Objavljeno od Ljubo Ruben Weiss dana Kolovoz 26, 2013 u Kolumna, Novosti, Zagreb


Osnovnoj tezi ovog zapisa da u Zagrebu u dogledno vrijeme neće biti sinagoge na lokaciji Praška 7, Zagreb – treba dodati - dok god Židovska općina Zagreb djeluje kao netransparentna institucija, a Koordinacija židovskih općina Hrvatske tek kao grupica dužnosnika koja amenuje odluke uskog kruga Židova okupljenih oko dr. Ognjena Krausa. Neposredan povod ovom reagiranju je tekst objavljen u Jutarnjem listu 23. srpnja 2013. autora Velimira Panića koji u dobroj vjeri pokušava izvijestiti hrvatsku javnost o potrebi uređenja prostora na čije uređenje je svojevremeno pozvao i Branko Lustig, naš oskarovac i židovski aktivist, riječima: „Zatvoriti treba ovu rupu u Praškoj 7, treba graditi sinagogu“! Reagiranje je to i na objavljeni razgovor s Jakovom Bienenfeldom (objavljen u Jutarnjem listu) i na tekst razgovora Mladena Plešea sa Slavkom Glodsteinom („Obnova fasade u Praškoj i mala sinagoga bili bi dovoljni za nas!“ , Jutarnji list, 8.08.2013.)

TAJNOST PROJEKTA?

Nemalo iznenađenje je informacija kako se U TAJNOSTI priprema projekt izvjesnog memorijalnog centra, zapravo spomenika na tom prestižnom mjestu. I netočno je da se gradnja odgovarajućeg objekta najavljuje od 1999. godine kada je Republika Hrvatska vratila zemljište Židovskoj općini Zagreb. Inicijativa za gradnju objekta na tom mjestu pokrenuta je još krajem 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tu inicijativu pokrenuo Dragan Wollner, a konkretnu raspravu o mogućim varijantama projekta pokrenuo Slavko Goldstein, obraćajući se i pismom na više strana, pa i tadašnjem vodstvu grada Zagreba. U to vrijeme obnašao sam dužnost tajnika Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, bio i član Vijeća Židovske općine, pa su mi poznati mnogi detalji o toj hvalevrijednoj inicijativi. Naime, rasprava i aktivnosti su tada toliko odmakli da je već rađena priprema za međunarodni natječaj o idejnom i izvedbenom modelu izgradnje Kulturnog centra sa sinagogom. Nikakav spomenik tada nije spominjan, a uvjeren sam da spomenik, pa radili ga i najuspješniji hrvatski arhitekti, ne može biti rješenje za „zatvaranje prostora“ u Praškoj 7.

Međutim, valja nam postaviti pitanje o nečemu o čemu, iako 40 godina pišem i objavljujem, nikada nisam pisao i objavljivao – o raskolu u židovskoj zajednici Hrvatske i saniranju posljedica tog raskola da bi se uopće moglo raspravljati o „tajnom projektu“. Naime, godine 2006. osnovana je druga židovska organizacija u Hrvatskoj, pod vodstvom dr. Ive Goldsteina, Bet Izrael. Iako se ovakve stvari rješavaju unutar židovskih zajednica bez prisustva nežidovske javnosti (takva je praksa u većini židovskih zajednica u svijetu) treba naglasiti da je raskol samo uzgredni razlog za obustavu inicijativa iz devedesetih godina.

U svibnju 2013. su održani izbori za predsjednika Židovske općine Zagreb i za predsjednika je bez protukandidata izabran dr. Ognjen Kraus. Od 1044 članova Židovske općine (živi plus „mrtve duše“?!) pravo glasovanja je imalo 267 članica i članova, a glasovalo je 147 birača i dr,. Ognjen Kraus izabran je ponovo za predsjednika sa samo 124 glasa ZA. Znači samo malo više od 1/10 ukupnog članstva izjasnilo se da Općinu i dalje vodi dr. Ognjen Kraus, pa po mom skromnom sudu, dr. Ognjen Kraus možda ima legalitet, ali nema legitimitet predstavljati Židove Zagreba, a najmanje Hrvatske.

ŠTO SE DOGAĐA U ŽIDOVSKOJ OPĆINI ZAGREB?

Molio sam dr. Ognjena Krausa da mi, zbog javnog interesa, dostavi na uvid sadržaj Ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i firme Jakova Bienenfelda koja upravlja parkiralištem na prostoru Praške 7. Bez saznanja pod kojim financijskim uvjetima se parkiralište iznajmljuje, koje prihode od parkirališta ostvaruje firma Jakova Bienenfelda i kako se koriste financijska sredstva, odnosno da li se neki dio odvaja za budući Kulturni centar sa sinagogom, ne može se sagledati ova delikatna problematika. Ni nakon desetak mailova odnosno poruka dr. Ognjen Kraus nije odgovorio iako je obećao, za vrijeme boravka u Virovitici, zajedno sa rabinom Lucianom Mošom Prelevićem, u prosincu 2012. Kako su se pojavile i glasine o mogućnosti da se židovski Dom Lavoslav Schwarz, na Bukovačkoj cesti proda, a kako su mi se obraćali pojedinci Židovi lošijeg materijalnog stanja, kako mi ni samom ne cvjetaju ruže, kako su krenuli glasovi o netransparentnom trošenju sredstava, privatizaciji stručnih službi Općine, kako je dr. Ognjen Kraus u međuvremenu otvorio privatnu ordinaciju, itd. molio sam dr. Ognjena Krausa, u namjeri pisati opširan članak o stanju u Općini, koje treba biti poznato i židovskoj, ali i hrvatskoj javnosti, konkretne podatke: osim o Ugovoru, primjerice, o broju socijalnih pomoći koje Općina dodjeljuje, i iznosima socijalnih pomoći itd.Ni na jedno postavljeno pitanje nisam dobio odgovor dr. Krausa!

Jakov Bienenfeld, koji nije na zadnjim izborima izabran u Vijeće općine, nije ni bio kandidat, još manje ima bilo kakav legitimitet predstavljati Židove Zagreba i Hrvatske, tim više što je u izravnom sukobu interesa kada se radi o bilo kakvoj gradnji na prostoru Praške 7. Ukratko, radi se o svojevrsnom etnobiznisu, netransparentnom radu Općine, posebno o neshvatljivoj šutnji vezano za pojave antisemitizma u Hrvatskoj, izostanku podrške Izraelu, što je uobičajeno u dijaspori, o tome da je određena imovina, osim gradilišta u Praškoj 7. vraćena Židovskoj općini, ali javnosti nije poznato o kojim zgradama se radi, niti činjenice kako se one koriste. U međuvremenu zatvorena je bogata biblioteka Židovske općine jer se dotadašnja bibliotekarka priključila organizaciji Bet Izrael. Istraživačko novinarstvo, u ovakvim okolnostima je nemoguće, vjerojatno je za neke nejasnoće nadležan USKOK, i Državno odvjetništvo RH, no smatram svojom dužnošću JAVNO napisati, da nitko nema pravo zavaravati ni židovsku, ni hrvatsku javnost, budući da – sinagoge u Praškoj 7 – kako sada stvari stoje, neće biti!

Dr. Ognjenu Krausu i vodstvu Židovske općine Zagreb nije u interesu bilo što graditi na prostoru u Praškoj 7, a to nije ni u interesu vlasti čija je blagajna u velikom minusu. Od 1999. bilo je dosta vremena pokrenuti raspravu o objektu koji bi se gradio u Praškoj 7, s tim da gradnja bilo kakvog spomenika ne dolazi u obzir. Ideja o gradnji nekakve fasade iz koje bi se nalazila mala sinagoga i još neki sadržaji, nije dobar prijedlog. Pa fasadama sinagoge se u Beču svojevremeno obilježavala Kristalna noć… kao umjetnička instalacija. Kako su mi poznati pregnantni stavovi Slavka Goldsteina od ranije zašto i što graditi u Praškoj 7, siguran sam da on nije mislio na podizanje fasade već na ugradnju određenih elementa u objekt koji bi podsjećali na bivšu sinagogu. Gradnja samo spomenika značila bi kraj opstojanja židovstva na ovim prostorima, jer bez obnove ili izgradnje Kulturnog centra sa SINAGOGOM, bez objedinjavanja kreativnih snaga nas malobrojnih hrvatskih Židova, neće biti učinjeno ono što se radi u većini evropskih zemalja: prakticira judaizam kao vjera (usput, osobno smatram da rabin Moše Prelević u usporedbi sa rabinom dr. Kotelom DaDonom ne raspolaže potrebnim znanjima za vođenje buduće sinagoge ili sinagogalnog prostora u Praškoj 7), educiraju se mladi naraštaji o Holokaustu (ajd, na tome se i ponešto radi!), obilježavaju spomen pločama mjesta deportiranja Židova (na željezničkim kolodvorima…).

ŠTO I KAKO DALJE?

Hrvatska je jedna od rijetkih država Evrope koja nema Židovski muzej, grad Zagreb, osim spomenika na Dotrščini, nema spomenik posvećen Židovima Zagreba koji su dali nemjerljiv doprinos njegovu razvoju posebno između dva svjetska rata, ulice i trgovi su mijenjali nazive, ali zamalo da nema primjera da je neka ulica ili trg dobila ime po zaslužnim hrvatskim Židovima, vijesti o Židovima kao i medijski nastupi su uglavnom prigodničarskog karaktera, stalni postav spomen područja Jasenovac valja promijeniti jer on, sadašnji, ne daje realnu sliku stradanja zatočenika Jasenovca, među njima, velikog broja Židova… Apsurdna je ideja da se otkopaju temelji sinagoge u Praškoj 7 i da budu dostupni pogledima turista i namjernika, jer bi to bio jedinstven primjer da se temelji sinagoge stare tek oko 150 godina prikazuju kao neka atrakcija… To se radi s temeljima sinagoga koja su arheološka nalazišta, primjerice u Beču, na Judenplatzu, starim desetak stoljeća.

Nije potrebno vraćati se na uzroke raskola u židovskoj zajednici Hrvatske – usput, ne bi trebalo isključiti ni interes hrvatskih vlasti da potenciraju raskol, jer dok god on postoji, postoji i alibi za nečinjenje. A nečinjenje se tiče i „Hofjuden“ (dvorskih Židova) koji se sada javljaju za riječ i dijele ecese (savjete) a imali su priliku djelom pokazati da su za gradnju Kulturnog centra sa sinagogom pa i poduzeti konkretne aktivnosti (Davor Štern, Nenad Porges…).

Gradilište u Praškoj 7 nije vraćeno dr. Ognjenu Krausu i Jakovu Bienenfeldu, i malobrojnim istomišljenicima, ono je vraćeno Židovima Zagreba i na simboličan način, Židovima Hrvatske. Potrebno je promijeniti odluku o vraćanju prostora i u posjed uvesti organizaciju Bet Izrael, osnovati Odbor za gradnju sastavljen od predstavnika židovskih općina Hrvatske te istaknutih pojedinaca judaista, arhitekata te drugih stručnih ljudi, predstavnika Grada i Republike, te otvoriti široku javnu rasprava o budućnosti lokacije Praška 7 u glavnom gradu Hrvatske. Također, nije točno da se o potrebi gradnje u Praškoj 7 do sada izjašnjavaju samo Židovi: sjajan tekst o tom pitanju napisao je i objavio u Jutarnjem listu Željko Senečić, o tome je u više navrata pisao i Inoslav Bešker, a i drugi. Grad Zagreb i Hrvatska imaju moralni dug spram svojih Židova i bilo kakav sadržaj bez sinagoge uvreda je ne samo zdravom razumu nego i skrnavljenje pijeteta spram žrtava Holokausta i zaborav jedne vjerske i etničke skupine koja nije bila i neće biti ni u budućnosti samo gost na hrvatskom tlu, već manjina sa svojim pravima i obvezama.
(25.08.2013.)
Izvor: Tacno.net

Hrvatski politički vrh, obilježio je europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima - Srbima uvrede, diplomatskim predstavnicima i svjetskoj javnosti "rog pod svijeću"

Piše: Milan Bastašić
 
Uz objašnjenje kako se radi o civilizacijskoj i povijesnoj vrijednosti (na koju ih je podsjetila Europa), hrvatski dužnosnici kažu da su poslije sedamdeset godina došli na jamu Jazovka na Žumberku, gdje su partizani po dolasku u Zagreb 1945 pobacali ranjene domobrane i ustaše iz zagrebačkih bolnica . Računajući da bi ovo trebalo izazvati opravdano ganuće diplomatskog kora, izostavljeno je da su tu pobijeni zarobljeni ustaše prilikom napada partizana na Krašić. Za javnost je to na Jazovki mnogo godina bio jedini zločin partizana. Priča o ranjenicima je novijeg datuma. Najprije se išlo komemorirati na Jazovki iako se na Jadovnu, masovni, dvjesto puta veći, monstruozni zločin hrvatskih ustaša, dogodio pet godina ranije od Jazovke.

"Važan je prvi dojam, on ima svoje značenje i kod diplomata" - smislili su, možda prođe. Uz vijest na sajtu Radio Slobodna Evropa postavljene su i dvije fotografije na kojima se ne vidi, a za vjerovati je, da je bila odabrana i prigodna ikonografija. Kad se spominju stratišta, a poziva se na historiografiju onda se treba držati određenih principa. Događaj na Jazovki i na Jadovnu nije isti i nema nikakvih izjednačujućih parametara, posebno kada se ukazuje na potrebu pijeteta prema žrtvi. U povijesti svoje mjesto imaju uzroci, posljedice i "vozni red" događanja, što hrvatska agresija na istinu i reviziju istine sustavno zanemaruje i izbacuje iz svakog konteksta. Piše u objavljenoj reportaži da je ta komemorativna skupina bila i na Jadovnu, ali fotografije od tamo nema. Već sam redoslijed posjeta stratištima i odnos prema lokalitetu Jadovno, velika je i razložna uvreda za potomke i poštovaoce žrtava kompleksa logora smrti Nezavisne Države Hrvatske Gospić - Jadovno - Pag.

Ako je nekome odgovaralo prisutnost "bojovnog" dijela komemorativnog skupa u liku ministra hrvatskih ratnih veterana i uz njega zapovjednika hrvatske kopnene vojske, za nas Srbe, potomke žrtava, to je uvreda i postupak za žaljenje u ime žrtava.
Zaboravilo se da su žrtve u ono vrijeme ubijane od službenih uniformiranih osoba i sa oruđima i oružjem hrvatske državne vlasti. Da cinizam bude veći, prisutni ministar ratnih veterana i general bojnik hrvatske vojske, koji su svoje pozicije dobili zaslugama u građanskom ratu na području Hrvatske, po djelima ratnika koje su predvodili, nisu ništa manje militantni od onih militanata na Jadovnu i Jazovki. Taj cinizam, mi mnogobrojni potomci žrtava Jadovna i mnogih drugih stratišta iz vremena NDH, doživljavamo kao tešku i svjesnu uvredu organizatora ove komemoracije. Ništa manja uvreda nanešena je svjedocima i potomcima nekoliko tisuća, na razne načine usmrćenih i više stotina tisuća brutalnim postupcima protjeranih i do temelja opljačkanih Srba u građanskom ratu na ovim područjima 1991. do 1995 godine. Dakako, od ništa manje militantne hrvatske vojske od naprijed spomenutih vojski 1941. i 1945 godine.

Sad će netko iz pozvanih i nepozvanih institucija Hrvatske, nonšalantno kao Ivo Josipović, reći kako je ovo "zalijevanje" i želja da iz tih stratišta ponovo nikne sjeme novog zla. To je samo drsko i neumjesno odbijanje odgovornosti hrvatskog državnog vrha za nesretnu prošlost Hrvatske iu njoj Srba u dvadesetom stoljeću. Nađite snage i odgovornosti pa odgovorite na pitanje: ZAŠTO SU NAM PRIPADNICI HRVATSKOG NARODA TO UČINILI i samo potvrditi da su to zaista i opetovano učinili. Jer to je jedini put ka pomirenju. Sve ostalo je, kao i ovo neprimjereno komemoriranja, samo odlaganje pokušajima zataškavanja i umanjenja istine što je kako znate i vidite nezahvalan posao.

Cjeloupna hrvatska agresija na istinu u poznatim događanjima je donekle razumljiva. Genocid, zvjerstva, broj stratišta i žrtava su toliki i takvi da ih je teško priznati, a jedina vam, na kratak rok, nada da tako nešto svijet zaista ne može shvatiti iu takva nedjela povjerovati. Na svom fejsbuk profilu, predsjednik Hrvatske je povodom aktualnog datuma sjećanja na žrtve, napisao: "Povijest ne možemo mijenjati, ali iz nje moramo učiti". Lijepo rečeno, a izjava je vrlo hrabra, jer autor vrlo dobro zna što djeca iz usvojenih, zvaničnih udžbenika, posebno povijesti, uče.
 
U kontekstu učenja iz povijesti, moram spomenuti jednu od većeg broja "povijesnih istina" hrvatskog predsjednika. Onu prilikom ulaska Hrvatske u EU: "Najmasovniji, najjači antifašistički pokret u porobljenoj Europi, bio je otpor hrvatskog naroda!
Reče to predsjednik Hrvatske, a da se nije ni zagrcnuo a kamoli pocrvenio, znajući golu istinu. Ja bih lagao kad bi na to bilo što drugo rekao osim da se radi o goloj laži. Zna Predsjednik Hrvatske vrlo dobro da su se diljem NDH, poslije nekoliko desetaka tisuća masakriranih Srba od travnja 1941. godine, 27. jula daljnjem planiranom i organiziranom pokolju Srba države Hrvatske, organizirano suprotstavili Srbi Like i Drvara.Taj prisiljeni otpor snažno je rastao i ostao jednonacionalan, srpski, uz časne i gotovo zanemarive iznimke sve do druge polovice 1943. godine. Tako je bilo iu Hercegovini iu Bosni. E, pa nazdravlje Predsjedniče Hrvatske o vašem i hrvatskom učenju iz povijesti.

Bez obzira na sve u povijesti znano i poznato, Predsjednik hrvatskog Sabora, kod Jazovke lansira ideju: "Komemoracija poput današnje trebala bi postati tradicionalna i to za sve žrtve totalitarnih režima! Nakon toga, onaj iz građanskog rata proizašao bojovnik, ministar i šef Vladinog povjerenstva na komemoraciji kaže: "Jazovka i Jadovno su dva simbola koja su doboko dijelila Republiku Hrvatsku svih ovih godina. Mi ih želimo obilježiti s jedne povijesne, humanitarne strane, a dalje su poslovi Državnog odvjetništva i policije! " Kad čovjek sve sabere, svi se tamo složiše da se dželati, hrvatski plaćeni krvavi rabotnici i njihove žrtve, među njima daleko najmasovnije srpski - izjednače. Poznati recept totalitariste Franje Tuđmana. S pravom moram reći da ta sramotna i bezobzirna ideja službene hrvatske, duboko vrijeđa sve žrtve zločina totalitarne NDH i njezine militantne vojske - ustaša. Što se tiče Jadovna i Jazovke (izvinjavam se službenom stavu hrvatskog vrha na komemoracijama što sad stavih za razliku od njih Jadovno ispred Jazovke!) Kao simbola duboke podjele republike Hrvatske "svih ovih godina", nejasno je kojih godina, koje i čije duboke podjele. Pa to grozno, bez primjera u svijetu po svireposti, prvo masovno stratište nevinih srpskih i židovskih civila, ustvari sustav ustaških logora smrti, nazvan "Jadovno", izašao je iz anonimnosti za populaciju Hrvatske, bivše Jugoslavije i svijeta, tek godine 2007, izlaskom na svjetlo dana dvotomne knjige "Jadovno" Dr. Đure Zatezala. Nedugo iza toga, osnovano je i Udruženje građana "Jadovno 41", udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Gospić - Jadovno - Pag, sa sjedištem u Banjaluci.

Na inicijativu ovog udruženja a u suradnji sa SNV iz Hrvatske i Eparhijom gornjokarlovačkom, organiziran je juna mjeseca 2010, prvi komemorativni skup i parastos žrtvama toga sustava logora NDH uz sudjelovanje velikog broja potomaka i poštovalaca Jadovničkih žrtava. Tom prilikom 0,24 lipanj je ustanovljen kao "Dan sjećanja na Jadovno 1941.". Na otoku Pagu, obnovljena je ranije razbijena Spomen ploča koja je već sutradan ponovno razbijena. Udruženje je 2011 godine, organiziralo Prvu međunarodnu konferenciju o "Jadovnu 1941." i drugi komemorativni skup kod Šaranove jame uz međunarodno sudjelovanje i molitveno sjećanje na žrtve. Tom prilikom je uz značajan angažman udruženja, obnovljen kod Šaranove jame, spomenik žrtvama uništen u proteklom ratu. Naredne 0,2012 godine poslije parastosa i komemorativnog skupa kod Šaranove jame, blizu tristo poštovalaca žrtava, ponijelo je Časni i osviješteni križ na mjesto logora Jadovno, oko osam kilometara od Šaranove jame gdje su ga postavili, a pravoslavni svećenik ga osveštao. Komemoraciji je, kao i ranijih godina, prisustvovalo oko dvije tisuće ljudi. Na svim komemoracijama, sudjelovao je državni vrh Republike Hrvatske, a godine 2010 i sam Predsjednik Republike.

Već 2012 godine, osjetile su se neke negativne reakcije i negodovanje hrvatskih dužnosnika. One su otvoreno ispoljene na ovogodišnjoj komemoraciji, u otežavanju nastojanja Udruge da se kao i ranijih godina služi parastos i komemorira uz prisutnost potomaka i poštovalaca žrtava iz Srbije i Srpske.Na graničnom prijelazu Ličko Petrovo selo, učinjene su ozbiljne smetnje potomcima i poštovaocima žrtava koji su dolazili iz Srbije i Srpske, da uopće uđu na područje Hrvatske, odakle ih je, a to je notorna činjenica, najveći broj protjeran tijekom proteklog rata. Ograničen je i otežan odlazak većem broju potomaka da posjete mjesto logora u uvali Slana na Pagu i prisustvuju otkrivanju po treći puta postavljene Spomen ploče. Usput rečeno, i ova Spomen ploča je, opet nakon svega nekoliko dana, ponovno nestala. Do danas, održan je u regiji veći broj predavanja i prezentacija o gospićkoj skupini logora a postavljena je i izložba "Moje Jadovno". Dakle očito je da Jadovno nije moglo biti razlog dubokih podjela Republike Hrvatske svih ovi godina, jer je ono bilo u anonimnosti svih sedamdeset godina, a zna se i zašto. Ako je nešto, nekoga ili neke strane dijelilo, onda je to bio Jasenovac veliko stratište najprije nevinih srpski, a onda Jevrejskih i Romskih civila i čitavih obitelji. Jasenovački se kompleks logora, sve do kraja šezdesetih, uz sve pokušaje i konkretne postupke hrvatskih pa i jugoslavenskih vlasti da se "zapusti", nije uspio sakriti.

Sa kompleksom logora smrti Gospić - Jadovno - Pag, prvim likvidacionim centrom NDH, i pretečom Jasenovca, bilo je oštro, bolje iu tome se uspjevalo, sve do 2010. I sad su se, evidentno je, hrvatski vrh i određene institucije, uznemirile radi objelodanjivanja još jednog homo sapiensu nepojmljivog masovnog zlodjela hrvatskog homosapiensa. Uznemirena gospodo, uzdržite se od činjenja prikrivenih a odnedavno i otvorenih smetnji komemoriranja potomaka žrtava svojim mučki ubijenim članovima obitelji.
To je uostalom i njihovo elementarno ljudsko i civilizacijsko pravo. O Jadovnu se u posljednje četiri godine, na čitavoj našoj planeti mnogo saznalo. Nadajmo se da će toj istini pridonijeti i istraživanja, najavljena na komemoracijama koje su predmet ovog članka. Na kraju treba reći, da je neprimjereno da u prisustvu hrvatskog vrha, na ovakvim žalosnim mjestima, neki "lijevi Pero", pa bio on i član predsjedništva SABH, određuje tko smije, a tko ne smije, ovdje, ondje ili sa strane, od potomaka nevinih žrtava dolaziti na neprimjerena stratišta, te neprimjerene grobnice, kao što su kraške jame oko Jadovna.

Dr.. sci. med. Milan Bastašić, 26. kolovoza 2013.
Predsjednik Zavičajnog udruženja "Bilogora"

Izvor: Jadovno.com