Piše: Domagoj Margetić

Izvor: SEEbiz

KOLUMNA - Prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj, tek se 509 hrvatskih državljana po narodnosti izjasnilo kao Židovi, što je znatno manji broj od ukupnog broja članova židovskih općina i organizacija u Hrvatskoj. S druge, pak, strane i ovom prilikom židovske organizacije u Hrvatskoj propustile su javno reagirati (kao što su reagirale neke druge manjinske zajednice) i otvoreno reći kako je taj, najnoviji broj Židova u Hrvatskoj, zapravo, posljedica genocida u Holokaustu, odnosno kako je to posljedica jedne zločinačke, fašističke, genocidne politike, vođene u Drugom svjetskom ratu iz Zagreba, kao sjedišta tzv. NDH.

Usporedbe radi, prema popisu stanovništva iz 1921. godine, u Zagrebu je bilo 5970 Židova, koji su činili preko pet posto zagrebačkog stanovništva; u Osijeku je bilo 2731 Židova, a činili su više od sedam posto lokalnog stanovništva; u Vinkovcima je živjelo 825 Židova, odnosno preko osam posto stanovništva; u Varaždinu 790 Židova, odnosno preko četiri posto varaždinske populacije; u Slavonskom Brodu živjelo je 648 Židova. Prema kasnijem Popisu stanovništva, iz 1931. godine, u Zagrebu je živjelo čak 12315 Židova, odnosno preko šest posto zagrebačkog stanovništva; u Osijeku je živjelo 4348 Židova, koji su predstavljali preko deset posto stanovništva; u Varaždinu 1400 Židova, koji su bili preko devet posto gradskog stanovništva; te u Slavonskom Brodu 700 Židova, koji su predstavljali više od pet posto lokalnog stanovništva.

Prema popisu iz 2011. godine u Zagrebu danas živi tek 317 Židova, odnosno 0,04 posto zagrebačkog stanovništva; u Osijeku živi tek 31 Židov; u Slavonskom Brodu tek troje Židova; u Vinkovcima dvoje Židova; te u Varaždinu troje Židova. Dakle, priznali mi to ili ne, ove brojke jasno govore o razmjerima Holokausta u Hrvatskoj, koje posljedice ova manjinska zajednica u Hrvatskoj osjeća sve do danas. Zbog ovih činjenica su i mnogi preživjeli Židovi u Hrvatskoj, nakon Drugog svjetskog rata u strahu od antisemitizma, prikrivenog ili javnog, prestali isticati svoju narodnosnu pripadnost i bilo kakvu povezanost sa Židovima.

O tome se u mnogim obiteljima jednostavno šutjelo, a mnogi su se Židovi u potpunosti asimilirali, te se danas u svakom slučaju po narodnosti ne izjašnjavaju Židovima. U tome su, dakako, svoju ulogu odigrale i pojedine “židovske organizacije” u Hrvatskoj, koje sui same sudjelovale u organiziranom prešućivanju istine o Holokaustu u ovoj zemlji, istine o genocide kojeg nisu počinili nacisti, nego Hrvati koji su surađivali s nacistima. Posljedično, u Hrvatskoj do danas nije bilo ozbiljnijeg suočavanja s prošlošću u pogledu genocida nad Židovima, a i po mojem osobnom iskustvu, današnji osnovnoškolci u Hrvatskoj vrlo slabo znaju išta o tome što je bio Jasenovac, ili o tome da je cijela jedna narodnosna zajednica koja je živjela u Hrvatskoj, jednostavno – pobijena.

Međutim, ovi najnoviji rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine, ponovno su otvorili i neka opća društvena pitanja, o kojima (pre)često najradije šutimo. Jedno od njih svakako je denacifikacija u Hrvatskoj i njenom društvu, odnosno pitanje je li denacifikacija provedena, je li ona moguća, pod kojim uvjetima je moguća i možemo li govoriti o uspješnoj demokratskoj tranziciji u Hrvatskoj bez ovog procesa. Hrvatska se doduše formalno već i ranije ispričala zbog ustaških zločina u vrijeme fašističke tzv. “ndh”, ali niti dvadeset godina nakon samostalnosti, i na pragu ulaska u Europsku uniju, hrvatsku ispriku zbog ustaških zločina nisu slijedila konkretna djela koja bi pokazala kako se ovo društvo jasno distancira od onoga što je rezultat jedne fašističke, rasističke, zločinačke i genocidne politike iz vremena tzv. “ndh”. Ne želim pritom, da me se ponovno ne bi krivo tumačilo optuživati kolektivno jednu zemlju i narod, ali želim ukazati na odgovornost ovog društva da se ispravi nepravda nanesena Židovima, građanima ove zemlje, odnosno potrebno je uvijek iznova podsjećati na odgovornost ovog društva za suočavanje s vlastitom prošlošću, i još bitnije suočavanje s odgovornosti za zločine prošlosti i s posljedicama tih istih zločina. Ukratko, nije li neispravljanje onoga što je u ovoj zemlji nastalo na zločinu, potvrđivanje samog zločina?! Nije li neispravljanje nepravdi prema Židovima u Hrvatskoj, na izvjestan način legalizacija i rehabilitacija ustaških zločina počinjenih u ime takozvane nezavisne hrvatske (namjerno napisano malim slovima, op.a.)?!

Jer, teško je moguća stvarna denacifikacija u Hrvatskoj, bez primjerice povrata opljačkane židovske imovine, koju su pobijenim, zatvaranim i protjeranim Židovima oduzimale ustaške vlasti, u koje su useljavani drugi građani Hrvatske, a ta ista nepravda, odnosno taj isti zločin, nije ispravljen niti nakon 1945. godine, kada su samo neki drugi hrvatski građani useljeni u opljačkane židovske nekretnine, odnosno neki drugi građani Hrvatske su došli u posjed opljačkanih židovskih umjetnina, zlata, pokretnih vrijednosti, dragog kamenja i slične imovine. Dakle, nesporno je kako je pitanje denacifikacije Hrvatske zapravo usko vezano uz pitanje povrata opljačkane židovske imovine, o čemu danas podjednako šute iv last u Hrvatskoj, sve parlamentarne političke stranke, al ii same “židovske organizacije” u Hrvatskoj. Ponekad, naprosto, izgleda kao da nikome nije interes otvoreno i javno postaviti pitanje povrata opljačkane imovine Židova u Hrvatskoj.

Doduše, ovo je pitanje usko vezano i uz ulizivanje svake vlasti od 1990. godine do danas Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, jer bi pokretanje pitanja opljačkane židovske imovine, nesporno dovelo do pitanja suodgovornosti Katoličke crkve u Hrvatskoj za tu pljačku, jer je jedan veći dio opljačkanih pokretnina završio ili pohranjen u tajnosti kod raznih ustanova Katoličke crkve u Hrvatskoj, ili je pak uz pomoć Katoličke crkve dio opljačkanih židovskih pokretnina iznesen u tajnosti iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Treće, i ne manje bitno, dio opljačkane židovske imovine vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj dao je Franji Tuđmanu i HDZ-u početkom 1990.-ih godina za ilegalnu nabavku oružja za naoružavanje policije i oružanih snaga u Republici Hrvatskoj. Stoga bi pitanje povrata židovske imovine moglo biti prvorazredan politički problem u ovoj zemlji u kojoj postoji svojevrsni nakazni divlji brak između države i Katoličke crkve.

Nije manje bitna niti činjenica da je Republika Hrvatska u potpunosti regulirala povrat imovine koja je bila oduzeta toj istoj Katoličkoj crkvi, bilo da je imovina vraćena u oduzetim nekretninama, bilo da je imovina vraćena zamjenom nekretnina, ili pak da se radilo o multimilijunskom obeštećenju Katoličke crkve, koje se i danas plaća u stotinama milijuna proračunskih kuna godišnje. Ovakvi dogovori s Katoličkom crkvom, naravno, predstavljaju ujedno i otvorenu diskriminaciju u odnosu primjerice na židovske zajednice i Židove kojima njihova opljačkana imovina nije vraćena. Niti im je država isplatila ikakvu štetu za sve zločine koje su pretjrpjeli u ime zločinačke endehazije. Dakle, da se kojim slučajem kao političko pitanje otvori pitanje povrata židovske imovine, ujedno bi se moralo otvoriti i pitanje diskriminacije Židova u Hrvatskoj, kada je povrat imovine u pitanju, u odnosu na povlaštenu Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Očito je jedno – za povrat imovine Katoličkoj crkvi u ovoj zemlji postojala je jasna politička volja, dok za povrat židovske imovine te političke volje nema niti danas. Pustimo političke fraze i puste priče o kompliciranim postupcima povrata imovine, primjer povrata imovine Katoličkoj crkvi jasno pokazuje kako politička vlast u Hrvatskoj, na primjeru povrata opljačkane imovine, i dalje jasno diskriminira Židove, valjda u nadi da će poumirati svi oni koji bi mogli polagati bilo kakva prava na povrat imovine.

Prilikom istrebljivanja Židova u Hrvatskoj, konfiscirana je sva njihova imovina, u kojoj se, između ostaloga, nalazilo zlato i dragulji. Ovo zlato je podijeljeno krajem travnja 1945. godine u dvije skupine. Jedna je bila sakrivena u Franjevačkom samostanu u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, te su ju komunističke vlasti pronašle odmah po ulasku u Zagreb. Ovo zlato su komunisti javno pokazivali, a zatim su ga „međusobno razdijelili“, te nije poznato gdje se isto nalazi. Drugi dio zlata je predano Katoličkoj crkvi, koja je pokušala ovu činjenicu sakriti. Kako „u doba interneta više nema tajni“, ova „ružna povijesna epizoda će se morati detaljno rasvijetliti“, što će „nužno opterećivati međunarodne odnose u slijedećim godinama“, te „nailaziti na otpore, kako u lokalnoj Katoličkoj Crkvi, tako i u Vatikanu.“ Premda će samo ovo suočenje sa povijesnim činjenicama biti vrlo bolno za hrvatsku javnost, isto će samo ubrzati neminovan proces napuštanja nacionalizma kao ideološkog koncepta na kojem je i danas u dobrom dijelu definirano hrvatsko društvo.

S druge strane je vrlo izgledno kako bi se pitanje povrata židovske imovine, vrlo brzo moglo pojaviti kao otvoreno pitanje u odnosima Zagreba i Bruxellesa. Podsjetit ću samo na prepisku koju je 2009. godine s uredom njemačke kancelarke Angele Merkel vodila židovska organizacija B’nai B’rith u Frakfurtu, odnosno čelnim čovjekom te organizacije u Frankfurtu Ralfom Hofmannom. U pismu koje je Hofmannu u ime kancelarke Merkel tada uputio njezin vanjsko politički i savjetnik za sigurnost dr. Christoph Heusgen, dana 3. rujna 2009. godine, jasno je kako će i ured njemačke kancelarke u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji intenzivno pratiti i pitanje povrata židovske imovine.

“Zahvaljujem Vam za Vašu obavijest upućenu kancelarki dr.Angeli Merkel, iz srpnja 2009., u kojoj izražavate Vašu zabrinutost zbog postupaka povrata židovske imovine u Hrvatskoj. Zamoljen sam od gospođe Kancelarke da Vam odgovorim. Kako Vam je poznato, tema povrata židovske imovine za saveznu vlast od velikog je značaja. Njemačka savezna Vlada nije u direktnoj mogućnosti vršiti pritisak na zakonodavstvo, kao i na pravnu praksu trećih država, ali Vam mogu zagarantirati, da ćemo o toj temi neformalnim putem hrvatsku vlast ohrabljivati, u smislu daljnjeg poboljšanja restitutivnog procesa”, stoji u pismu ureda njemačke kancelarke Angele Merkel, čelniku B’nai B’rith organizacije u Frankfurtu, čime je Njemačka zapravo jasno dala do znanja kako povrat židovske imovine smatra bitnim pitanjem i kako bi to moglo postati otvoreno političko pitanje u odnosima s Hrvatskom, pogotovo zbog sve ozbiljnijih pritisaka židovskih organizacija izvan Hrvatske zbog ovog pitanja.

Od 2009. godine do danas ništa se bitno nije promijenilo, za što političku odgovornost svakako snose Vlada i Sabor, podjednako i oporba i vladajuća koalicija, dok s druge strane suodgovornost za nerješavanje ovog otvorenog pitanja snose i “židovske organizacije” u Hrvatskoj, koje ovo pitanje iz potpuno nejasnih razloga pokušavaju riješiti daleko od očiju javnosti na čudan, netransparentan način, ispod stola, bez da javno progovaraju o otvorenoj diskriminaciji vlasti u odnosu na povrat židovske imovine. Druge manjinske zajednice vrlo često postavljaju ovakva otvorena pitanja i pogotovo u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji nastojale su, kao srpska manjinska zajednica pitanje povrata imovine postaviti kao političko pitanje i uvjet Hrvatskoj za pregovore s EU. Isto su mogle tražiti i lobirati “židovske organizacije” iz Hrvatske, koje u ovom slučaju sasvim sigurno nisu postupale u interesu povrata židovske imovine. Osim toga, nije to prvi put da u židovskim pitanjima “židovske organizacije” u Hrvatskoj šute. Tako je primjerice svaki puta kada se pojavi potreba za jasno i otvoreno, nedvosmisleno pružanje potpore Državi Izrael.

“Židovske organizacije” u Hrvatskoj, tada u pravilu okreću leđa Izraelu i izraelskim pitanjima, ali se znaju pozivati na taj isti Izrael onda kada je njima to potrebno. Vjerujem da je i kod pitanja povrata židovske imovine, zapravo stvar u tome da te organizacije ne znaju kako podijeliti taj imovinski plijen, pa u tim svojim međusobnim svađama, ali i sudjelujući u političkim igrama s vlasti, ne potenciraju ta otvorena pitanja. Time, dakako, same te organizacije delegitimiraju sebe kao predstavnike Židova u Hrvatskoj. Osim toga, delegitimira ih i sama činjenica da se čak niti njihovi članovi na popisu stanovništva u 2011. godini nisu po narodnosti izjasnili kao Židovi. Koga onda uopće te organizacije predstavljaju?!

Oznake: židovi, povrat imovine