Margelov instutut pripremao je izložbu s konceptom da se na panoima veličine 80x60 cm u slici i riječi prezentira povijest Židova u Zagrebu, te povijesno obuhvati stari, srednji i novi vijek, osobito s aspekta zanimanja kojima su se Židovi bavili, obiteljskog života, te sinagogalne arhitekture. Težište materijala prikazuje zagrebačke Židove nakon doseljavanja u moderno doba (od 1880-tih) do Holokausta, Holokaust (1941-1945), te obnovu do danas. Izložbu bi pratila tradicijska židovska glazba.

Ovako zamišljena izložba autorice mr. sc. Julije Koš i naše stručne voditeljice projekta birokratski je odbijena od strane Ureda gradonačelnika Grada Zagreba dotičnog Povjerenstva za odabir programa/projekata s područja ljudskih prava, s obrazloženjem da se zbog velikog broja prijava i ograničenh financijskih sredstava naš projekt nije našao u užem krugu razmatranja prijava, iako je sadržavao svu potrebnu dokumentaciju. Ovakvo obrazloženje naprosto ne prihvaćamo jer povijest Židova u Zagrebu nedjeljivi je dio povijesti grada Zagreba, to je manjina koja je nesebično ulagala u Zagreb u kojemu i danas njegovi građani uživaju u blagodatima podignutima naporom židovskih poduzetnika i pregaoca. Električni tramvaj, prva telefonska centrala, uspinjača, prekrasne fasade historicističkih palača projektiranih u biroima židovskih arhitekata te Ilica sa mnoštvom židovskih dućana što je Zagrebu davalo trgovački štih, kao i industrija te novčarski zavodi koji su Zagreb svrstavali u srednjoeuropske ekonomski razvijene centre. Zagrebački židovski liječnici i odvjetnici bili su pojam onog doba. "Društvo čovječnosti" koje je djelovalo od 1846-1946. bila je mješovita židovsko-hrvatska dobrotvorna institucija. Židovi u kulturi grada Zagreba, novinari, pjesnici, slikari, glumci, pa židovska kulturna udruženja ali i vjerska te cionistička udruženja bili su nešto što je oplemenjivalo multikulturalni grad. Zagreb je imao tri vjerske židovske općine ali i više sinagoga. Mojsije Margel po čijem imenu nosi ova nevladina organizacija bio je rabin najveće neološke Židovske bogoštovne općine Zagreb i vjeroučitelj te ravnatelj Židovske vjerske osnovne škole, duša zagrebačkog židovstva.



Sve je promjenio Holokaust, rasni zakoni, nesmiljeni ustaški teror nad zajednicom, rušenje i palež sinagoga, ubijanje ljudi, a kasnije i zatiranje uspomene na zajednicu. Unatoč traumatičnom iskustvu koju su iskusili građani grada Zagreba pod ustaškim krvavim terorom i strahovladom u vrijeme Pavelićeve fašističke tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske početkom 90-tih godina Zagreb dobiva nekoliko škola i kvart koje nosi ime rasnog zakonodavca i ustaškog doglavnika Mile Budaka. Ove godine teškom mukom odlučivalo se da se iz Zagreba makne Mjesni odbor Mile Budaka i to nakon 19 godina postojanja, ali se zato u vrlo kratkom roku gradsko Povjerenstvo za odabir programa odlučilo da ne financira izložbu koja govori o povijesti grada Zagreba i njegovih građana, jer su to Židovi nesumnjivo bili, sveprisutni, nezaobilazni faktor u svakom segmentu gradskog života, ne kao stranci ili dotepenci već kao rođeni Zagrepčani.

Priopćenje za javnost

Prema dojavi uznemirenih građana Margelov institut iz Zagreba oštro reagira i zgraža se nad objavljenom fotografijom na Facebook profilu autora izvjesnog hrvatskog građanina pod nadimkom Grof Ivan Bücky. Prema fotografskom materijalu, zločin širenja rasne mržnje počinjen je u noćnim satima nepoznatog dana ispred sjedišta vjerske ustanove Židovske općine Osijek, gdje se vlasnik profila fotografirao s još jednom ženskom osobom u stavu mirno s visoko uzdignutom pesnicom na fašističko-ustaški pozdrav uz fotoportret Adolfa Hitlera kojim je prekrio lice nepoznate ženske osobe. Tom fotografijom što se računalnim putem distribuira preko Facebook stranice, vrijeđaju se i uznemiravaju hrvatski građani, dok se pripadnici židovske nacionalne manjine rasno omalovažavaju, što predstavlja teži prekršaj rasne i druge diskriminacije iz Kaznenog zakona. Da je počinitelj imao jasnu namjeru izazivanja rasne diskriminacije dokazuje i njegovo svjesno omalovažavanje građana židovske nacionalne manjine, te poricanje zločina Holokausta (genocida) i zločina protiv čovječnosti počinjenog nad pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj u periodu Drugog svjetskog rata. Podno iste fotografije autor je kod jednog korisnika Facebooka 14. kolovoza 2010. ostavio rasistički komentar.

Citiramo:

„moj dida je bio Ustaša, moj dida je klao židovsku djecu u Đakovu i bacao ih sa drugoga kata u zaprežna kola i vozio na đubrivo, i ti ćeš mog dida nazivati zločincom smeće jedno, i ti ćeš govoriti da on nije u pravu što je to radio i što je mene učio da su židovi karcinom čovječanstva ? tko je izazvao sve gospodarske krize, lokalne i svjetske ratove, gladi i siromaštvo? tko je odgovoran za rušenje socijalizma i za pretvorbu i privatizaciju, za pljačke? tko potplaćuje korumpirane političare i tko u svojim rukama drži strane banke i naftne konzorcije? 99% tih ljudi su židovskog podrijekla! tko na koncu u Palestini vrši neviđeno etničko čišćenje i otimačinu zemlje, tko napada humanitarne konvoje, tko falscifira događaje u ww2 i gradi mit na tzv. holokaustu????“

Podsjećamo da je uoči Holokausta grad Osijek brojao oko 3.000 Židova, da je u logoru Auschwitz stradalo njih oko 2.000, a da je velika gornjogradska sinagoga opljačkana i zapaljena 1941. godine upravo na Hitlerov rođendan. Židovska općina Osijek danas ima samo 150 članova. S obzirom na traumatično iskustvo židovske zajednice u doba Holokausta tražimo da Državno odvjetništvo i MUP Republike Hrvatske hitno reagira u skladu sa zakonima i počinitelje privede pravdi.

Dr. med. NEVA SVEĆENSKI GOULD (Slavonska Požega, Kraljevina Jugoslavija, 1931 – Chicago IL, USA, 2010)


Na slici: Ingrid Gould, dr. Neva S. Gould, Salamon Jazbec



Primili smo tužnu vijest iz Chicaga da je naša draga teta Neva preminula nakon dugotrajne i teške bolesti u 80-toj godini života. Kako je kroz čitav svoj život bila borac, bježeći pred katolički Božić 1941. godine kao desetogodišnja djevojčica skupa s obitelji iz okupirane Požege, da bi našla spas od sigurne smrti koja ju je čekala u logoru gdje su ustaše deportirale gotovo sve požeške Židove, tako je i posljednje godine svoga života teta Neva obilježila borbom, ovaj puta s opakom bolešću. Jedne zimske noći njen otac dr. Eugen Svećenski, kotarski fizik (glavni liječnik) u Požegi i majka dr. Lenka Svećenski rođ. Klinger, jedina prijeratna i prva požeška zubarka sa svoje dvoje malodobne djece Ivicom i Nevenkom spas nalazi u bjegu iz grada pred uznapredovalim ustaškim terorom, i na kraju teškog puta i bez ičega stižu brodom u Sjedinjene Američke Države. Tu su i ostali, izgradili svoje živote u zemlji koja im je pružila sigurnost i postala drugom domovinom.

Nakon toliko godina teta Neva na moj nagovor stigla je iz Amerike u svoju rodnu Požegu iz koje je bježala s obitelji 1941. godine, a vratila se sama uz pratnju kćerke za što je bilo potrebno 65 godina, eto toliko su sjećanja na rodni grad i patnju židovske zajednice bila bolna. Pri posjetu požeškom židovskom groblju stajala je tu kao svjedok i živi spomenik zajednice koju su ubili prije 60 godina. Obišla je tada sva mjesta iz djetinjstva, svoju kuću, očevu bivšu ordinaciju i posjetila svog jedinog prijatelja i kolegu liječnika dr. Rajka Grujića. Te nesretne 1941. godine oboje su bili djeca i oboje su bježali pred ustaškim progonom skupa sa svojim roditeljima, a sada 2006. godine susreću se oboje kao starci. To je bio filmski susret, upečatljiv, neponovljiv. Neva je došla u svoj rodni Slavonski Grad ali Grad ni njegovo stanovništvo nije dočekalo nju. Dočekao ju je samo Rajko. Slavonski Grad ili jednostavno zvan samo Grad sinonim je imena Slavonske Požege odnosno Požege kojim je Neva prozvala rodni grad u historijskoj noveli o požeškom holokaustu nastao po autobiografskim zapisima autorice u knjizi pod nazivom “Bježi i za mene” (Run For Me Too), tiskanoj samo godinu dana prije autoričine smrti.

Žao mi je što prilike nisu drugačije, žao mi je što ranije nisam sreo tu hrabru ženu koja je mene i Salamona smatrala svojim rođacima, iako to u stvarnom životu nismo bili, a samu sebe smatrala je našom tetom. Nakon toliko godina ja sam bio spona između nje i Požege kakvu je ostavila 1941, one Požege koja je ubijana u ustaškim logorima, zgažene mladosti, zaustavljenih djetinjstva, uspavanki zaklanih majki u logorima smrti Jasenovca, Stare Gradiške i Đakova. Knjiga koju sam napisao 2007. godine o požeškim Židovima iz toga razloga njoj je značila puno više od knjige. Tetu Nevu proglasili smo počasnim članom Margelovog instituta i tako je naša Udruga izgubila jednog od dvoje preživjelih članova predratne požeške židovske zajednice.

Draga teta Neva nikada te nećemo zaboraviti, pamtit ćemo tvoj vječni optimizam, tvoj smisao za šalu i osmijeh. Jednoga dana sresti ćemo se opet u našem Slavonskom Gradu, sjesti ćemo pod onu lipu u dvorištu ordinacije doktora Saula zajedno sa Spitzerima, Kohnovima i Adlerima, i sve će biti kao nekad dok su još živjeli ljudi koji su trebali druge ljude da bi sretni proživjeli svoje živote.

(A. Budaj)