli trnci, dlanovi se lagano počeli tresti i o čemu nikome nisam smjela govoriti jer je to bio moj san. I onda se san ostvario ..
Dobro, poduzela sam i ja tu neke stvari, pomogla mu malo, ali sad kad sam suočena s tim izazovom osjećam se kao da trebam skočiti u hladno more .. duboki uzdah i skok ..

Kao da sam si naslovom svog posljednjeg teksta tu na blogu na neki način prorekla sudbinu .. zašto jednostavno kad može komplicirano .. tako je i meni jutros u ruke dospjelo pismo koje je dobrano kasnilo i zbog čega sam se u slijedećih par sati dala u ludi trk po kući kako bih sve stigla u roku i kako ne bih prvi dan nastavka mog života i ostvarenja sna otpočela – kašnjenjem ..

Otići je ovaj put bilo iznenađujuće teško .. iako je cijeli moj život u stvari jedno veliko putovanje, ovaj put bilo je posebno teško .. Bila sam u veeelikoj dilemi kako da odem iz svoga virtualnog svijeta, malene forumske zajednice koja se sastoji od ljudi koji su mi jako jako jako dragi i koji su mi dali toliko toga dobroga u proteklim mjesecima .. nadam se i ja njima, barem malo .. pošto me je bila počela pucati užasna nostalgija, a i prijetila je opasnost da se oooopako rasplačem, odlučila sam da se ne javljam i ne pišem postove, barem jedno vrijeme, dok se malo ne snađem, sredim misli i ne uklopim u novu sredinu. .. Znam da će razumjeti i da će biti sretni jer sam ja sretna .. jer ja jesam sretna, malo nostalgična i melakolična, ali sretna …

Kako onda otići - bez riječi se izgubiti nije dolazilo u obzir, ali da li je napisati oproštajni post dobra ideja, da li davati na taj način uopće šansu ljudima da ostavljaju kojekakve komentare, da uzimaju sebi za pravo da komentiraju nešto o čemu pojma nemaju .. ipak, ne pada snijeg da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka pokaže trag … ostavila sam tako jutros oproštajnu temu, činilo mi se nekako nepristojnim i ružnim otići možda zauvijek, a ne pozdraviti se, ne poželjeti sve najbolje ekipi u nastavku njihovih života ..

Ekipo moja draga, ponajprije zvekanovci, obično nisam ovako pekmezasta, ali evo, proradile emocije valjda, želim da znate koliko ste obogatili moj život i da mi je bilo stvarno krasno biti dio vaše ekipe .. posebni pozdravi idu Carpici (RESPECT šefice), revolucionaru alteregu (i ne gnjavi te jadne studente, nemoj da bi mi se tko potužio na tebe), jednome (zna on koji je .. ), Wolfici (lomi ga bejbe .. selo priča Wolfy ne brigaaaa ..), sivoj eminenciji Pražnjenja zvekiju i naravno Onome koji uvijek dolazi na kraju – Torca stoj mi dobro, ne dopusti budalama da te uzrujaju svojim glupostima, piši obavezno reportaže s utakmica i roštiljanja (sve me zanima), uzimaj lovu kladionicama ;)))), budi mi sretan i dobro čuvaj curke s foruma. A i vi curke, čuvajte Torcu ... Svi ostali koje ne spomenuh budite mi dobro, najbolje


Ovaj post postavit će frendica, evo dok se smjestim, pa nastavljam s blogiranjem ..

p.s. operacija prijatelja i brata od meni drage osobe jutros je dobro prošla, čini se da će sve biti okej i jako sam sretna zbog toga ... puno pozitivnih vibracija šaljem da i oporavak prođe dobro i da sve bude u redu

- 00:17 - slušam .... (4) - papir.... - #

<< Arhiva >>