Piše: Domagoj Margetić
Izvor: SEEbiz

Ljubo Ruben Weiss, pisac, publicist i poznati židovski aktivist, autor knjige pjesama „Zakašnjela zbirka», autor oko 700 članaka i analiza specijaliziranih na temu Izrael, Bliski istok, židovstvo, osnivač i dugogodišnji vlasnik knjižare-antikvarijata u Beču; u razgovoru za Portal SEEbiz ekskluzivno govori o svojem sukobu s tuđmanizmom početkom 1990.-ih godina.
Govori i o intelektualno-prosvjednom napuštanju Hrvatske; povratku; stanju u židovskoj zajednici u Hrvatskoj; potrebi i obvezi Hrvatske za povratom opljačkane židovske imovine i o razlozima nevraćanja te imovine; etnobiznismenima u židovskoj zajednici; skandaloznoj činjenici da se na mjestu srušene zagrebačke sinagoge danas nalazi parking; pojavama neoustaštva i neonacizma u hrvatskom društvu odnosno pojavama antisemitizma i strahu Židova u Hrvatskoj od antisemitizma; kao i o posljedicama tog straha; o rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine; o suradnji sa Simonom Wiesenthalom; o uzrocima današnjeg stanja u židovstvu Hrvatske; te o budućnosti Židova u Hrvatskoj.
Prvi puta javno i otvoreno Weiss kritički progovara o odnosima unutar židovske zajednice u Hrvatskoj, ali i o posljedicama Holokausta, te uzroku alarmantnog smanjivanja broja Židova u Hrvatskoj; iznosi svoje sumnje, strahove, i nade, ali i pesimizam kada je u pitanju židovska zajednica u Hrvatskoj.

SEEbiz: Početkom devedesetih godina ostali ste zapaženi po dva svoja kritička teksta o Tuđmanu i tadašnjem režimu, prvi je gotovo antologijski tekst "Tuđi ste mi Tuđmane", a drugi je Vaša reakcija na Tuđmanov ispad "da je sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka", objavljen pod naslovom «Zar je sramota biti Židov?». Zašto ste tada napustili Tuđmanovu Hrvatsku? Je li to, nakon Vaših publicističkih prosvjednih reakcija u tiskovinama, bio način intelektualnog prosvjeda protiv onoga što danas nazivamo „tuđmanizmom"?
Weiss: Tekst u tri dijela, u kojem je prvi dio naslovljen „Tuđi ste mi Tuđmane" objavljen je prvih dana 1990. godine, i ostao je, stjecajem okolnosti, nezapažen. Radilo se o sustavnoj kritici ključnih teza iz prvog izdanja Tuđmanovih „Bespuća", knjizi u kojoj se Holokaust navodi kao „holokaust", knjizi koja je, pored ostalog, bukvalno Hrvatsku odvela u bespuće, pogotovo kada je riječ o odnosima Hrvatske s jedne strane i i židovskog svijeta i Izraela, s druge strane. Posljedice tog lutanja bespućima osjećamo sve do danas, suočeni s dugotrajnom socijalno-gospodarskom krizom, nevjerojatno visokom nezaposlenošću, kriminalom, strančarenjem i svojevrsnim moralnim slomom. Nedostaje rezultata, konkretnih rješenja za izlazak iz krize, vizij jer je očito da nacionalni put koji je zacrtao Tuđman, s nekim rezultatima, ali i s puno krivo zaoranih brazdi, nema alternativne, uspješne modele i nalazimo se u „circulus vitiosus". Prosvjedno pismo objavljeno u „Vjesniku" nekoliko dana nakon te nesretne Tuđmanove izjave zakotrljalo je poput grude snijega lavinu reagiranja, posebno u inozemstvu i ta izjava, nažalost, postala je sinonim za Tuđmana i prati ga i nakon njegove smrti. Židovski svijet trpi svašta, ali ne zaboravlja lako.
Više je razloga zašto sam napustio Hrvatsku u ljeto 1991. Osnovni je da kao pacifist nisam mogao psihološki podnijeti ratnu atmosferu koja je povremeno poprimala dimenzije ratne histerije. Drugo, bio sam nezaposlen, i treće, Kulturno društvo MŠ Freiberger čiji sam bio tajnik, za simboličan honorar, nalazilo se pod određenim pritiskom i trebalo je odraditi neke poslove za Tuđmana i Banske dvore. Najvažnije od svega, intuicija mi je govorila da će se sjedište Židovske općine naći u opasnosti. Samo dva tjedna nakon mog odlaska, i sa željom da i produbim svoja znanja o židovstvu i Bliskom istoku, dvadesetak metara od mjesta gdje sam svakodnevno radio, odjeknula je eksplozija podmetnute eksplozivne naprave. Danas sam za neke „pobjegulja", ali mnogi znaju da je moj život u svojevrsnom egzilu, bila i muka, ali ispunjen radom s knjigama i svakodnevnim učenjem.
Da, otpora „tuđmanizmu" je bilo, on i nije bio tako minoran, ali je ostao, uz iznimke, nezabilježen ili tumačen kao nacionalna izdaja, jugnostalgičarstvo ili politička diverzija. Sjetite se samo peripetija koje je proživljavalo uredništvo „Ferala", sve do spaljivanja tog lista u Splitu.
SEEbiz: Po Vašem mišljenju, je li „tuđmanizam" antisemitizam? I je li moguća stvarno osvještavanje hrvatskog društva prema NDH razdoblju, dok se neke od najvećih političkih opcija u zemlji pozivaju na tuđmanističke političke i ideološke korijene? Je li Tuđman, poput nekih drugih, imao svoje dvorske Židove, koji su zapravo samo služili kao ukras, kao kulisa kojom je Tuđman skrivao svoj osobni, ali i politički antisemitizam svojeg režima?
Weiss: „Tuđmanizam" nije prvenstveno antisemitizam, ali ukupno to bi mogla biti svojevrsna politička doktrina u kojoj ima raznoraznih, pa i suprotnih elemenata, ali demokracije i korektnog uvažavanja manjina, od nacionalnih do rodnih, ponajmanje. Tuđmanizam je po mom sudu gospodarski analfabetizam sa ključnom supstancom domoljublja koje je bilo manje-više samo krinka za snalaženje u brutalnoj privatizaciji i brutalnom hrvatskom kapitalizmu. Upravo tuđmanizam, u potrebi da se neki tabuizirani povijesni događaji opravdano preispitaju, otvorio je vrata neoustaškim i neonacističkim pojavama, od čega mi je posebno u sjećanju poplava neoustaške i neonacističke literature , koja je tiskana i distribuirana masovno, i uz obrazloženje da je to znak demokratizacije društva. Pisao sam o tome tada u riječkom „Novom listu", koji mi je omogućio objavljivanje tekstova koje sam slao iz Beča, u čemu je bila presudna uloga Veljka Vičevića, ali i nekoliko drugih urednika koji su imali kuraže objavljivati ih.
Što se tiče političkog osvještavanja hrvatskog društva, posebno spram razdoblja tzv. NDH i Židova, ono, uz sadašnju retoriku HDZ-a i nekih manjih desnih stranaka i grupacija, uz senzacionalističke medije i spore promjene u obrazovnom sustavu, nije moguća. Primjerice, edukacija o Holokaustu je zanemarena i prepuštena pojedincima i grupama, umjesto da bude dobro organiziran i masovan projekt. Ni tzv. lijeve stranke u tome ne poduzimaju potrebne inicijative nego zbog strančarenja i „real-politike" podilaze biračima. Ima primjera da tzv. desne stranke i pojedinci imaju više razumijevanja za Holokaust, Židove i Izrael, nego socijaldemokrati. Primjerice, hrvatska socijaldemokracija nije se nikada odredila prema tzv. crvenom antisemitizmu tipičnom za staljinizam pa i doba Brežnjeva, o čemu sam ponešto naučio od austrijskog novinara Paula Lendvaja i literature koja o tome postoji. Crveni antisemitizam, nikako kao masovna pojava, postojao je i u Titovoj Jugoslaviji do raspada 1991., ali osobito u razdoblju od 1945. do 1955. godine.
Nažalost, dvorski Židovi (Hofjufden) nisu specifičnost Hrvatske, i u tom smislu ništa novoga pod kapom nebeskom, no u Tuđmanovo vrijeme iznenađujući je bio broj hrvatskih dvorskih Židova. Tuđman je, nakon skandala s „Bespućima," primao u hijerarhiju vlasti umalo svaku Židovku ili Židova koji je to poželio, uz uvjet da bude lojalan. Imena ne bih spominjao."
SEEbiz: Nedavno su objavljeni službeni rezultati Popisa stanovništva u Hrvatskoj, provedenog 2011. godine, prema kojima se Židovima po narodnosti izjasnilo tek 509 hrvatskih građana, dok s druge strane židovske organizacije u svojim službenim podacima navode kako broje znatno veći broj članova. Zašto se Židovi u Hrvatskoj ne izjašnjavaju kao Židovi? Postoji li i danas strah od antisemitizma?
Weiss: Da, rezultat popisa stanovništva iz 2011. potvrdio je ono što se događa već desetljećima ne samo na prostoru Hrvatske - jako prisutnu asimilaciju, iseljavanje Židova u Izrael i u druge zemlje, strah od izjašnjavanja kao Židova, po vjeri i po narodnosti (nacionalitetu). Po mom sudu, s kojim se mnogi Židovi neće složiti, i koji inzistiraju da se o tim pitanjima ne govori javno, petstotinjak evidentiranih hrvatskih Židova je alarmantan podatak, posebno ako se usporedi s podacima koje imaju židovske općine i Bet Israel koji svi, zbog raznoraznih razloga, računaju s „mrtvim dušama". Problem je i način financiranja određenih potreba nacionalnih manjina i malih vjerskih zajednica gdje je ključan broj pripadnika i u tom smislu predlažem jedan poseban dogovor vlasti i predstavnika židovskih organizacija oko brojnih još otvorenih pitanja, od povratka židovske imovine do potrebe izgradnje sinagoge ili Kulturnog centra sa sinagogom na lokaciji Praška 7, do postavljanja jednog središnjeg spomenika za stradale hrvatske Židove, do potrebe otvaranja Židovskog muzeja Hrvatske, do održavanja židovskih grobalja te posebno, edukacije o Holokaustu. Ima među nama i onih koji smatraju da to nije potrebno, jer Židovi u Hrvatskoj nemaju budućnosti, da je asimilacija neminovna i da bi već popis stanovništva 2021. mogao pokazati da Židova, po halahi, u Hrvatskoj može biti tek nekoliko desetaka.
Naravno da postoji strah od antisemitizma - dovoljno je samo pogledati što se sve piše na portalima ispod članaka o Židovima, Izraelu itd. Na latentni antisemitizam nadovezuje se i manifestni antisemitizam, o kojem židovske organizacije u Hrvatskoj uglavnom šute. Pisao sam o slučaju Vedrane Rudan ("pičkin dim nad Gazom!??"), o dr. NeRazumu i njegovim izjavama o Jasenovcu, o skandalu koji se dogodio i oskarovcu Branku Lustigu - hiperosjetljiv sam na pojave povijesnog revizionizma na našim TV ekranima, a najnoviji je slučaj da se koljač Jure Francetić u TV kalendaru HRT-a prikazuje zamalo kao hrvatski junak. Dakle, po mom sudu, za razliku od Jakova Bienenfelda, mislim da postoji i strah od antisemitizma, ali i pojave antisemitizma. Nije utjeha da antisemitizma ima i u drugim zemljama, pa i u onima koje se mogu pohvaliti s dužom tradicijom s demokracijom i uređenom pravnom državom. I jedna naoko heretička teza: s obzirom na ukupno stanje danas u Hrvatskoj, zapravo se čudim, da manifestnog antisemitizma nema više!
SEEbiz: U mnogim židovskim obiteljima u Hrvatskoj, nakon Drugog svjetskog rata, prestali su se izjašnjavati Židovima zbog svega što su te obitelji prošle u Holokaustu, štoviše skrivali su ikakve informacije o židovskom porijeklu, u strahu od mogućih ponovnih pojava antisemitizma u Hrvatskoj. Smatrate li da je i ta posljedica Holokausta, na neki način, zločin poslije zločina, kojim se prisililo Židove na asimilaciju?
Weiss: Pišući jednu povijesnu studiju ovih mjeseci (radni naslov: „Posljednji izvještaj, posljednjih Židova - fragmenti za povijest Židova Virovitice i okolice"), uvjerio sam se na primjeru svojih rođaka, kojih nije mnogo, koliko neki zaziru od samog spomena pojma „Židov". Dok u svijetu, u galutu, postoji fenomen „djece Holokausta" i njihovih potomaka, u smjeru buđenje židovstva potisnutog ili prešućenog, u nas ima podosta slučajeva da se zatajilo židovsko porijeklo, nespominjanjem židovskih korijena, čak postoji ponegdje i jak otpor ikakvom povezivanju sa židovskim precima. Držim to osobnim izborom, kao što su postojale žrtve Holokausta koje su svoja nesretna iskustva dijelile s obitelji, ali i oni koji riječ nisu prozborili ni riječ o tome, pravdajući se da su to nezacijeljene rane i da je najbolje ne dirati ih. Po mom sudu, to je linija lakšeg otpora, prilagođavanje okolini do te mjere da se posve izgubi nacionalni i vjerski identitet Židova. Postoji i strah od povezivanja židovskog identiteta s politikom vlade Izraela, poseban proces delegitimiranja Izraela koji je često samo drugo ime za manje ili više prikriveni antisemitizam.
SEEbiz: Kao ugledni i cijenjeni židovski intelektualac u Hrvatskoj, često ste u svojim kolumnama i komentarima ukazivali na pojave antisemitizma, dok s druge strane neki predstavnici Židova u Hrvatskoj, poput gospodina Bienenfelda u svojim javnim nastupima tvrde kako u Hrvatskoj nema antisemitizma. Ponekad se naprosto stječe dojam da se ozbiljne i opasne pojave antisemitizma u Hrvatskoj organizirano prešućuju. Može li se reći da u Hrvatskoj nema antisemitizma? Smatrate li da je potrebno reagirati na svaku pojavu antisemitizma u našem društvu?
Weiss: Već sam ranije većim dijelom i odgovorio na ovo vrlo delikatno pitanje. Dodao bih da baš nisam ugledni i cijenjeni židovski intelektualac, jer me dio hrvatskih Židova ne uvažava i uvjerava da svojim pisanjem samo skrećem pažnju na Židove i te slučajeve, koji bi, da nije mojih reagiranja, ostali u javnosti neprimijećeni. Organiziranog prešućivanja antisemitskih pojava u Hrvatskoj, po mom uvidu, nema, ali ima određenih kalkulacija, komocije i svojevrsnog autizma. Možda su moja reagiranja i rezultat činjenice da sam dugo živio u bečkoj, tradicionalnoj židovskoj općini odnosno zajednici gdje također ima povremenih neslaganja kako reagirati na pojave antisemitizma, ali se većinom reagira - podijelio bih, po tome, Židove na tri grupe: židovske nojeve s glavom u pijesku, ravnodušne i „vizentalovce". Ako mi dozvolite, ja bih se svrstao u ovu zadnju grupu, ma koliko to rizika nosilo, tražilo vremena, znanja i upornosti. Držim vrlo važnim da Židovi ne brane sami sebe i pravo države Izrael na egzistenciju, već da to čine pojedinci i mediji u okolini - ima podosta primjera vrlo korektnih i objektivnih nastupa Hrvata kojim je stalo do istine „po tim pitanjima".
Inače, na svaku pojavu antisemitizma nije potrebno reagirati, jer onda bi se djelatnost židovskih općina i Bet Israela svodila samo na registraciju i osudu tih pojava. Najdelikatnije je prešućivati i zataškavati činjenice koje bodu oči i uistinu žuljaju - primjerice da su zidovi mnogih zgrada u Splitu „ukrašeni" „Hakenkreuzima" ili ušastim U, i da stoje mjesecima nedirnuti, a Židovska općina nema potrebu oglasiti se s tim u vezi, a kamoli prijaviti takve pojave policiji ili gradskoj upravi!
SEEbiz: Kao židovski aktivist surađivali ste i s pokojnim Simonom Wiesenthalom i njegovim Wiesenthal centrom u Beču, posebno na sprječavanju distribucije hrvatskog izdanja Mein Kampfa. Što Vam je posebno ostalo u sjećanju iz Vaše suradnje s pokojnim Wiesenthalom, koje su Vam njegove poruke, da tako kažem, ostale najupečatljivije?
Weiss: Da, možda jedan od najvećih komplimenata u životu dobio sam od Simona Wiesenthala, kada sam mu se, kraće vrijeme po dolasku u Beč, u foajeu jednog kina, gdje su prikazivani dokumentarni filmovi o ratnom Sarajevu, pokušao predstaviti. „Ne morate gospodine Weiss, znam tko ste i što ste!" Valja napomenuti da je Wiesenthal u vrijeme upoznavanja i kontakata bio već u poodmaklim godinama. Brinulo ga je hrvatsko izdanje „Mein Kampfa", pokušao je doći do te knjige, pokazivao mi prosvjedna pisma dr. Milanu Ramljaku tadašnjem veleposlaniku Hrvatske u Austriji, prosvjedno pismo Edmundu Stoiberu, bavarskom premijeru, tražeći očitovanje bavarske vlade koja je raspolagala autorskim pravom na objavljivanje knjige - ubojice, kako nazivam Hitlerov „Mein Kampf". Pokazivao mi je i pisma koje je dobivao iz Zagreba, pojedinaca i institucija, koje su mu pomagale da dobije objektivne informacije o događanjima u Hrvatskoj. Znao se i našaliti na račun poruka koje je dobivao, posredno, od Franje Tuđmana a u vezi „Bespuća". Naime, Tuđman ga je pitao koje bi dijelove „Bespuća" valjalo izostaviti za englesko izdanje, a Wiesntahal je to komentirao na svoj osebujan način: „Da, ali to je velik posao, pa bi vjerojatno zaslužio i neki honorar, no to mi nije predloženo!"Osim osobnih razgovora, odlazio sam na predavanja koje je držao u Beču, prisustvovao sam svečanosti kada je proglašen počasnim doktorom Sarajevskog sveučilišta, slušao njegov nadahnuti govor tom prilikom. Sve njegove poruke mogu se svesti na dvije ključne. Prvo, Židovi imaju obvezu pogotovo žrtve Holokausta govoriti o tome svojoj djeci, ona će svojoj djeci, žrtve Holokausta zaslužuje pijetet i ne smiju biti zaboravljene, Holokaust se ne smije ponoviti (NIE WIEDER). I drugo, kada je riječ o ratnim zločinima potrebna je PRAVDA, NE OSVETA (RECHT, NICHT RACHE).
Ne bih dalje o kontaktima sa Simonom Wiesenthalom, jer i ovo što sam govorio, previše je i može se zlonamjerno tumačiti.
SEEbiz: Zašto židovske organizacije u Hrvatskoj, uz izuzetak Margelovog instituta i primjerice Vas osobno, izbjegavaju reagirati na pojave antisemitizma, veličanja nacizma, ustaškog režima? Koji je razlog šutnje židovskih organizacija u Hrvatskoj o onome o čemu je pokojni Wiesenthal, a danas njegov nasljednik Zuroff, otvoreno, javno i oštro govorio?
Weiss: To bi trebalo pitati dr. Ognjena Krausa, zatim predsjednike većih židovskih općina u RH, pa dr. Ivu Goldsteina, prijašnjeg i dr. Vladu Šalamona, sadašnjeg, novoizabranog predsjednika Bet Israela, vjerojatno bi i rabini Kotel Da Don, pa i Moše Prelević znali bolje odgovoriti na to pitanje. Mišljenja sam da o tim pitanjima ima moralno pravo govoriti svaki razboriti antifašist u Hrvatskoj, svaki intelektualca koji drži do sebe. Apsurdno je na neki način da se moja persona pojavljuje često poput dežurnog odvjetnika hrvatskih Židova, ili da se o antisemitskim pojavama u Hrvatskoj očituje najviše dr. Efraim Zuroff i Wiesentahlov centar u Jeruzalemu. Antisemitizam je vjekovno zlo, i ne vidim potrebu da se o pojavama zla, svakog zla, šuti ili ga se tetoši, ili bude blag u osudi zla. Jer, svako veliko zlo, počinje kao malo zlo. Inače, ponekad sam malodušan, zaključujem da je borba protiv antisemitizma Sizifov posao, i da će prije moja maca Jafica progovoriti, nego što će notorni antisemiti promijeniti svoja apsurdna stajališta spram Židova.
SEEbiz: Od opljačkane židovske imovine u Hrvatskoj, jedna od rijetko vraćenih nekretnina je i mjesto na kojem se do Drugog svjetskog rata nalazila sinagoga u Zagrebu, u Praškoj ulici, u najužem središtu glavnog grada. To je nesporno jedno od mjesta ustaških zločina koje nakon mjesta na kojima su se nalazili koncentracijski logori, ima također teško simboličko značenje i obilježava stradanje Židova u Holokaustu, njezino je rušenje bilo dio genocidnog plana istrebljenja Židova u tzv. "ndh". Kako komentirate činjenicu da na mjestu tog ustaškog zločina njezin ugledni član Jaša Bienenfeld drži privatni parking? Radi li se i ovdje o nečemu što se u zadnje vrijeme naziva etnobiznisom i etnobiznismenima u Hrvatskoj? Kako je uopće moguće da na mjestu takvog ustaškog zločina ŽOZ dopušta držanje parkirališta? Na koji način ovakav etnobiznis pojedinaca šteti Židovima u Hrvatskoj?
Weiss: Iako je dio ovog pitanja za raspravu „unutar obitelji" (za to sam se godinama, bezuspješno zalagao i sada i sam kršim to pravilo) zbog jasnoće i iskrenog dijaloga s hrvatskim okruženjem, i vlastima u RH i gradovima gdje su židovske općine aktivne, prvo, za mene Jaša Bienenfeld nije ugledan član Židovske općine Zagreb. Drugo, i ako ima etnobiznisa među hrvatskim Srbima, ima ga, nažalost, i među članovima Židovske općine Zagreb. I dok srpski etnobiznis mogu razumjeti (ne i opravdavati), židovski etnobiznis ne razumijem niti opravdavam. Mogu samo pretpostaviti da je tajkunski duh ovladao i nekim hrvatskim Židovima, a Jakov Bienenfeld je negativni primjer koji uistinu bode oči. On je, pored ostalih, zaslužan za organiziranje tzv. židovskih konvoja iz Sarajeva, ali je nedopustivo da članstvo židovskih općina u Hrvatskoj, pogotovo ono u Zagrebu, ne zna za sadržaj ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i Jakova Bienenfeda, odnosno o financijskim uvjetima korištenja parkirališta u Praškoj 7. Molio sam dr. Krausa da mi dostavi taj ugovor na uvid, nema odgovora.
Svaki etnobiznis šteti manjini u kojoj postoji, a židovskoj zajednici dvostruko - naime, prvo, znak je da se ona vodi netransparentno i drugo, daje materijala antisemitima koji se naslađuju čitajući ili slušajući o primjerima etnobiznisa među hrvatskim Židovima. Po mom subjektivnom sudu, veća je šteta da se ova „rupa u Praškoj 7" (Branko Lustig), ne popuni odgovarajućim sakralno-kulturnim objektom i ne objelodani pozadina etnobiznisa Jakova Bienenfelda i možda još nekoga, nego da se o tome progovori. Javnost mora saznati uzroke da nekada sveto mjesto zagrebačkih i hrvatskih Židova, stotinjak metara od Trga bana Jelačića, služi za profane svrhe, da ne kažem za poslove koji sa židovskom vjerom i tradicijom nemaju ništa zajedničko. Međutim, tu nije jasno da li je i hrvatskim vlastima uopće u interesu da Praška 7 dobije urbanistički sadržaj primjeren hrvatskoj metropoli? Možda će i pristupanje Hrvatske Evropskoj zajednici promijeniti situaciju, mada ključne promjene vezano uz Prašku 7, trebaju krenuti od vlasnika gradilišta, a to je Židovska općina Zagreb.
SEEbiz: Da se nadovežem na prethodno pitanje, zbog čega Hrvatska danas nema Židovski povijesni muzej, kakav recimo postoji u Beogradu? Zašto nemamo jedno mjesto na kojem bi se prikupljala i obrađivala, čuvala i stavila na raspolaganje istraživačima i javnosti, povijesna građa o Židovima u Hrvatskoj, time naravno i o stradanju hrvatskih Židova u Holokaustu? Zašto je nekima parkiralište na mjestu srušene sinagoge bitnije od ovakvih projekata?
Weiss: U pitanju je sadržan odgovor - etnobiznis i nezamjenljivi duet Kraus - Bienenfeld te Krausovi klimoglavci uzrok su da je stanje u židovstvu Hrvatske takvo kakvo jest. Pozitivno je otvaranje druge sinagoge, zatim studija judaistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, otvaranje specijalizirane biblioteke na Fakultetu, zatim u Bet Israelu. Nažalost, vrlo vrijedna biblioteka u Židovskoj općini Zagreb je zatvorena, a u tim bibliotekama i CENDU, vidim jezgru budućeg Muzeja Židova Hrvatske. Uvjeren sam, po kontaktima koje imam s Jevrejskim istorijskim muzejem u Beogradu, da su oni voljni ustupiti materijale koji se odnose na židovstvo Hrvatske. Na gradu Zagrebu je da pronađe odgovarajući prostor i da se već sada osnuje Židovski muzej Hrvatske. Štogod mislili o vlasti u mom zavičaju, na Židovskom groblju u Virovitici uz pomoć Ministarstva kulture RH i velikim angažmanom bivšeg predsjednika ŽOV-a, obnavlja se mrtvačnica koja će biti pretvorena u Spomen muzej Židova Virovitice i dijela Slavonije i Podravine. Kao mala općina već sada imamo skupljene dragocjene materijale, od knjiga rođenih i vjenčanih do fotografija i slika nekadašnje sinagoge, zatim nekadašnjeg uglednog rabina Hermana Ezekiela Kaufmanna. Moj pokojni otac dio unutrašnjosti kuće pretvorio je u mali obiteljsko-židovski muzej.
SEEbiz: Među prvima ste, početkom 1990.-ih godina, u razgovoru s Nenadom Porgesom za „Danas", otvorili problem povrata opljačkane židovske imovine. Nakon tog intervjua Porges je otišao s Tuđmanom i "zaboravio" na ovaj problem, kao uostalom i mnogi drugi. Svojevremeno su pojedini hrvatski Židovi širili mit o tome kako je Tuđman još 1992. godine htio riješiti pitanje povrata židovske imovine, ali to prema tim pričama nisu htjeli iz Židovske općine Zagreb. Vjerujete li tim pričama da bi Tuđman doista bio voljan riješiti povrat židovske imovine?
Weiss: Nije mi lako odgovoriti na pitanje, iako sam dolazio u to vrijeme iz Beča u Zagreb, bio i član Vijeća Židovske općine Zagreb, vodio sudski spor s državom Hrvatskom, koji sam izgubio. S obzirom na sadržaj u to vrijeme usvojenog Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, već iz samog naziva zakona je jasno da Tuđmanova vlast nije željela riješiti i pitanje židovske imovine koja je „arijezirana" 1941. godine. Jer, uz to, denacionalizaciju imovine, ne samo za Židove, trebalo je provesti prije privatizacije odnosno pretvorbe, a to bi tada značilo i dovesti u pitanje status imovine koje su se htjeli dočepati „naši dečki", ali i njihovi prethodnici, spretni članovi Saveza komunista. Zapravo, Tuđmana je više zanimalo kako povećati imovinu obitelji Tuđman, nego kako je vratiti Židovima, ali i Srbima,Talijanima, Nijemcima, Austrijancima... Živeći i radeći u Austriji svjedočio sam i tome da je Austrija, koja je isto odugovlačila s povratom imovine Židovima, na kraju vraćala i vrijedne slike, sve do komada namještaja, lustera i tepiha. A to da se Židovska općina Zagreb protivila vraćanju židovske imovine, ipak držim mitom ili pričom za malu djecu.
SEEbiz: Od osamostaljivanja Hrvatske, dakle, zadnjih dvadesetak godina, ostalo je otvoreno i neriješeno pitanje povrata opljačkane židovske imovine, ne samo imovine židovskih općina, nego i imovine opljačkane od Židova, koji su hapšeni, zatvarani u koncentracijske logore, ubijani, ili su jednostavno protjerani ili pobjegli. Što mislite, koji su razlozi nerješavanju tog otvorenog pitanja? Radi li se u ovom slučaju o diskriminaciji obzirom da je imovina ili vraćena ili isplaćena financijski primjerice Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj? S druge strane, od židovskih organizacija o pitanju povrata imovine gotovo da se u javnosti ne čuje niti glasa, zbog čega židovske organizacije nisu inzistirale na rješavanju tog pitanja, recimo, tijekom postupka pridruživanja Hrvatske u EU?
Weiss: Razlog nevraćanja svake imovine pa i židovske je u shvaćanju dijela estabishmenta da onaj tko je jamio, jamio je. Od 1945. do 1991. nije židovska imovina vraćana jer su Židovi uglavnom tretirani kao eksploatatori i klasni neprijatelji, a od 1991. postojao je strah da bi vraćena imovina denacionalizacijom došla u ruke strancima. Apsurd je u tome, da je današnja vlasnička struktura banaka, nekada velikih poduzeća i firmi itd. takva da je baš u rukama stranaca. Status Katoličke crkve u Hrvatskoj i njena imovina su posebno pitanje i to trebaju rješavati hrvatske vlasti s Kaptolom i Vatikanom, a sve što ima prizvuk diskriminacije „inovjeraca" pitanje je kako hrvatska, uglavnom pseudoelita, ulazi u Evropsku zajednicu i koliko uspješno i spretno nosi izvješća u Bruxelles na ogled. Ne vidim da su druge manjinske organizacije u Hrvatskoj, primjerice organizacije Srba i Talijana, glasnije od židovske zajednice. Sve se zakompliciralo predugim držanjem Hrvatske, ali i drugih država nasljednica Jugoslavije u karanteni, prije svega zbog rata devedesetih, i svatko tko bi danas postavljao pitanje povrata imovine manjinskim zajednicama bio bi u javnosti obilježen kao kočničar pristupanju Hrvatske EU. Inače, židovske organizacije u Hrvatskoj u rivalskim relacijama, zadovoljne s mrvicama, povremeno vrisnu, ali u osnovi slab su partner Vladi i ova Vlada kojoj gori pod nogama, sada već i s blizu 400 000 nezaposlenih, i kada bi htjela, nema vremena za pregovore i dogovore s petstotinjak hrvatskih Židova.
SEEbiz: Manje je poznato da ste nakon razlaza Ognjena Krausa i Ive Goldsteina, posredovali u svojevrsnoj misiji pomirenja dvojice čelnika zagrebačkih židovskih zajednica. Kako su završili ti Vaši napori? Tko je od njih dvojice bio pomirljiviji, i što mislite zbog čega je došlo do razlaza u tadašnjem ŽOZ-u? Nakon razlaza Ivo Goldstein i osnivači nove zajednice u javnosti su iznosili i tvrdnje o financijskim malverzacijama i sumnjivom poslovanju Krausove uprave ŽOZ-a, ali se sve to nekako zataškalo?
Weiss: Pokušalo se probleme, razmimoilaženja pa i gruba javna sučeljavanja, smjestiti u okvir dijaloga unutar obitelji, što je neka vrsta židovske tradicije: unutar obitelji ćemo se svađati, ali prema okolini nastupat ćemo jedinstveni. I pored toga što jedno vrijeme nije bilo javnih obračuna, s vremenom su oni obnovljeni. Napomenuo bih da nisam bio jedini koji je pokušao posredovati, primjerice na samom početku raskola jedna grupa uglednih hrvatskih Židova obratila se apelom sukobljenim stranama, no bez uspjeha. Iz prijašnjih odgovora da se naslutiti tko je od dvojice glavnih protagonista bio ipak pomirljiviji. Da li je bilo financijskih malverzacija u Židovskoj općini Zagreb nije moje ni istraživati, ni suditi, moje je ukazati na probleme i svojevrsni židovski etnobiznis.
SEEbiz: Do sukoba između dvije grupacije, danas dvije židovske zajednice, navodno je došlo i zbog neslaganja oko modela povrata opljačkane židovske imovine. Je li to točno i o kakvim se modelima povrata radilo? S kojim se modelom povrata imovine Vi osobno slažete? Vjerujete li uopće da će Hrvatska ikada vratiti opljačkanu imovinu?
Weiss: Uzroka i povoda raskolu bilo je više, no on je izuzetno štetan za Židove Hrvatske, nije dobro primljen ni u zajednicama na prostoru ex-Jugoslavije, međunarodnim židovskim organizacijama, ni u Izraelu. Inače, pluralističko organiziranje Židova je uobičajeno, no ono je karakteristično za veće zajednice u većim državama, pa i gradovima. Povod je bio daljnji status rabina dr. Kotela Da Dona, ali u pozadini je bilo i pitanje (i ostalo) ima li Bet Israel pravo sudjelovati u projektu gradnje Kulturnog centra odnosno obnove sinagoge.
Pitanje povrata imovine Židovima Hrvatske je delikatno i model o osnivanju nekog fonda iz kojeg bi se financirali projekti vezani za vjersku, kulturnu i socijalnu djelatnost Židova je zanimljiv, ali ne bih mu davao prednost u odnosu na pojedinačne zahtjeve Židova. Tek kada njima bude isplaćena pravedna naknada odnosno obeštećenje, ostatak bi se mogao naći u nekoj fondaciji koja bi se, po mome trebala usmjeriti na tri bitna područja djelatnosti: socijalne potrebe, posebno starijih, bolesnih i nemoćnih, vjersku djelatnost bez koje nema uspješne kehile (židovske općine koja je u dijaspori temeljni oblik organiziranja i djelovanja gdje se održava vjera i čuva identitet židovskog naroda), te stipendiranje mladih talenata. S obzirom na ekonomsko-socijalno stanje Hrvatske danas, i činjenicu da imovina nije vraćena ranije, u pravo vrijeme, ne vjerujem da će biti tako brzo vraćena. Bojim se da je nekome u interesu da Židovi poumiru ili se asimiliraju, prije nego da im se osigura naknada za imovinu, uz napomenu, da Židovi Hrvatske 1941. ipak nisu bili gologuzi, i da nisu, s obzirom na velike doprinose pojedinaca razvoju Hrvatske, zaslužili ovakav birokratsko-hladni tretman.
SEEbiz: Kao dugogodišnji židovski aktivist, javni radnik, publicist, kako vidite budućnost židovske zajednice u Hrvatskoj? Postoji li opasnost od gašenja nekih židovskih općina? Postoji li realna opasnost da na sljedećem popisu stanovništva za desetak godina broj Židova po narodnosti u Hrvatskoj bude i znatno manji od sadašnjeg?
Weiss: Što se tiče budućnosti Židova u Hrvatskoj, pesimist sam, mada je zlogukih prognoza bilo i ranije, no nadođe opet neki naraštaj koji obnovi rad i nadu. Da, postoje židovske općine koje egzistiraju manje-više formalno, i da li će se ugasiti ovisi o nizu okolnosti. Ukoliko se bitno promijeni način rada vodstava općina pa i Bet Israela (tu valja svakako nastaviti s Bejahadom, židovsko-kulturnom scenom), moguće je da mnogi Židovi koji su se razočarali i pasivizirali, probude i vrate vjeri i tradiciji, moguće je da se čak i neki asimilirani, vrate korijenima židovskih predaka, i moguće je da u tome rabini preuzmu vodeće uloge. Ukoliko bi Hrvatska postala zanimljiva Izraelcima za investicije, ukoliko bi se Židovi iz diplomatskih krugova više uključili u rad židovskih organizacija, ukoliko bi Katoličkoj crkvi bio naglašen interes da ima kraj sebe „stariju braću" i ukoliko bi se vratio dio iseljenih Židova, nada bi se obnovila. Ako to i još ponešto izostane u popisu stanovništva Hrvatske 2021. bit će pedesetak deklariranih Židovki i Židova

Piše: Domagoj Margetić

Izvor: SEEbiz

KOLUMNA - Zbog ustaške propagande na HRT-u, na što su prosvjednim pismom čelnim ljudima tzv. “javne televizije” ukazali i aktivisti Građanske akcije, nije dovoljna samo kadrovska odgovornost urednika TV kalendara. U bilo kojoj civiliziranoj, demokratskoj državi, antifašističke tradicije, a da ne govorimo antifašističkih ustavnih načela, kao što je slučaj s Preambulom Ustava Republike Hrvatske, zbog ovakve otvorene neonacističke, neoustaške propagande, kadrovski bi odgovarao cijeli hijerarhijski vrh javne televizije, zbog uredničke i upravljačke odgovornosti za poštivanje načela javne televizije, dok bi izravno odgovorni za ovakav gnjusni čin odgovarali i prema propisima iz kaznenog zakonodavstva. Dakle, ne samo da kao novinari, mediji, kao javnost, moramo podržati inicijativu Građanske akcije za smjenu urednika HTV-ovog TV Kalendara, već bi bilo moralno i odgovorno da svi odgovorni u hijerarhiji upravljanja Hrvatskom televizijom, kao dijelom HRT-a, dakle svi izravno nadređeni uredniku sporne emisije, zbog objektivne moralne odgovornosti ponude ostavke na svoje dužnosti.

Nije, naime, glorificiranje ustaških zločinaca u emisiji od 27. prosinca 2012. godine, jedini takav slučaj s HRT-ovom emisijom TV Kalendar, jer se i ranije tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, a o čemu sam također pisao, događalo da u ovoj emisiji tzv. “javne televizije” urednici omogućavaju hvaljenje, veličanje i heroiziranje notornih nacističkih, fašističkih i ustaških ratnih zločinaca, i to onih najodgovornijih za Holokaust i masovna ubojstva nehrvatskog stanovništva u tzv. “ndh” u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ne samo da se radi o općenito necivilizacijskom postupku odgovornih na HRT-u, nego i o otvorenom kršenju ustavnih načela, na kojima se temelji ustavno pravni poredak ove zemlje, te drskom, smišljenom, planiranom, namjernom i organiziranom kršenju odredba Kaznenog zakona Republike Hrvatske, pogotovo u smislu toga da ovakvi urednički prilozi predstavljaju otvorenu rehabilitaciju jedne zločinačke, krvožedne, fašističke, ustaške i genocidne politike čija je ideologija dovela do Holokausta, u kojem su u ustaškim logorima u Hrvatskoj ubijani Židovi, Srbi, Romi, ali i oni Hrvati koji su se otvoreno suprotstavili ustaškom režimu, čiji je jedan od najviših vojnih predstavnika u TV kalendaru prikazan kao nekakav legendarni junak, kojeg urednik HRT-ove emisije pokušava rehabilitirati.

Ukratko, ovakva gnjusna i drska rehabilitacija ustaštva na HTV-u, kao javnom televizijskom servisu, kojeg se financira iz sredstava poreznih obveznika, nije ništa drugo nego otvoreno pljuvanje po žrtvama Holokausta, u čijim je masovnim ubojstvima, likvidacijama, hapšenjima, deportacijama, sudjelovao i onaj zločinac protiv čovječnosti, kojeg su HTV-ovi djelatnici u ovoj skandaloznoj emisiji pokušali prikazati kao nekakvog hrvatskog, narodnog, vojnog, ratnog junaka, iako se radi o običnom ljudskom smeću.

Jezovito je i stravično promatrati ovakav ponovni zamah ustaštva, i to ne na “mala vrata”, nego u jednoj od najgledanijih i najdugovječnijih emisija Hrvatske radiotelevizije. Stoga je u cijelom ovom slučaju nedvojkbeno potrebno ne samo smijeniti urednika ove emisije, nego mu dati izvanredni otkaz ugovora o radu i udaljiti ga bez odgađanja sa HRT-a, a s druge strane i protiv njega i protiv drugih odgovornih, ili pak suodgovornih moraju se podnijeti kaznene prijave prema odredbama Kaznenog zakona kojima se sankcionira veličanje ustaštva, odnosno kojima se sankcionira širenje rasne i nacionalne, ili pak vjerske mržnje, odnosno radi se o javnom poticanju nasilja i mržnje, ali se i otvoreno krše odredbe Ustava ove zemlje.

Ukoliko Uprava HRT-a ne bi pokrenula ovakve mjere protiv svojih djelatnika, odnosno ukoliko bi zahtjevi Građanske akcije ostali bez konkretnog odjeka na HRT-u, značilo bi to kako HRT prihvaća antisemitsku, ustašoidnu, neofašističku, uređivačku politiku svojih djelatnika, što pak zaslužuje internacionalizaciju cijele situacije, obzirom da se radi o jasno povezanom nizu antisemitskih ispada u Hrvatskoj, kojima se pokušava revidirati suvremena povijest i negirati zločinački karakter ustaškog režima, kao i masovni zločini protiv Židova, Srba i Roma na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu. Jer nakon ovog slučaja na HRT-u, mora se jasno postaviti granica – ili će se ovo društvo napokon suočiti s prošlosti i jasno odrediti prema ustaškim zločinima; ili će šutnja ovog društva jasno značiti da u ovoj zemlji postoji opasni, tihi antisemitizam, koji samo čeka priliku da ponovno postane općedruštveno prihvatljiva ideologija.

U svakom slučaju hvala aktivistima Građanske akcije što su i ovaj put svojim prosvjedom pokušali spasiti prljavu savijest ovog društva, kada već tzv. srpske ili “židovske organizacije” u Hrvatskoj nisu smatrale potrebnim reagirati u ovom slučaju. Za organizacije poput Židovske općine u Zagrebu i njima slične, očito je društveno prihvatljivo pljuvanje po žrtvama Holokausta i rehabilitacija ustaštva na javnoj televiziji. A meni je jedino gadljivija od ovog slučaja na HRT-u, šutnja “židovskih organizacija” u ovoj zemlji u ovakvim situacijama. Doduše, treba ih razumjeti, oni su, poput ekipe u Palmotićevoj prezauzeti naplaćivanjem parking na mjestima ustaških zločina, pa od parking mjesta više zločine niti ne mogu vidjeti.

Oznake: Francetiić, HRT, Židovska općina, Holokaust

Izvor: Nezavisne novine

ZAGREB - Direktor jevrejske nevladine organizacije Margelov institut iz Zagreba Alen Budaj izjavio je da je formiranje "hrvatske pravoslavne zajednice" provokacija iz mržnje i da ga čudi što hrvatska država ne sankcioniše inicijatore takvih ideja. "Ne mogu rimokatolici osnovati neku pravoslavnu crkvu. Jedino što mogu, a to i rade, jeste izazivanje provokacije. Meni se u cijeloj toj priči ne sviđa što država ne sankcioniše te ljude, jer je to očito provociranje iz mržnje", rekao je Budaj. On je podsjetio da je takozvana hrvatska pravoslavna crkva nastala voljom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, a ne voljom Srba, a ni sada taj prijedlog ne dolazi od Srba."Izraz 'hrvatski pravoslavac' je idiotizam. Tako nešto uopšte ne postoji, a marionetska Pavelićeva 'hrvatska pravoslavna crkva' završila je preko Germogena na sudu, gdje je on kao 'poglavar' te izmišljene crkve osuđen na smrt kao ratni zločinac, saradnik okupatora", navodi Budaj.Eparhija dalmatinska saopštila je nedavno da je poslije registracije proustaškog udruženja tzv. hrvatske pravoslavne zajednice, šira javnost putem elektronskih medija i tzv. proglasa obaviještena o "ustoličenju" izvjesnog Aleksandra Ivanova, koji je bugarskog porijekla, za "sveštenika hrvatskih pravoslavaca" na području cijele Hrvatske."Poznato je da je ustaški zločinac Ante Pavelić 1942. godine osnovao tzv. Hrvatsku pravoslavnu zajednicu s ciljem da potpuno uništi Srpsku pravoslavnu crkvu i iskorijeni Srbe sa prostora NDH - pošto prethodne metode nasilnog pokrštavanja i masovnih ubistava po logorima širom Hrvatske nisu donijeli dovoljno rezultata", navedeno je u saopštenju Eparhije dalmatinske.Njegovo preosveštenstvo vladika dalmatinski Fotije pozvao je tim povodom sve pravoslavne Srbe na prostorima Dalmacije da ostanu vjerni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, svom jeziku i kulturi, te da se čuvaju lažnih pastira.

Oznake: Hrvatska pravoslavna crkva, Ante Pavelić, srbi, Alen Budaj

Piše: Domagoj Margetić

Izvor: SEEbiz

KOLUMNA - Prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj, tek se 509 hrvatskih državljana po narodnosti izjasnilo kao Židovi, što je znatno manji broj od ukupnog broja članova židovskih općina i organizacija u Hrvatskoj. S druge, pak, strane i ovom prilikom židovske organizacije u Hrvatskoj propustile su javno reagirati (kao što su reagirale neke druge manjinske zajednice) i otvoreno reći kako je taj, najnoviji broj Židova u Hrvatskoj, zapravo, posljedica genocida u Holokaustu, odnosno kako je to posljedica jedne zločinačke, fašističke, genocidne politike, vođene u Drugom svjetskom ratu iz Zagreba, kao sjedišta tzv. NDH.

Usporedbe radi, prema popisu stanovništva iz 1921. godine, u Zagrebu je bilo 5970 Židova, koji su činili preko pet posto zagrebačkog stanovništva; u Osijeku je bilo 2731 Židova, a činili su više od sedam posto lokalnog stanovništva; u Vinkovcima je živjelo 825 Židova, odnosno preko osam posto stanovništva; u Varaždinu 790 Židova, odnosno preko četiri posto varaždinske populacije; u Slavonskom Brodu živjelo je 648 Židova. Prema kasnijem Popisu stanovništva, iz 1931. godine, u Zagrebu je živjelo čak 12315 Židova, odnosno preko šest posto zagrebačkog stanovništva; u Osijeku je živjelo 4348 Židova, koji su predstavljali preko deset posto stanovništva; u Varaždinu 1400 Židova, koji su bili preko devet posto gradskog stanovništva; te u Slavonskom Brodu 700 Židova, koji su predstavljali više od pet posto lokalnog stanovništva.

Prema popisu iz 2011. godine u Zagrebu danas živi tek 317 Židova, odnosno 0,04 posto zagrebačkog stanovništva; u Osijeku živi tek 31 Židov; u Slavonskom Brodu tek troje Židova; u Vinkovcima dvoje Židova; te u Varaždinu troje Židova. Dakle, priznali mi to ili ne, ove brojke jasno govore o razmjerima Holokausta u Hrvatskoj, koje posljedice ova manjinska zajednica u Hrvatskoj osjeća sve do danas. Zbog ovih činjenica su i mnogi preživjeli Židovi u Hrvatskoj, nakon Drugog svjetskog rata u strahu od antisemitizma, prikrivenog ili javnog, prestali isticati svoju narodnosnu pripadnost i bilo kakvu povezanost sa Židovima.

O tome se u mnogim obiteljima jednostavno šutjelo, a mnogi su se Židovi u potpunosti asimilirali, te se danas u svakom slučaju po narodnosti ne izjašnjavaju Židovima. U tome su, dakako, svoju ulogu odigrale i pojedine “židovske organizacije” u Hrvatskoj, koje sui same sudjelovale u organiziranom prešućivanju istine o Holokaustu u ovoj zemlji, istine o genocide kojeg nisu počinili nacisti, nego Hrvati koji su surađivali s nacistima. Posljedično, u Hrvatskoj do danas nije bilo ozbiljnijeg suočavanja s prošlošću u pogledu genocida nad Židovima, a i po mojem osobnom iskustvu, današnji osnovnoškolci u Hrvatskoj vrlo slabo znaju išta o tome što je bio Jasenovac, ili o tome da je cijela jedna narodnosna zajednica koja je živjela u Hrvatskoj, jednostavno – pobijena.

Međutim, ovi najnoviji rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine, ponovno su otvorili i neka opća društvena pitanja, o kojima (pre)često najradije šutimo. Jedno od njih svakako je denacifikacija u Hrvatskoj i njenom društvu, odnosno pitanje je li denacifikacija provedena, je li ona moguća, pod kojim uvjetima je moguća i možemo li govoriti o uspješnoj demokratskoj tranziciji u Hrvatskoj bez ovog procesa. Hrvatska se doduše formalno već i ranije ispričala zbog ustaških zločina u vrijeme fašističke tzv. “ndh”, ali niti dvadeset godina nakon samostalnosti, i na pragu ulaska u Europsku uniju, hrvatsku ispriku zbog ustaških zločina nisu slijedila konkretna djela koja bi pokazala kako se ovo društvo jasno distancira od onoga što je rezultat jedne fašističke, rasističke, zločinačke i genocidne politike iz vremena tzv. “ndh”. Ne želim pritom, da me se ponovno ne bi krivo tumačilo optuživati kolektivno jednu zemlju i narod, ali želim ukazati na odgovornost ovog društva da se ispravi nepravda nanesena Židovima, građanima ove zemlje, odnosno potrebno je uvijek iznova podsjećati na odgovornost ovog društva za suočavanje s vlastitom prošlošću, i još bitnije suočavanje s odgovornosti za zločine prošlosti i s posljedicama tih istih zločina. Ukratko, nije li neispravljanje onoga što je u ovoj zemlji nastalo na zločinu, potvrđivanje samog zločina?! Nije li neispravljanje nepravdi prema Židovima u Hrvatskoj, na izvjestan način legalizacija i rehabilitacija ustaških zločina počinjenih u ime takozvane nezavisne hrvatske (namjerno napisano malim slovima, op.a.)?!

Jer, teško je moguća stvarna denacifikacija u Hrvatskoj, bez primjerice povrata opljačkane židovske imovine, koju su pobijenim, zatvaranim i protjeranim Židovima oduzimale ustaške vlasti, u koje su useljavani drugi građani Hrvatske, a ta ista nepravda, odnosno taj isti zločin, nije ispravljen niti nakon 1945. godine, kada su samo neki drugi hrvatski građani useljeni u opljačkane židovske nekretnine, odnosno neki drugi građani Hrvatske su došli u posjed opljačkanih židovskih umjetnina, zlata, pokretnih vrijednosti, dragog kamenja i slične imovine. Dakle, nesporno je kako je pitanje denacifikacije Hrvatske zapravo usko vezano uz pitanje povrata opljačkane židovske imovine, o čemu danas podjednako šute iv last u Hrvatskoj, sve parlamentarne političke stranke, al ii same “židovske organizacije” u Hrvatskoj. Ponekad, naprosto, izgleda kao da nikome nije interes otvoreno i javno postaviti pitanje povrata opljačkane imovine Židova u Hrvatskoj.

Doduše, ovo je pitanje usko vezano i uz ulizivanje svake vlasti od 1990. godine do danas Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, jer bi pokretanje pitanja opljačkane židovske imovine, nesporno dovelo do pitanja suodgovornosti Katoličke crkve u Hrvatskoj za tu pljačku, jer je jedan veći dio opljačkanih pokretnina završio ili pohranjen u tajnosti kod raznih ustanova Katoličke crkve u Hrvatskoj, ili je pak uz pomoć Katoličke crkve dio opljačkanih židovskih pokretnina iznesen u tajnosti iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Treće, i ne manje bitno, dio opljačkane židovske imovine vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj dao je Franji Tuđmanu i HDZ-u početkom 1990.-ih godina za ilegalnu nabavku oružja za naoružavanje policije i oružanih snaga u Republici Hrvatskoj. Stoga bi pitanje povrata židovske imovine moglo biti prvorazredan politički problem u ovoj zemlji u kojoj postoji svojevrsni nakazni divlji brak između države i Katoličke crkve.

Nije manje bitna niti činjenica da je Republika Hrvatska u potpunosti regulirala povrat imovine koja je bila oduzeta toj istoj Katoličkoj crkvi, bilo da je imovina vraćena u oduzetim nekretninama, bilo da je imovina vraćena zamjenom nekretnina, ili pak da se radilo o multimilijunskom obeštećenju Katoličke crkve, koje se i danas plaća u stotinama milijuna proračunskih kuna godišnje. Ovakvi dogovori s Katoličkom crkvom, naravno, predstavljaju ujedno i otvorenu diskriminaciju u odnosu primjerice na židovske zajednice i Židove kojima njihova opljačkana imovina nije vraćena. Niti im je država isplatila ikakvu štetu za sve zločine koje su pretjrpjeli u ime zločinačke endehazije. Dakle, da se kojim slučajem kao političko pitanje otvori pitanje povrata židovske imovine, ujedno bi se moralo otvoriti i pitanje diskriminacije Židova u Hrvatskoj, kada je povrat imovine u pitanju, u odnosu na povlaštenu Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Očito je jedno – za povrat imovine Katoličkoj crkvi u ovoj zemlji postojala je jasna politička volja, dok za povrat židovske imovine te političke volje nema niti danas. Pustimo političke fraze i puste priče o kompliciranim postupcima povrata imovine, primjer povrata imovine Katoličkoj crkvi jasno pokazuje kako politička vlast u Hrvatskoj, na primjeru povrata opljačkane imovine, i dalje jasno diskriminira Židove, valjda u nadi da će poumirati svi oni koji bi mogli polagati bilo kakva prava na povrat imovine.

Prilikom istrebljivanja Židova u Hrvatskoj, konfiscirana je sva njihova imovina, u kojoj se, između ostaloga, nalazilo zlato i dragulji. Ovo zlato je podijeljeno krajem travnja 1945. godine u dvije skupine. Jedna je bila sakrivena u Franjevačkom samostanu u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, te su ju komunističke vlasti pronašle odmah po ulasku u Zagreb. Ovo zlato su komunisti javno pokazivali, a zatim su ga „međusobno razdijelili“, te nije poznato gdje se isto nalazi. Drugi dio zlata je predano Katoličkoj crkvi, koja je pokušala ovu činjenicu sakriti. Kako „u doba interneta više nema tajni“, ova „ružna povijesna epizoda će se morati detaljno rasvijetliti“, što će „nužno opterećivati međunarodne odnose u slijedećim godinama“, te „nailaziti na otpore, kako u lokalnoj Katoličkoj Crkvi, tako i u Vatikanu.“ Premda će samo ovo suočenje sa povijesnim činjenicama biti vrlo bolno za hrvatsku javnost, isto će samo ubrzati neminovan proces napuštanja nacionalizma kao ideološkog koncepta na kojem je i danas u dobrom dijelu definirano hrvatsko društvo.

S druge strane je vrlo izgledno kako bi se pitanje povrata židovske imovine, vrlo brzo moglo pojaviti kao otvoreno pitanje u odnosima Zagreba i Bruxellesa. Podsjetit ću samo na prepisku koju je 2009. godine s uredom njemačke kancelarke Angele Merkel vodila židovska organizacija B’nai B’rith u Frakfurtu, odnosno čelnim čovjekom te organizacije u Frankfurtu Ralfom Hofmannom. U pismu koje je Hofmannu u ime kancelarke Merkel tada uputio njezin vanjsko politički i savjetnik za sigurnost dr. Christoph Heusgen, dana 3. rujna 2009. godine, jasno je kako će i ured njemačke kancelarke u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji intenzivno pratiti i pitanje povrata židovske imovine.

“Zahvaljujem Vam za Vašu obavijest upućenu kancelarki dr.Angeli Merkel, iz srpnja 2009., u kojoj izražavate Vašu zabrinutost zbog postupaka povrata židovske imovine u Hrvatskoj. Zamoljen sam od gospođe Kancelarke da Vam odgovorim. Kako Vam je poznato, tema povrata židovske imovine za saveznu vlast od velikog je značaja. Njemačka savezna Vlada nije u direktnoj mogućnosti vršiti pritisak na zakonodavstvo, kao i na pravnu praksu trećih država, ali Vam mogu zagarantirati, da ćemo o toj temi neformalnim putem hrvatsku vlast ohrabljivati, u smislu daljnjeg poboljšanja restitutivnog procesa”, stoji u pismu ureda njemačke kancelarke Angele Merkel, čelniku B’nai B’rith organizacije u Frankfurtu, čime je Njemačka zapravo jasno dala do znanja kako povrat židovske imovine smatra bitnim pitanjem i kako bi to moglo postati otvoreno političko pitanje u odnosima s Hrvatskom, pogotovo zbog sve ozbiljnijih pritisaka židovskih organizacija izvan Hrvatske zbog ovog pitanja.

Od 2009. godine do danas ništa se bitno nije promijenilo, za što političku odgovornost svakako snose Vlada i Sabor, podjednako i oporba i vladajuća koalicija, dok s druge strane suodgovornost za nerješavanje ovog otvorenog pitanja snose i “židovske organizacije” u Hrvatskoj, koje ovo pitanje iz potpuno nejasnih razloga pokušavaju riješiti daleko od očiju javnosti na čudan, netransparentan način, ispod stola, bez da javno progovaraju o otvorenoj diskriminaciji vlasti u odnosu na povrat židovske imovine. Druge manjinske zajednice vrlo često postavljaju ovakva otvorena pitanja i pogotovo u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji nastojale su, kao srpska manjinska zajednica pitanje povrata imovine postaviti kao političko pitanje i uvjet Hrvatskoj za pregovore s EU. Isto su mogle tražiti i lobirati “židovske organizacije” iz Hrvatske, koje u ovom slučaju sasvim sigurno nisu postupale u interesu povrata židovske imovine. Osim toga, nije to prvi put da u židovskim pitanjima “židovske organizacije” u Hrvatskoj šute. Tako je primjerice svaki puta kada se pojavi potreba za jasno i otvoreno, nedvosmisleno pružanje potpore Državi Izrael.

“Židovske organizacije” u Hrvatskoj, tada u pravilu okreću leđa Izraelu i izraelskim pitanjima, ali se znaju pozivati na taj isti Izrael onda kada je njima to potrebno. Vjerujem da je i kod pitanja povrata židovske imovine, zapravo stvar u tome da te organizacije ne znaju kako podijeliti taj imovinski plijen, pa u tim svojim međusobnim svađama, ali i sudjelujući u političkim igrama s vlasti, ne potenciraju ta otvorena pitanja. Time, dakako, same te organizacije delegitimiraju sebe kao predstavnike Židova u Hrvatskoj. Osim toga, delegitimira ih i sama činjenica da se čak niti njihovi članovi na popisu stanovništva u 2011. godini nisu po narodnosti izjasnili kao Židovi. Koga onda uopće te organizacije predstavljaju?!

Oznake: židovi, povrat imovine